Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
13.01.2008., nedjelja
Razgovor Günthera Pecoviusa sa Sergiuom Celibidacheom III
|
Predavanje o dirigiranju Sergiua Celibidachea u Muenchenu CELIBIDACHE: Moram Vam reći jedno: ja se nikad nisam bavio zenbudizmom. Nitko se zenbudizmom ni ne može baviti. Zen je prirodni stupanj jednog razvoja. Svaki čovjek zaokružuje svoj pojavak u fenomenalnom svijetu zenom - svaki čovjek. PECOVIUS: No da se opet vratimo dirigiranju: time, naime, što se bit dirigenta ne može lučiti od obavljanja njegove profesije, ipak mora postojati neka povezanost između Vaše zenovske svijesti i interpretacije glazbe (znam da ne volite izraz interpretacija, ali ga ovdje ipak moram upotrijebiti). CELIBIDACHE: Ne, Vi opet nešto odvajate: Vi prakticirate europsku dualnost, dok se ja trudim da vidim samo jedno. PECOVIUS: Jedno, ali što? CELIBIDACHE: Da, baš to:! Zar ne vidite opredmećivanje? Vama tu sada treba neki predmet, Vama treba definicija za koju se možete zakvačiti. Ne. Na primjer: doživjeti tempo - to je dokaz da ta dualnost ne postoji. S jedne strane uzmete tempo kao brzinu, a na drugoj je strani pokrenuta materija. Ali to nije istina! Tempo je jedno! Tempo jest brzina raznolikosti, tempo jest struktura te raznolikosti. I što je onda tempo? Tempo je uvjet da sva ta raznolikost fizički bude tu, da se reducira, da se sjedini, združi u jedinstvo - to Vam je tempo. Kad mnogo toga treba reducirati, stvar postaje dovršena. Ali u isti mah: ako malo toga treba reducirati, onda je to fluidnije, protočnije. To nije odnos koji je ovisan o tamo nekom Ja, nego je to stvar volje: ja hoću da to bude tako i tako, i kao što misli većina kojekakvih ignoranata da ja uzmem široki tempo zato što ja to tako hoću, ili da uzmem brzi tempo, jer mi se tako hoće, ili pak zato što je tradicija takva i takva, jer je to Toscanini radio baš tako - baš su to apsolutno neodgovarajući razlozi. Tempo je fotografija raznolikosti. Što je situacija kompliciranija, sto vise toga treba reducirati, što više toga treba posložiti, potrebno je više tempa, kao što ga treba manje u slučaju jednostavnije pojave. To je taj odnos između sporoga i brzoga. Nije to, dakle, volja ili ignorancija kritičara, nego ako ima dosta toga što treba reducirati, onda je normalan sporiji tempo. PECOVIUS: Vaše shvaćanje tempa vrlo je jako... CELIBIDACHE: To nije nikakvo shvaćanje: to je doživljaj. PECOVIUS: Vaš doživljaj tempa bio je svojedobno pod jakim uplivom Wilhelma Furtwänglera. Zar ne? CELIBIDACHE: Furtwängler - ni govora. Furtwängler je u cjelokupnoj povijesti glazbe prvi koji je svjesno doživljavao odnos na liniji bogatstvo izraza i širina tempa. I kad je manje toga bogatstva, odmah je tu i oskudnost zvuka. PECOVIUS: Mislim da ste ga jednom pitali - ima jedno mjesto koje mi je u sjećanju - Vi čini mi se kažete: "Gospodine doktore, kolika je tu brzina?" CELIBIDACHE: Nije se tu radilo o veličini brzine. Mladi Celibidache pitao je doktora Furtwänglera: "Na ovom mjestu (bila je to jedna Brucknerova simfonija), kojom brzinom ide ovaj prijelaz s jedne teme na drugu?" Njegov odgovor bio je čista fenomenologija, ono najljepše što sam od njega ikad čuo o muzici: "Već prema tome kako zvuči. Ako zvuči bogato, ako izvući duboko, bit će šire. Ako zvuči "knap", zato što u instrumentaciji nedostaju detalji, ako je raznolikost uvelike reducirana, onda će ići brzo." On je, dakle, prvi koji to, doduše, nije otkrio, nego je to prvi na neki svoj način doživio. Odatle ta njegova genijalna sposobnost da svaki tempo izrazom učini jasnim, plauzibilnim. Ako je to možda ipak malo preširoko, onda dodamo nešto više vibrata, više izraza, vise instrumentacije itd. Vise raznolikosti u instrumentaciji, pa to onda učinimo plauzibilnim. |
