Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
22.01.2008., utorak
z l a t k o s t a h u l j a k: O GLAZBENIM NATJECANJIMA
|
Zelja za odmjeravanjem snaga, vjestina i znanja stara je koliko i povijest naroda i njihovih kultura. Odmjeravanja, u teznji za novim izrazom, bila su cesto temeljni elementi poticanja napretka u kulturi i umjetnosti, a biti bolji, jedan je i od poticaja za napredak glazbe opcenito, posebice u krugu izvodacke glazbene umjetnosti. Primjera takvog nadmetanja u povijesti umjetnosti sviranja jest i violinsko skladateljsko- izvodacko suprotstavljanje Paganinija i Spohra. Za tu priliku je Ludwig Spohr (nasljednik cuvene Mannheimske violinisticke skole) skladao svoj znameniti "Koncert za violinu br.8.", "Gesangscene", suprotstavivsi ga Paganinijevu virtuozitetu koji je tada predstavljao vrhunac talijanskoga virtuoznog smjera zapocetog s Pietrom Locatellijem (sljedbenik Rimske violinisticke skole koju je osnovao Arcangelo Corelli). Istaknuti se i uciniti sve da se u tome uspije, tipicno je za mentalitete naroda iz kojih proizlazi velik dio danasnje svjetske glazbene kulture. Istinsku prirodnu zelju za isticanjem, kao element prirodnog poriva, bilo bi uvijek potrebno poticati, jer bi to, uz glazbenu darovitost, trebala biti prirodena, prijeko potrebna podloga neopterecene sposobnosti izvodenja. Sredine s visokim standardom, opustene u odnosu prema iskonski tipicnoj i poznatoj prirodnoj potrebi samoodrzanja, pokazuju odredeni gubitak izvodackih sposobnosti viseg ranga, kao neku vrstu psihofizicke degeneracije, daleko od prirode, prirodnih istina i prirodnih zakona. Zato bi glazbena natjecanja, skladateljska ili izvodacka, mogla biti vazan element odrzavanja vitalnosti ljudske jedinke u kontinuitetu kulture.Negativnosti povezane s natjecanjima zapocinju onda, kada natjecanja prestaju biti elementom kulture, kad natjecanjem ili natjecanjima neka sredina ili neki pojedinci ili skupine u nekoj sredini, zele po svaku cijenu pokazati moc i ispravnost svojeg puta i uspjeha u pedagoskom vodenju, odgoju i rezultatu svojih najboljih predstavnika i svojih interesa i u tome sprjecavaju druge, ponajcesce kombinatorikom sastava zirija. Suprotno tome, natjecanja bi trebala biti u prvom redu mjesta na kojima bi doslo do neopterecenog suceljavanja misljenja i smjerova umjetnickoga odgoja i dostignuca u odgoju umjetnika. A to je ponabolje moguce izravnim usporedivanjem izvedbi istog programa u tijeku nekoga od natjecanja, pa sve do znanstvenog videnja rada vezana uz takav odgoj i umjetnicku djelatnost. Bogatija natjecanja prireduju opsirnije razgovore s natjecateljima koji ranije napustaju natjecanje, sto stvara mogucnost izvanredne kontrole dogadanja tijekom izvedbe na najodgovornijim mjestima i zbivanjima, te omogucava darovitima, da na vlastitim ukazanim im greskama uce i tako neuspjeh pretvore u moguci kasniji uspjeh i otklone mogucnost psihickih traumi ponajvise osobno neocekivanog neuspjeha. Cin natjecanja, iz gornjih razloga, jednako je vazan za natjecatelje, clanove zirija i slusateljstvo – nastavnike, glazbenike, ucenike i ostalu publiku u teznji k napretku i usavrsavanju dostignuca i opce kulture. U atmosferi ispravno vodenog natjecanja trebalo bi zaboraviti boje (vlastite) zastave, prestiz vlastite skole i s jednoakim interesom i odudevljenjim i iskrenom ljudskom radoscu pozdraviti i podrzati uspjeh vlastitog predstavnika kao i nekog drugog, koji zahvaljujuci izvedbi iznuduje nase divljenje, pokaze istinski rezultat i uspije osvojiti povoljnu ocjenu zirija i odusevljenje publike svojim nastupom. Takvim bi gledanjem natjecanja trebala sprijeciti razvijanje zavisti i kritizerstva na temelju prestiza. Svi smo vise ili manje svjesni ove negativne pojave glazbenog zvanja, bilo izvodilacke ili skladateljske, povezane s pedagogijom ili ne, a iz kojih negativnosti, javnih ili prikrivenih, dobro nam poznatih i iz povijesti glazbe, posebice kod reproduktivaca, proizlaze mnoge odbojnosti spram natjecanja. Ta odbojnost obicno postaje umjetnim stitom mladih glazbenika, jednako natjecatelja ko i njihovih pedagoga, posebno iz sredina sa skomnijim brojem glazbenika. Ne treba zaboraviti niti karakter i tezinu psiho-fizickog pritiska natjecatelja, od kojeg se nerijetko zahtjeva uspjeh, zbog ulozenih materijalnih sredstava i truda, ili cesce, pritiska, koje na natjecatelje, a i ziri, cine neke velike sredine, koje drze da moraju svakim natjecanjem dominirati. Ovom, nazovimo je, "politizacijom natjecanja" gubi se ne samo plemenita bit jednoga vida kulturne djelatnosti vec se sto vise, udaljujemo od kulture opcenito. Zadrzavsi prirodnu potrebu za upjehom, bilo pojedinci, bilo kao sredina, i uspjevsi svladati negativne zelje te potrebe poklonivsi se boljem, poticuci zelju za upjehom kao i snagu podnosenja neuspjeha, tih vaznih elemenata odgoja cvrstine ljudske osobnosti, u dogadanjima koji slijede iza natjecanja cesto se spoticemo o nemogucnost promoviranja dobitnika nagrada. Rijetki su koncertni poduzetnici voljni uloziti trud i sredstva u daljnje napredovanje mladih glazbenika, dobitnika nagrada. Zbog tih razloga cesto puta rezultati raznih osvajanja prvih nagrada na natjecanjima ostaju nezapazeni, a ogroman napor natjecatelja gubi se u tipicnoj vrevi i zurbi dogadanja modernog doba. Pripisati li je tesko ostvariv plasman prvonagradenih na natjecanjima nedovoljno zainteresiranom menedzerstvu u ulaganje sredstava za plasman mladih, ili inflaciji nagrada na sve brojnijim natjecanjima? Činjenica je, da se jos uvijek pred nasim ocima velika karijera pravi slucajem – temeljem dogadaja ili skandala, i da psihologija vecine i njezino poticanje igra kod ljudi daleko vazniju ulogu i cini vise od najsistematicnijega rada na dokazanim vrijednostima – na to nas upucuje slucaj naseg vec slavnog pijanista Ive Pogorelica. 1980. godine prije poznatih suprotstavljanja u ziriju oko njegovog plasmana na Medunarodnom pijanistickom natjecanju "Frederic Chopin" u Varsavi, Pogorelic je na Medunarodnom pijanistickom natjecanju u Montrealu osvojio prvo mjesto, sto su tadasnje novinske agencije prenijele tek s minimalnim osvrtom: "Ivo Pogorelic osvojio prvo mjesto na natjecanju pijanista u Montrealu, Kanada", na sto nitko nije obratio pozornost, niti kod nas, a niti u svijetu. To znaci, da se u psihologiji vecine nije nista od 20. stoljeca do danas promijenilo, jer je 1919. godine i sam, kasnije znameniti violinist Vasa Prihoda posto preko noci slavan slucajnim prisustvom i izjavom slavnog dirigenta Artura Toscaninia: "Paganini nije mogao svirati ljepse nego taj mladic", nakon sto je Prihoda nastupio u milanskoj kavani "Gran Café Italia", okupljalistu umjetnika iz Milanske Scale, gdje se, vec gladan, ponudio svirati izmedu tocaka kavanske glazbe, sakupljajuci milodare, nakon svojeg sviranja, u sesiru. Prema tome moglo bi se zakljuciti, da uza sav danasnji standard zivota ostajemo u prosjeku oni isti iskonski ljudi, sa svim manama i prednostima i njihovim zajednickim manifestacijama. To bi mogle biti istine koje zasada nije ni jedna skola ni odgoj do kraja izbrisao. Tek ostaju nastojanja da tim istinama sto primjerenije upravljamo. U jednu od nepobitnih cinjenica o tim istinama ide i zelja za isticanjem. Bilo bi nuzno da kod istinski obrazovanih ljudi izvorni nagon za isticanjem postane elementom kulturnog napretka i covjecnosti, za sto je potrebno truditi se svim nasim raspolozivim sredstvima u zajednickim naporima odgoja mlade i uvijek nadolazece glazbene generacije. Gledano u tom svjetlu i shvacanjima, natjecanja i mogla i trebala biti vazan element kulture i nezaobilazni element odgoja nosilaca glazbene kulture, odgojenih i prihvacanih u duhu kalokagatije (ljepota, dobrota, savrsenstvo, skladnost), poznatog ideala starogrckog odgoja. .Prenosimo:wam |
