Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
16.01.2008., srijeda
Razgovor Günthera Pecoviusa sa Sergiuom Celibidacheom VI
|
PECOVIUS: U slučaju toga enormnog intenziteta s kojim se posvećujete orkestru zacijelo je razumljivo da prije svega ipak imate jedan orkestar, a to je onaj u Münchenu, jer biste kod drugih orkestara imali mnogo teškoća s otporom, želeći ih dovesti tamo gdje biste ih htjeli imati. CELIBIDACHE: Ne radi se o otporu. Ja ne bih imao materijalnog vremena baviti se nekim drugim orkestrom. Jer baviti se nekim orkestrom ne znači naučiti te ljude nečemu muzičke naravi. Valja se baviti čovjekom. Eventualno ga treba otvoriti spram mene i pokušati utvrditi: ako postoje otpori, zašto su takvi? I samo tako, ako sam ga oslobodio svih njegovih kompleksa, imam šansu da on muziku smatra onim što ona zbilja jest: doživljaj. PECOVIUS: Čuo sam jednom da se Vi ponekad skoro bojite da, ako dulje vrijeme niste sa svojim filharmoničarima u Münchenu, ne dođe do toga da ih drugi dirigenti pokvare. CELIBIDACHE: To nije samo bojazan. To je izvjesnost. Pa mi danas nemamo dirigenata. Ako želimo biti veoma velikodušni, možemo možda nabrojiti petoricu ljudi koji se orkestrom bave i zvukovno razumiju ponešto od te kombinacije zvuk/brzina. PECOVIUS: Takvo držanje sigurno Vas u Vašoj profesiji čini vrlo usamljenim. CELIBIDACHE: Baš tako. Ali nisam usamljen zato što sam ja nešto posebno, nego zato što se taj fenomen ne može drukčije doživjeti. Malo je ljudi koji nalaze put do muzike. PECOVIUS: Mislim na usamljenost i zbog toga što se u ovom trenutku ne nazire nijedan slijednik Vašega duha. CELIBIDACHE: Ja se veoma trudim, držim mnoga predavanja i stalno iščekujem da neki mladac to na neki način uoči i shvati, ali se do sada to još nije dogodilo. PECOVIUS: Vas prati glas da ste čarobnjak zvuka, a to znači da se Vaše izvođenje odlikuje neusporedivom mješavinom instrumentalnog muziciranja i vokalnog izraza. CELIBIDACHE: Kad kažete: neusporedivo, - to je samo zato što sam ja apsolutni znalac orkestra. Ne postoji nijedan vid, nijedna zvukovna kombinacija koju ja nisam doživio, osobno doživio i na tome radio, mijenjao. O tome mi nitko ne može samo tako pričati. Tako je i u slučaju moderne partiture, gdje vidim da neki nemaju pojma o tome čega se laćaju. U tom smislu poznajem vrlo malo dirigenata koji se s orkestrom tako dobro snalaze. Tu mislim na način na koji je to Mahler bio u stanju, ne kao muzičar, nego kao obrađivač orkestra, imajući u rukama sve konce. To je on izvrsno umio, i to mu moram priznati. Ali inače, to svatko može naučiti. PECOVIUS: Upravo ste spomenuli moderne skladatelje. Vi ste - koliko znam - u Münchenu izvodili samo Gänznera i Bjallasa. Kako se objašnjava ta Vaša odbojnost? CELIBIDACHE: Ali ja nemam nikakve odbojnosti, nego sam materijalno prisiljen. Bio sam angažiran da napravim svjetski orkestar. Ljudi koji pišu moderno, donose sa sobom opasnost da orkestru stavljaju u zadatak sviranje intervala koje taj orkestar uopće ne opaža, nego ih samo zahvaća, a to je enormna kočnica. Ja se na čelu jednog njemačkog orkestra moram baviti njemačkom glazbenom literaturom. I mi smo to doista činili, pa smo tako upravo pred dva-tri tjedna dovršili prosviravanje cjelokupne literature. Sad bismo imali više vremena za moderno stvaralaštvo. Ali to objektivno nije baš ono što ja hoću. Ja moram orkestar držati zagrijanim, moram ga držati budnim za svirku, što ja kao neskroman čovjek definiram kao njemačku glazbu. Zato je to najnjemačkiji od svih orkestara koji sada postoje. Kad danas u nekom orkestru kažete: "Vibrirajte sada njemački!", pa kakav je to normalni muzičar? Nitko to danas više ne zna. Za Izraelce nešto može biti brzo, za Amerikance brzo i briljantno, a što je u svemu tome ono njemačko - pa to je već odavno isčezlo. Ali ja sam to opet uveo. I ja sam svojim muzičarima dao osjećaj da postoji nešto što možemo zvati njemačkim muziciranjem. Pa Brahmsa se ne može američki muzicirati, jer u to spada toliko sluha, toliko senzibilnosti. No to opet ne znači da jedan Amerikanac ne može osjećati njemački, isto kao što Nijemac može osjetiti američkog pjesnika. Gdje li je ta granica, ako nije kod nas, ili pak u krivom cinu volje. Ali je dulje vrijeme upravo sve ono sto je njemačko bilo ozloglašeno. No ja sam to iznova uveo, a danas je jakost moga orkestra upravo ta svijest da je to jedan njemački orkestar, i to bez ikakvih nacionalističkih ambicija, bez ikakve želje da se zastupa nešto ekstravagantno. Samo zato što jesmo njemački orkestar, a to bismo i htjeli biti. |
