Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
15.01.2008., utorak
Razgovor Günthera Pecoviusa sa Sergiuom Celibidacheom V
|
I S P O V I J E S T D R U G O G M A E S T R A Sergiu Celibidache (1912-1986.), jedna od najizrazitijih osobnosti u cjelokupnoj povijesti dirigiranja, čovjek izuzetne duhovne snage i izobrazbe koja se osim matematičke komponente čvrsto filozofski profilira u okružju Husserlove fenomenološke metode - taj istinski služnik muze Euterpe, skroman u svemu, samo ne u očitovanju izuzetne glazbeničke samosvijesti - Sergiu Celibidache sažima u jednom intervjuu svoje najvažnije životne poglede. Povodom 80. rođendana u njegovu radnom kabinetu u Münchenu posjećuje ga dobro informirani glazbeni publicist Günther Pecovius. No taj intervju, rađen za potrebe Sjevernonjemačkog radija (NDR) iz Hamburga, svakako zaslužuje daleko veći publicitet od jedne radijske emisije. To su osjetili vrijedni diskografski poslenici koji nam sukcesivno podaruju kompaktne ploče s antologijskim izvedbama što ih potpisuje taj Drugi maestro, kako ga s obzirom na svojedobnu nenaklonost sudbine često vole nazivati glazbeni kritičari i publicisti. I našim glazboljubivim čitateljima pruža se prilika da prouče ovaj neuobičajeni intervju, da iz maestrovih usta saznaju što i kako on misli o sebi i svom dirigiranju, o suvremenoj izvođačkoj praksi, o Bruckneru, Bachu, Mozartu i Mahleru te o još mnogim drugim stvarima. Njegov sugovornik dovoljno je provokativan, premda potkraj razgovora nalazi načina da velikom maestru izrazi divljenje bez pridržaja. Pročitajte stoga ovaj razgovor koji vas neće zapljusnuti brdom činjenica i teorijskih razglabanja. Umjesto toga zapahnut će vas nepatvorena maestrova ljudskost u kojoj su zenbudistički mir, balkanska strastvenost, zapadnjačka naobraženost i izvorna muzikalnost, četiri glazbala neponovljiva kvarteta koji se jednostavno zove Sergiu Celibidache! ________________________________ CELIBIDACHE: Da, da. PECOVIUS: I Vi tada pokušavate razjasniti orkestru o čemu se tu radi?. CELIBIDACHE: Nije to razjašnjavanje, jer to bi opet bio intelektualni put. Ja pokušavam omogućiti muzičaru doživljaje u kojima ja uživam, koje doživljavam. I to nije uvijek moguće tek samo jednim objašnjenjem, nego još jednom, pa onda još jednom. I onda se primjećuje u jednom polaganom dijelu kako upada viola i što ona još dalje radi, što ona unosi. A tako se onda dolazi do doživljaja. I ako se doživljaj ponovi, tada on postaje njegov posjed i onda muzičar zna: to ne ide tako brzo, a upravo nas ljepota na tom mjestu posve ispunjava. Ja, dakle, ne mogu neku pasažu stereotipizirati i reći: tako ćemo to večeras odsvirati. Pa to nitko ne zna. No svatko je u tom času duševno obogaćen tom idejom: o Bože, pa moralo bi zvučati onako kao jutros na probi, onako kako se to lijepo slagalo sloj na sloj, pa kako je onda izčezlo itd. Sve su ove intelektualne štake potrebne, kako bi došlo do stanovite istine doživljaja. PECOVIUS: Rekao bih da je to gotovo kao odgojni proces. CELIBIDACHE: Sigurno je na vrlo izravan način formiranje orkestra onako kako sam to radio sa svojim orkestrom u Münchenu odgojni proces. PECOVIUS: I Vi biste u taj odgojni proces najradije uključili publiku?! CELIBIDACHE: Ne bih rekao: najradije. To upravo dolazi s time. Svatko pa čak i kritičar, taj jadnik koji je ionako prenapregnut u svakom pogledu, i on ulazi u to, kad se uvijek iznova nađe u istoj situaciji. PECOVIUS: U ovom slučaju htio sam naglasiti da također puštate publiku da prisustvuje probama. CELIBIDACHE: A to! - Pa ja uopće ne vidim nikakva razloga zašto da publika ne čuje sve to i da na taj način dobije priliku doživjeti sve te redukcije koje su na svakoj probi drukčije. Na taj način nastaje u publici živahnost reakcije. Ako čujete neki koncert samo jednom i kažete: kako divno! - i sve ostaje na tome. Ali u ovom slučaju možda ćete na koncertu reći: nije tako lijepo kao što je bilo na probi. Zašto nije tako lijepo? Slušatelj traga za odgovorom, pa možda čak i sam dođe do prave dijagnoze. PECOVIUS: Prenaglašeno bi se, dakle, moglo formulirati da je za Vas proba ponekad važnija od izvedbe. CELIBIDACHE: Ne, apsolutno ne. Jedna proba ima svoj smisao, isto kao što i izvedba ima svoj smisao. PECOVIUS: Izvedba treba biti dovršenost probe. CELIBIDACHE: Ne bih rekao dovršenost. Pa što je to dovršenost? PECOVIUS: Onda je to barem neka završna točka. CELIBIDACHE: Ni to ne bih tako rekao. To je rezultat asimilacijskog rada što može biti nešto cjelovito, ali i nešto djelomično. Vrlo se često događa da u orkestru od 120 ljudi sviramo neku od Brucknerovih simfonija, ali još uvijek ima dvadesetak muzičara koji su ostali kod ideje da je to sve skupa presporo. To je zato što oni ne reduciraju. To su dojmovi onih kod kojih je sve to išlo onako luđački brzo. Ti su dojmovi vrlo jaki i nadalje djelatni, pa ih se vrlo teško osloboditi. Taj muzičar je nešto primio u sebe, nešto je snimio, pa je to u njemu prisutno kao da je fotografirano i ne može se toga osloboditi. |
