Predavanje o dirigiranju Sergiua Celibidachea u Muenchenu
CELIBIDACHE: Moram Vam reći jedno: ja se nikad nisam bavio
zenbudizmom. Nitko se zenbudizmom ni ne može baviti. Zen je
prirodni stupanj jednog razvoja.
Svaki čovjek zaokružuje svoj pojavak u fenomenalnom svijetu zenom -
svaki čovjek.
PECOVIUS: No da se opet vratimo dirigiranju: time, naime, što se
bit dirigenta ne može lučiti od obavljanja njegove profesije, ipak
mora postojati neka povezanost između Vaše zenovske svijesti i
interpretacije glazbe (znam da ne volite izraz interpretacija, ali ga
ovdje ipak moram upotrijebiti).
CELIBIDACHE: Ne, Vi opet nešto odvajate: Vi prakticirate europsku
dualnost, dok se ja trudim da vidim samo jedno.
PECOVIUS: Jedno, ali što?
CELIBIDACHE: Da, baš to:! Zar ne vidite opredmećivanje? Vama tu
sada treba neki predmet, Vama treba definicija za koju se možete
zakvačiti. Ne. Na primjer: doživjeti tempo - to je dokaz da ta dualnost ne
postoji. S jedne strane uzmete tempo kao brzinu, a na drugoj je strani
pokrenuta materija. Ali to nije istina! Tempo je jedno! Tempo jest brzina
raznolikosti, tempo jest struktura te raznolikosti. I što je onda tempo?
Tempo je uvjet da sva ta raznolikost fizički bude tu, da se reducira, da
se sjedini, združi u jedinstvo - to Vam je tempo. Kad mnogo toga treba
reducirati, stvar postaje dovršena. Ali u isti mah: ako malo toga treba
reducirati, onda je to fluidnije, protočnije. To nije odnos koji je ovisan
o tamo nekom Ja, nego je to stvar volje: ja hoću da to bude tako i tako, i
kao što misli većina kojekakvih ignoranata da ja uzmem široki tempo
zato što ja to tako hoću, ili da uzmem brzi tempo, jer mi se tako hoće, ili
pak zato što je tradicija takva i takva, jer je to Toscanini radio baš tako
- baš su to apsolutno neodgovarajući razlozi. Tempo je fotografija
raznolikosti. Što je situacija kompliciranija, sto vise toga treba
reducirati, što više toga treba posložiti, potrebno je više tempa, kao što
ga treba manje u slučaju jednostavnije pojave. To je taj odnos između
sporoga i brzoga. Nije to, dakle, volja ili ignorancija kritičara, nego
ako ima dosta toga što treba reducirati, onda je normalan sporiji tempo.
PECOVIUS: Vaše shvaćanje tempa vrlo je jako...
CELIBIDACHE: To nije nikakvo shvaćanje: to je doživljaj.
PECOVIUS: Vaš doživljaj tempa bio je svojedobno pod jakim
uplivom Wilhelma Furtwänglera. Zar ne?
CELIBIDACHE: Furtwängler - ni govora. Furtwängler je u cjelokupnoj
povijesti glazbe prvi koji je svjesno doživljavao odnos na liniji bogatstvo
izraza i širina tempa. I kad je manje toga bogatstva, odmah je tu i
oskudnost zvuka.
PECOVIUS: Mislim da ste ga jednom pitali - ima jedno mjesto koje
mi je u sjećanju - Vi čini mi se kažete: "Gospodine doktore, kolika
je tu brzina?"
CELIBIDACHE: Nije se tu radilo o veličini brzine. Mladi Celibidache
pitao je doktora Furtwänglera: "Na ovom mjestu (bila je to jedna
Brucknerova simfonija), kojom brzinom ide ovaj prijelaz s jedne teme na
drugu?" Njegov odgovor bio je čista fenomenologija, ono najljepše što
sam od njega ikad čuo o muzici: "Već prema tome kako zvuči. Ako zvuči
bogato, ako izvući duboko, bit će šire. Ako zvuči "knap", zato što u
instrumentaciji nedostaju detalji, ako je raznolikost uvelike reducirana,
onda će ići brzo." On je, dakle, prvi koji to, doduše, nije otkrio, nego
je to prvi na neki svoj način doživio. Odatle ta njegova genijalna
sposobnost da svaki tempo izrazom učini jasnim, plauzibilnim. Ako je to
možda ipak malo preširoko, onda dodamo nešto više vibrata, više izraza,
vise instrumentacije itd. Vise raznolikosti u instrumentaciji, pa to onda
učinimo plauzibilnim.
Post je objavljen 13.01.2008. u 07:00 sati.