U središtu kružnice radijusa 15km
subota, 27.02.2021.
Klupice
|
Nisam baš od neke volje za šetnjom. Sada kad su postale nužno zlo teško mi je pronaći motivaciju. Prije sam jedva čekala vikend pa da izvučem rukssk i štapove pa krenem u šumu. Posebno u onih skoro godinu dana dok sam ovdje bila sama i čelala da sin završi razred, pa mi se on bolja polovica i Mačak pridruže.  Jednom sam se tako malo preračunala, krenula po najdužoj stazi kod obližnjeg vidikovca i skoro se izgubila. Jedva sam našla put nazad. Od tada sama ne krećem više ni u kakve hobitovske pustolovine i kada muž vikendom radi pa ne može sa mnom, držim se poznatih puteva  Ravnih i onih zavojitih,  koji ponekad sliče na stare Windowse  a nekada na reklamu za Frutek.  Sjetiš se tako gledajući oblake one Baudelairove o Strancu koji voli oblake,  i nekako ti se čini da bi Clint Eastwood mogao snimiti film o klupicama okruga Nebitna Pripizdina,  kojih je na svakih parsto metara.  Negdje na pola puta na vrhu brežuljka staneš i priupitaš Džizesa što on ovako misli o svemu ovome skupa. Jel bolje ustat il odustat?  No on samo mudro šuti i misli si svoje dok gleda u klupicu dobro umaskiranu u okolinu.  Po putu za divno čudo danas nigdje žive duše,  osim vozača traktora tamo negdje na drugom kraju slike.  A ni nije sad da mi baš nešto fale,  posebno kad na putu ugledaś tablu sa zabranom prolaska,  jer taj jebeni narod ovdje svršava na zabrane bilo koje vrste,  pa si misliš, e da me barem taj balvan zvekne po glavi,  pa da finimo i ovu štoriju. Es geht nicht immer geradeaus Manchmal geht es auch nach unten Und das wonach du suchst Hast du noch immer nicht gefunden Die Jahre ziehen im Flug an dir vorbei Die Last auf deinen Schultern, schwer wie Blei Jeden Morgen stehst du auf Und kippst den Kaffee runter Deine Träume aufgebraucht Und du glaubst nicht mehr an Wunder Mit Vollgas knapp am Glück vorbeigerauscht Was dich runterzieht, ey ich zieh dich wieder rauf Ich trag' dich durch Die schweren Zeiten So wie ein Schatten Werd' ich dich begleiten Ich werd' dich begleiten Denn es ist nie zu spät Um nochmal durchzustarten Wo hinter all den schwarzen Wolken Wieder gute Zeiten warten (Udo Lindenberg : Durch die schwere Zeiten) |
- 21:25 - Komentari (14) - Isprintaj - #
petak, 26.02.2021.
Superhik
|
Nema baš puno trenutaka u životu koji me još mogu natjerati da pustim suzu. Isto tako me rijetko što još uopće može iznenaditi. No ovih sam dana iskreno ganuta. I skrivam suze ispod sunčanih oćala. Suze radosnice. One koje same poteku kad u nekom filmu pravda usprkos svim balvanima po putu pobijedi. One koje same poteku već pola sata prije negoli će Ethan Hawke u filmu skupiti hrabrost, stati na klupu i reći : Captain, my captain!, pa kud puklo da puklo. Toliko je ljudi stali u obranu ljudskog prava na kavu u kafiću po izboru diskrimimiranog premijera Plenkovića, da mi suze radosnice danima već teku. U ime svih onih po svijetu rastjeranih, zbog pogrešnog spola slabije plaćenih, deložiranih, od djece iz uglednih obitelji pogaženih i inih "ih" u čije ime hrvatski Ethan Hawke nije dosad skupio hrabrosti stati na klupu i recitirati Walt Withmana. Konačno je stigao i njihov dan. Ajde dobro, ne baš njihov, no od nekuda se mora početi u borbi protiv fašizma, rasizma, nejednakosti pred zakonom, nepotizma, diskriminacije i inih zala. Ovo je mali korak za čovječanstvo ali velik za Superhika. Njegova je misija u Hrvatskoj završena. Premijer konačno ima podršku svekolikog puka, osim ono malo riječkih pički, poznatih po, nećemo to nazvati mržnjom, prije neljubavlju prema svemu hrvatskome (a posebno prema Hrvatskoj demokratskoj zajednici), da sam izabere hoće li piti kavu s majmunima iz vlastite stranke ili pak s onima iz "lijevog" spektra. No eto i u mom rodnom gradu ipak još ima onih koji se protiv mučkog nedomoljublja bore sami protiv svih. Pa su premijeru skuhali kafu dok se kafići koje je sam zatvorio ponovno ne otvore.  (Slika je "pokupljena sa facebook-a i ne znam tko je autor. Molim ga ovim putem za oprost u kršenju autorskih prava, ovo mi je genijalno i morala sam objaviti.) A sad... Vrijeme za pravu iskrenu suzu... Za voljenim gradom kojeg tko zna kada ću, i da li uopće, ponovno vidjeti. Iz tvoje sam kolijevke, Rijeko, otplovio negdje daleko. Al' uvijek si bio i ostao, grade, čežnja u srcu mom, ja sam u tvojoj, ti u mojoj duši, Rijeko, jer moj si dom. Najdraža Rijeko, otvori njedra, vraćam se tebi, primi mi jedra. Voljeni grade, otvori vrata, da pogledam Kvarner sa vrha Trsata. Najdraža Rijeko, pružam ti ruku, spustit ću sidro u tvoju luku. Voljeni grade, za tebe dišem, najljepšu pjesmu srcem ti pišem. Mladost je htjela daljine, luke bez tvoje topline Al' uvijek si bio i ostao, grade, čežnja u srcu mom, ja sam u tvojoj, ti u mojoj duši, Rijeko, jer moj si dom. Najdraža Rijeko, otvori njedra, vraćam se tebi, primi mi jedra. Voljeni grade, otvori vrata, da pogledam Kvarner sa vrha Trsata. Najdraža Rijeko, pružam ti ruku, spustit ću sidro u tvoju luku. Voljeni grade, za tebe dišem, najljepšu pjesmu srcem ti pišem. Rijeko dome moj. (Damir Badurina : Najdraža Rijeko |
- 14:40 - Komentari (10) - Isprintaj - #
srijeda, 24.02.2021.
Razbibriga
|
Danas je konačno stigla nova slikica. Zakašnjeli poklon za rodjendan. Dan nakon narudžbe koja je trebala biti dostavljena u roku 3 dana, stigla je obavijest da će trajati 6 tjedana dok stigne.  Naručnik, moja bolja polovica, im je jebao sve po spisku jer da što će mi dati za rodjendan. Ono, mislim tragedije. A baš sam se htjela pohvaliti pred tridesetak gostiju na rodjendanskoj fešti. I eto ti danas paketa. Koliko se ovdje priča o ekologiji i recikliranju i nepotrebnom otpadu i onda slika 70x70 dodje zarolana u paketu u koji bi stala dva debela main coon-a.  Kad usporedim onog kostića sa leptirićima u glavi sa ovom novom Merlinicom imat ću posla do kraja lockdowna. Ili do penzije za 14 godina. Što prije dočekam.  Idem sad. Kockica po kockica, jednom ću valjda doć do konca. A dotad, bilo bi šteta ne javiti se s vremena na vrijeme, tek toliko da dežurni doajeni bloga imaju o čemu klafrati. Otkači se do daske i idi nek' te ljudi časte otrovni andjele Otkači se do daske skini s lica svoje maske otrovna vještice... |
- 18:39 - Komentari (5) - Isprintaj - #
utorak, 23.02.2021.
Novonormalni citati
|
I tako, idu dani, idu godine. Kosturu samo još fali malo mozga. Aman taman. Danas stiže nova tura.  Dalje u revijalnom tonu. Pitali smo poznate što misle o aktualnom trenutku. Respiratora od vas ne tražim, niti bih vam ga dao! (Rade Končar) Kad mu je bilo lockdowna dosta, Branko se bacio sa Savskog mosta. (Bora Djordjević) Priznajem samo cjepivo Komunističke partije Jugoslavije! (Josip Broz Tito) Dobri, slatki djedica, Bog da mu dušu prosti. Bio je od koristi koliko i ffp2 maska na momku bez jednog uha. (Rodney iz Mućki o svom djedu) My Ffp2 half mask be with you! (Han Solo) Mama je uvijek govorila da je život kao corona - nikad ne znaš kad ćeš je dobiti. (Forrest Gump) Perice, idi Žnidaršiću po jednu litricu to go! (Franjo Šafranek) Njega su za sve spremali izuzev za pandemiju. (Ilija Čvorović) Ljudi uvijek stižu u točno vrijeme na mjesta na kojima ih netko čeka. Osim dok traje policijski sat. (Paolo Coelho) Odsad pa nadalje i ubuduće, bit ćeš tu gdje jesi. (Angela Merkel) |
- 08:40 - Komentari (7) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 22.02.2021.
Jutra
|
Jutra su najgora. Kad se digneš i znaš da ne možeš izbjeći još jedan tjedan u kojem možeš samo raditi ili šetati po uvijek istim stazama. Ne znam kako svi vi koji šutite i trpite ovo podnosite. Ne razumijem vas. Idete mi nakurac, kao i ja vama. Probudilo vas je što ono zadnjih par mjeseci? Ah da, ono kad je umro Nadarević, Kićo i sad za kraj balkanske nekrofilije, bolesnog štovanja čovjeka nakon što prne u fenjer, ode i Balašević. Da je svima nama samo na moment vidjeti svo to obožavanje nas kad krknemo, umrli bi još jednom od silne sreće. Sad vam jedino još Tito može još jednom umrijet ili neki ustaša ili četnik uskrsnuti. Jedino to vas probudi na moment. Tito, Stepinac, (tko je od njih bio dobrotvor a tko zločinac, ono jebe mi se stvarno više živo za obojicu, jedino me zanima gdje je noga od Tita pokopana, ona će jedina biti zauvijek jednom nogom u grobu), rasprave o abortusu, da ili ne i sponzoruše kad snime video u kojem se jebu (što im inače nije u opisu posla). Umro neko, ajmo mu bit najbolji drug. Onako kako je Švabi vrhunski smisao života raditi i raditi i najbitnije je kako ćemo mi ovo uspjeti a nema pitanja o smislu i cijeni tog "uspijevanja", tako je vama (tudja) smrt u svim njenim oblicima najveći dogadjaj u životu. Ali život vas nikada ne zanima, nikad vas nije zanimao. Živite čekajući da neko umre pa da mu pišete epitafe i takmičite se tko ga je više volio i kome će više faliti. Za to vrijeme, oduzeli su nam sve ono što čini život. Druženje u živo. Putovanje kamo želimo. Jebene čevape požderati u nekoj birtiji, nego ih nosimo doma u plastičnim kutijama i jedemo onako oparene. Otplivati par staza ili jednostavno se lijeno namakati u nekom bazenu, daljem ili bližem moru. Prošetati gradom bez da nam policija mjeri razmak. Otići u jebeni šoping bez brnjice. I to je život, to je ta crtica izmedju dva datuma a ne samo plačipiždjenje za onima kojih više nema. Ja njima iskreno zavidim. Jer oni su stvarno mrtvi a svi ste vi poluživi. Ne znam kako vi ali ja neću pustiti da mi život ovako prodje. Ali neću se ubijati pa da mi pišete epitafe. Poštedite me toga, ko boga vas molim, krepam li dok bude fejsbuka i fejsbukova. Ne vrate li mi moj život do kraja ove godine, toliko ću još izdržati famoznim mirnim putem, vratit ću ga sama. Tamo gdje bude trebalo. Na barikadama, na ulici, bolje nego u ludnici ili na respiratoru. Ili najgore od svega, u izolaciji izmedju home office-a i kauča gledajući vas koji čekate da se ponovo rode neki Tito ili Isus pa se izbore i za vas. Ja sam spremna žrtvovati se, ali ne za vas. Kao da bi vi za mene kurcem mrdli. Empatija? Ma nemojte me klat. Računajte na nas? My ass. |
- 08:48 - Komentari (8) - Isprintaj - #
petak, 19.02.2021.
Jednom u dva i deset
|
Kad još nisam ništa znala i još nisam verovala da na svijetu tuge ima slušala sam Balaševića. Kasnije kad sam postala inženjerka pred kojom je karijera, malo pomalo sam se od njega odmakla. Nisam više uspjevala uživjeti se u nešto što mi se na moment učinilo kao lažna boemština i glumljena skromnost vetropira koji sasvim solidno zaradjuje kradeći bogu dane. A i ti neki likovi tipa Vasa Ladački, što uzmu konje vrane pa onda cijeli život plačipizde naokolo ili pak onaj psihopat što skriven u grmu gleda lepu Protinu kći dok se kupa u najmanju su ruku neka čudna sorta. A opet, negdje u nekom kutku sjećanja medju svim onim glazbenim podlogama za kojekakve prigode, iskoči poneka dobra stara, manje poznata i zaboravljena stvar koju tako rado vrtiš na repeat i suza radosnica ti sama poteče svakoga puta kad se on vrati doma u dva i deset a ona je s Lukićem iz prvog stiha pobegla u noć. Profesor Lukić sa četvrtog sprata Je živeo prilično sam A decu je učio ljubavne pesme Sonete i šta ti ja znam O, kako tužnih ljubavi ima, baš nešto razmišljam Njegova žena, Lukić Milena, s’ drugim je otišla O, kako tužnih ljubavi ima, ovaj svet je ispunjen njima Sve više sumnjam, da neko sretno i voli još A gospođa Ruža je radila goblen I subotom igrala tač Od muža joj ostalo par žutih slika Oficirska kapa i mač O, kako tužnih ljubavi ima, baš nešto razmišljam Poručnik Bata, iz prvog rata, nije se vratio Pišu romane, pesme, novele, O tome kako ljubav uvek nađe put Znam neke sive, tužne hotele i neke prazne sobe Gde je uvek onaj strašni mir Anđelija Prokić je čekala princa I njegovu čarobnu moć Da joj otplati kredit, da joj napravi klinca Da je voli do kasno u noć O, kako tužnih ljubavi ima, baš nešto razmišljam Njen suprug Bane, noći i dane, nije se treznio A kad se jednom, u dva i deset Vratio kući željan ljubavi i sna Našao pismo, pao u nesvest Žena mu s’ Lukićem iz prve strofe pobegla u noć Zapravo sam namjeravala ovaj post nazvati po pjesmi koju kao da je napisao za moju nećakinju koja je lani ostala bez tate, velikog ljubitelja Djordja Balaševića ali netko me preduhitrio, vidjeh u naslovima. No večeras će, kako god okrenem, ići te neke pjesme, od onih kad još nisam znala da na svijetu tuge ima do onih kad nas čeka more sveća. Pa neka ide još jednom. Za obojicu. Umjesto svijeća. Počivali u miru. Pričaće ti jednom možda kako sam ja bio štošta pile moje, pače moje malo mudrovaće badavani kad me nema da se branim da sam blizu, ne bi im se dalo Pričaće ti o plovidbi ti što nisu sidro digli šta sam za njih neg’ ukleta šajka tvrdiće sa čudnim sjajem da sam drhtao pred zmajem gledali su oni iz prikrajka Al’ ti slutiš otkud bore trunje se u oku diglo olujno je tamo gore gde nas nije puno stiglo znam da sanjaš more sveća i korake po tom doku ti si tamo bio u mom oku Pričaće ti, kojekakvi zloba se k’o rubin cakli kako odjek mog osmeha ječi i klet' će se u pretpostavke kljuckajući kao čavke moje loše prepričane reči Brojao sam ljude s krsta pravila i izuzetke posvud promašena vrsta samo retki nadju retke znam da sanjaš vaskrsenje jednu siluetu plahu ti si tamo bio u mom dahu Pričaće ti jednom svašta boljima se teško prašta pile moje, pače moje malo i silni miševi u boci javiće se k’o svedoci pustolovnog traganja za Gralom Ne znam više, Bože prosti dal’ da strepim il’ da stremim da to breme posebnosti i na tebe nakalemim ako nije kasno već Jer znam da sanjaš rimovanja krike i tišinu nemu ti si bio svugde u mom’ svemu pile moje, pače moje malo lavče moje |
- 19:38 - Komentari (7) - Isprintaj - #
četvrtak, 18.02.2021.
Pećnica
|
Koliko ste se puta zapitali kako neka žena sebi dozvoljava godinama biti nečija ljubavnica, bez da jednom popizdi do kraja i odjebe famoznu ljubav svog života? Lastan ni Žuži Jelinek nisu nas po tom pitanju doveli dalje. Ok, Žuži nam je objasnila samo onaj dio zašto kiflica završi u drugoj pećnici, no svejedno to pećnici ne pomaže da se stvari brže odvijaju. Ili da se uopće odviju. Pa onda život rezervne pećnice protiče u čekanju da se svi sastojci pravilno izmješaju u pravo vrijeme. A pravo vrijeme je uvijek negdje u budućnosti. On bi se rastao ali dijete mu je trenutno bolesno pa sad nije pravo vrijeme. Kad dijete ozdravi, bi on, nije pitanje uopće ali... Dolazi Božić, ne bi bilo lijepo obitelji uništiti praznike... Iza Tri kralja bi on, ali šteta da propadne skijanje... Onda bi on ali na poslu je trenutno jebeno, kad završi projekt... Pred Uskrs bi on ali...samo još da ofarba jaja sa ženom... Pa bi on ali... I tako dodjemo do slijedeće sezone prehlade, novog Božića, gužve na poslu... A godine idu... A ona se još uvijek nada, da će jednog dana doći pravi trenutak i prva pećnica će krknuti na ovaj ili onaj način. Tako je i sa lockdownom i opravdanjem njegovih vječitih produženja. Nakon Sisvetih ostat ćemo 3 tjedna doma da ne bi ugrozili Božić i druženje s obitelji. Brojke moraju pasti, inače će zdravstveni sistem biti preopterećen. Ali ako sada tri tjedna ostanemo doma... Nakon 3 tjedna zatvorili smo trgovine da bi, budemo li savjesni, možda mogli slaviti Božić sa užom obitelji. A budemo li dobri i budemo li slijedlili mjere možda na moment u Novoj godini ugledamo i Štrumpfove. Brojke su se u Novoj drastično smanjile, kako pozitivnih tako mrtvih i oboljelih, svi su se nadali labavljenju mjera. No... Uspjeh je donekle postignut ali još nije dovoljan za labavljenje, štoviše, treba pojačati mjere. Ako sada ne samo ostanemo doma, nego u krugu 15 km i to samo danju, moguće je da ćemo za Uskrs moći ne samo slaviti, nego i otputovati do susjednog grada bez "valjanog razloga". A možda se uspijemo i ošišati. Ostali smo doma, nismo šetali izvan kruga i zaboravili smo kako izgledaju zvijezde jer noću ne izlazimo niti iznijeti smeće. U medjuvremenu izgledamo ko Dude u supermarketu, no nema veze, wir schaffen das! I sad... Uspjeh je postignut, "incidencija u 7 dana" je pala ispod 50. Ali... Stigli mutanti... A oni se brže šire... Pa broj treba pasti ispod 35... Ili bolje ispod 10... Što je u malim mjestima matematički nemoguće, budući se broj mjeri po formuli: (broj pozitivnih/ukupan broj stanovnika)*100000. Dakle uzmimo primjer mjesta sa 2500 stanovnika i jednim pozitivnim. Incidencija u 7 dana iznosi u tom slučaju: (1/2500) x 100000 = 40. Kada će mjesto sa 2500 stanovnika, dakle, izaći iz lockdowna? Dobro ste izračunali. Dok se god barem jedan stanovnik bude pozitivan - NIKADA! Ovih dana već su najavili da Uskrsa izvan kruga 15 km neće biti. Jer... Ne možemo sada kad se broj spustio ispod 50 ugroziti uspjeh koji smo postigli tamo nekim nepotrebnim Uskrsima. I tako... Sve više mi se čini da ćemo svi skupa ostati vječite ljubavnice ovih koji nam kroje mjere. I popravljaju pokvarene pećnice aman taman toliko da ih ne bace jer je šteta baš sada kad su se rezervne već na sve to navikle... A nada da će se prva pećnica zauvijek pokvariti ionako umire zadnja. Dražen Zečić : čini mi se da bih i ja dao pola života svog.... Ja : ne čini ti se. |
- 11:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #
srijeda, 17.02.2021.
Kor(on)izma
|
Počinje korizma. Baš me veseli kad pomislim kako će ove godine ekipa, posebno medju influerskom populacijom, koja svojim odricanjima zvoni na sva zvona, ove godine morati biti baš onako pravo kreativna. Čega li se ove godine javno odreći pred par tisuća instagram pratitelja? Odlaska frizeru i ekstenzija? Luksuznog vjenčanja? Putovanja u Dubai na kurac sedam šeikova na nekoj jahti? Odlazaka u prestižni restoran? Kave na špici? Skijanja u Aspenu? Shopinga u Milanu? Nekako mi se čini da će im ostati manje više jedino ostaviti se kave u termosici i šmrkanja u vlastitoj kupaoni. Nama neinfluensiranima, koji odricanje ne držino za modni dodatak, neće teško pasti odricanje od to-go bljuzge obližnjeg azijskog brzog restorana   a koja se do firme izlije po cijeloj vreći pa izgleda nekako ovako,  ono baš apetitlih. A i blejanja u uvijek ista drva u različita doba dana, preskočit ćemo na par dana. Nek ih gleda, ko im pjesme piše.  Sutra je novi dan i život nam i dalje zakurac istječe. |
- 12:30 - Komentari (13) - Isprintaj - #
nedjelja, 14.02.2021.
Jer to je jebiga...
|
Dan za danom i dočekali smo i Valentinovo. Dan zaljubljenih. Baš nekako prikladno famoznim leptirićima u trbuhu, jučer je stigla nova pošiljka šarene droge za zarobljene u lockdownima novonormalne postapokalipse.  Umjesto leptirića u trbuhu, leptirići u mrtvačkoj glavi. Jebiga, motiv je bio na rasprodaji, u pola cijene. Nećemo sad leptirićima gledati u zube. Kad bi doslovno na slici bio recimo ultrazvuk nečije utrobe sa par leptirića unutra, ne znam tko bi to baš držao tolilo dražesnim, kao kad se o tim leptirima piše. Bitno da se pomoćniku slika dopada, pa je odlučio budnim okom pratiti daljnji tijek dogadjaja.  Srećom po leptiriće, ipak nije srknuo malo šampanjca kojim smo naknadno proslavili rodjendan jedne stare nešvapske babe iz rizične skupine.  U nedostatku drugih vidova zabave, jučer smo bolja polovica i ja obilazili ono malo otvorenih trgovina. Šetnja na minus 6 uz hladan vjetar nije nam se baš učinila kao neka luda opcija ubijanja dana. Rezultat šopinga teško ćemo uspjeti istresti vrtnjom unutar 15 km, no ko ga jebe. Bolje krepati od viška šećera nego od manjka životnih užitaka.  U redu ispred slastičarne pred nama je bio onako jedan pravo primjerak stranke Zelenih. Müssli, bio, eko, kava iz ponovno upotrebljive šalice i ostali Greta fff folklor. I kažem ja mužu kako ne kužim kako mu se da čekati u redu za jedan bio kroasan bez punjenja. Ili neko slično nejestivo sranje.  Otkud ti to, nije još ni došao na red, kako znaš što će kupiti, čudi se bolja polovina. Strpi se da dodje na red, pa ćeš vidit, kaže baba Vanga. I dodje Müessll essen, Fahrad fahren na red. I kupi jedno bio pecivo s ptičjim sjemenkama.  I ja si mislim kako baš nemam smisla za biznis. Mogla bi recimo prodavati osušena mačja govna umjesto da ih bacam. Proizvod je "bio", direktno od proizvodjača, jednakog okusa, kraće bi čekali, uz to na toplom i manje bi ih koštalo.  Dok je bolja polovica tražila neku piletinu za mačku po Lidlu (čudno neko biće ali samo to jede) u gužvi, ja sam skoknula zaviriti što li nudi susjedni Bio market. U kojem baš i nema neke gužve, što ne čudi kad pogledaš cijene.  No i tamo se nadje kakva ukusna i korisna stvar, pa me tako 2 paketa pilećih kocki za juhu, jedna bio majoneza, aioli namaz i 2 bio jogurta koštalo samo 18,90 eura. Dobro da su frizeri zatvoreni pa sam ušparala na frizuri kad već na guzici ne uspijevam.  Da sve bude u ravnoteži, iz bio dućana budućnosti svratismo do ruske butige, model non stop s početka sedamdesetih. U kojem nema baš nešto puno naših proizvoda,  ali ima svježeg sira i vrhnja koje podsjeća na doma.  Na kasi, onamo gdje moderni supermarketi nude Mars čokoladice i žvakaće, Rusi drže votku. Model votka to go.  Vraćamo se kući, veseli, praznih džepova i punih vreća. Kad ispred kuće džepni Garmisch-Partenkorschen baš otvorio sezonu zimskih gadosti.  Neki su već pomalo bili i nadrkani gdje smo tako dugo, pa se kuharica morala požuriti, da stvari ne izmaknu kontroli. Jer dečki su gadni kad su gladni. A i ljubav, na Valentinovo i dan prije njega, još uvijek najbolje ide kroz želudac.   Sutra je novi dan i život teče. Ok, Tereza, nemoj dalje, majke ti. Privlači me neka centrifugalna sila Ko idiota, ko debila Oko glave leptiri i pčele Kromosomi se njemu vesele Sreo sam ga kraj govornice Nosio je plave kečkice Izgledao je stvarno malo sili Tako naime izgledaju debili Ljubav, to to je jebi ga Ljubav (PČ&VC : Ljubav) |
- 15:44 - Komentari (12) - Isprintaj - #
petak, 12.02.2021.
Ubiti dan
|
Baš sam namjeravala zakmečati kako noću ne mogu bauljati na 30 km od stana jer mi mama Merkel neda, kad se sjetih dobrih vijesti. Ustavni sud poništio je policijski sat u Baden-Württembergu. Izgleda da ipak ima nade da ovo možda jednoga dana i prestane. Sad nam ostaje samo još preskočiti radijus od 15 km i skoro smo na konju.  Doduše, pao je snijeg i hladno je za popizdit, pa je u šetnju uvijek istim putevima pametnije krenuti po danu. Tamo nedje oko podneva. Kad se pokaže malo sunca.  U nekim normalnim vremenima, skoknuli bi u restoran na vrh brda na kavu ili čaj. A možda i nešto konkretnije. Ovoga puta preskočit ćemo planinarenje.  Usput ćemo se malo podiviti švapskoj pripizdini pokrivenoj snijegom. Da je tako vrijedna divljenja, ne bi Nijemci putovali po cijelom svijetu na godišnji. Nego bi sve skakutali po šumama i gorama i pjevali ko oni debili u Njihove pjesme, njihovi snovi. A kad ono, nigdje nikoga. Svi gnjile doma i prate najnovije vijesti, kao da ne znaju što će po cijele dane tamo čuti.  Lijepo je vidjeti i da Bog ipak ima barem malo smisla za socijalnu pravdu pa je poslao dovoljno snijega, da bogati šupci ne mogu igrati golf. Koji je, uz jahanje (trkače i bicikliste ćemo zanemariti, štoviše ove druge ćemo sačuvati za Purge kad ga uvedu jednog dana), trenutno jedina dozvoljena sportska aktivnost. Moraju se ministri i dežurni virolozi nečim zabaviti nakon što običnoj raji objasne što se smije a što ne.  Nakon par hrčkovih krugova, još uvijek ostaje dovoljno dana kojeg treba nekako ubiti, kad je ionako manje više sve zakurac.  Nekada se to dalo i bloganjem. U sadašnjoj bolesnoj klimi na blogu baš i nema nekog smisla. Ono sad, kad čovjek bolje razmisli, nije baš da je ikada ovo bila cvjetna livada po kojoj lete leptirići i svi se grle i ljube. Više neka močvara po kojoj svašta pliva. Samo što se smanjio broj plivača, pa se sad lakše pokolju. I isto tako ponovno sližu. Samo treba počekati. I onda stojiš i misliš koja si budala i zašto nisi držao jezik za zubima. I prste dalje od tipkovnice.  Zato je bolje primiti se neke zanimacije koja baš i nije od neke velike koristi ali barem nikome ne škodi. Poput slaganja kičastih slikica zvanih diamond painting. Jer nedaj bože da upotrijebimo neki neengleski naziv za koješta.  Po mogućnosti izabrari motiv sa čim više boja. I jebe vam se živo tko se cijepio a tko ne, kakvu je tko tortu ispekao, tko je kome što kada rekao, tko ima većeg a tko manjeg, ima li Boga ili ga nema.  Pa kad složite jednu slikicu sa šarenim kamenčićima, primite se farbanja po bojama. Recimo ovog mačka na teškim drogama.  A kad vam je svega dosta, proglasite za taj dan fajrunt i napišete na brzinu jedan bezvezni post. Iz čiste navike. Sutra je novi dan. I sve kreće ispočetka.  |
- 22:14 - Komentari (9) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 08.02.2021.
Povratak u budućnost Vol.1
|
Lani nekako u ovo vrijeme, sin nas je odveo na koncert njegove omiljene grupe. Da mi je tada netko rekao kako će mi to biti vjerojatno zadnji u životu, rekla bi mu da sere.  Nije baš moja muzika, malo mi je prežestoko, no lijepo je bilo medju tim mladim ljudima prisjetiti se vlastite mladosti. Psihoza corone tada je već lagano bila u zraku. Sjećam se da me tog dana sestra zvala, ogorčena i zabrinuta jer muža otpuštaju iz bolnice na kućno liječenje. Bez da su mu postavili dijagnozu, bez da mu je barem malo bolje nego prvog dana. I ne da mu nije bilo bolje, nego je u tih par tjedana bolničkog liječenja izgubio 30 kg, bez ustanovljenog razloga. No, mjesta se moralo napraviti za bolesne od corone, ukoliko ih bude. Za njega nije bilo mjesta, kada ga je trebao. Njegova će kćer odrasti bez oca jer je na njegovu i njenu nesreću obolio od krive bolesti u krivo vrijeme. Utjehu bi vjerojatno trebala tražiti u tome da je morao umrijeti kako bi netko drugi, oboljeli od prave bolesti u pravo vrijeme, možda preživio.  On neće nikada ući u statistike kojima će plašiti ostatak svijeta. Nikada nećemo saznati što se točno dogodilo. Kako je moguće da netko u današnje vrijeme umre od obične upale pluća, a što je na kraju pokazao rezultat obdukcije, koji su skrivali ko zmija noge (da li su ju uopće napravili?). Štoviše, obitelj se pet puta pitalo žele li odbukciju. Jer valjda, po njihovom mišljenju, iznenadnu smrt jednog 48-godišnjaka, nečijeg oca, muža, sina i brata nije potrebno ispitati. Mrtav je, što sad, pa nije bitan uzrok. Možda je, baš kretala harmonikaška zabava na patologiji pa nije pasalo u program. Kako bi to neki na ovom servisu objasnili : u bolnici su samo bolesni, pa malo plesanja kola, lokanja i potezanja sestara s doktorima nikome ne može naškoditi.  Nikada nećemo saznati ni to kako je moguće da se pacijenta koji teško diše s hitne u jednoj bolnici prebacuje na gastro odjel, gdje mu se medicinski ne pomaže, dok ne dodju rezultati testa na coronu. Koji su stigli posthumno na kućnu adresu. Negativno.  Uvijek sam vjerovala kako je vjernicima lakše podnijeti takve stvari. Bog je tako htio, mi smo tu nemoćni. Sad vidim da sam bila u krivu. Kada je prije par godina dijete jednog prijatelja napustilo ovaj svijet, vjernici medju nama složili su kako je to Bog htio još jednog andjela. Posebno su Bogu mili ti mali andjeli, nekome jedini. No njemu nikad dosta u njegovoj kolekciji, trebaju mu uvijek novi i novi. I vjernici dobro razumiju tu perverznu želju za skupljanjem andjela. Dok vrhovni autoritet ne baci oko na nekog njihovog. Pa onda, i kada njihov andjeo ima sto i jednu godinu, nisu spremni dati ga u kolekciju. Ljudski je to. Lako je tudjim andjelima glogulje mlatit. Blame it on the weather But I'm a mess And this February darkness Has me hating everyone And I know I need your comfort But this drama makes me sick And the longer I lay here I know It's harder to get up without you (Silverstein : Call it Karma |
- 11:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #
nedjelja, 07.02.2021.
Neki novi klinci
|
Trenutno sam doma na bolovanju. Nije corona, za one koji su se već ponadali. To je dosad uglavnom pogadjalo one koji najviše gnoje o zaštitnim mjerama a sami ih se ne pridržavaju. Meni kao mizantropu držanje razmaka i zabrana rukovanja može ostati do kraja života, to me ne smeta, no maske ne volim. Zbog astme koja mi se pogoršala se otkako je ovo počelo jer pod maskom jedva dolazim do zraka. I zato što nam godinama prodaju zatiranje žena pokrivanjem lica pod vjerske slobode, da bi na kraju i nama uveli takvu slobodu. Ako ja, uz ovako bogat društveni život i višemjesečnu izolaciju doma i na poslu (sjedimo svatko u svojoj sobi, meni sliči malo na zoološki, samo bi nam trebali ugraditi staklena vrata, da nas posjetitelji mogu vidjeti sa onim slušalicama na glavi dok vodimo beskrajne "videokonference"), obolim od corone, to će biti neka vrsta bezgrešnog začeća. Čudo od kojeg će početi neki novi kalendari. Najviše mi na kurac idu ovi koji misle ako nose masku da onda mogu nabijati se drugome u facu, a još viši stupanj debilizma su mi ovi koji drugima seru jer se ne mogu naučiti na nošenje maski i "kmeče" protiv te mjere a onda bacaju grupne selfije s glavama nabijenim jedni uz druge. U biti mi uvodjenje obaveze nošenja ffp2 ili OP-maske predstavlja neku perverznu zadovoljštinu jer je sjebalo one debile, bolje rečeno debiluše, koje su masku prihvatile kao modni dodatak. Pa su onda haendemovi, zare i slične trgovine jeftinog modnog šrota počele nuditi "maskice" pasent na haljinicu boje lila ili bluzicu cvjetnog uzorka. Pa smo onda gledali kako se modne influencerice naslikavaju sa maskicama u boji kišobrančića i maramice oko vrata slinećeg Nuttenhunda u torbici istog uzorka. A sad, nema više selfija savjesne mame i kćeri u istim haljinicama sa istim maskicama. No sad će vjerojatno krenuti modni trend svijetloplavih haljina i bijelih košulja. Da paše na maskicu. Jedva čekam vidjeti modne influencerice u svjetloplavom od glave do pete. Posebno one debele, pardon, X-size. To će biti pravi praznik za oči. Prekjučer me zvala kolegica pitati kako sam i čestitati mi rodjendan (ovaj drugi dio je mogla slobodno i preskočiti). Kaže kako je neki dan izgubila živce s dvoje djece u "homeschooling"-u i mužem u "home office"-u. Mladja kćer ove je godine krenula u prvi razred i taman se navikla na školu i obaveze i onda su škole zatvorili i djecu poslali doma. Starija pak boluje od cistične fibroze, teške bolesti koja joj od rodjenja nosi masu ograničenja i njoj ovo sada ne pada tako teško kao manjoj. Njezin je život od samog početka pun vječitog straha od bilo kakve infekcije koja može biti kobna i vječitih boravaka u bolnicama, svaka tri mjeseca zbog normalnih kontrola a izmedju kad se stanje pogorša. Ja se godinama već divim toj kolegici kako uspjeva živjeti sa tim bez da se primjeti na van. Uvijek smirena, pouzdana, nasmijana. Muž je u tom pogledu prije posustao, od vječitih strahova, činjenice da će i u najoptimalnijem slučaju vrlo vjerojatno nadživjeti svoje dijete (starost koju mala može očekivati je za njenu generaciju niža od 40, u nekim drugim državama i danas se s cističnom fibrozom živi tek kakvih dvadesetak godina) i preispitivanja "zašto se baš nama ovo dogadja" i sam je obolio prije dvije godine. Sada je i ona polako na rubu. Ne može više. Kaže kako se srami same sebe jer je podivljala na mladju, uhavatila je na moment i "protresla". Jednostavno je pukla za trenutak. I onda je onako prostresenu zagrlila i držala tako moleći za oprost. Eto, do toga su nas ovim mjerama doveli. Ako jedna dobra majka, koja godinama uspjeva psihički se nositi sa smrtonosnom bolešću vlastitog djeteta, puca po šavovima, što li svojoj djeci sada izolirani u svoja 4 zida, rade pravi obiteljski nasilnici? Kome se sada takva djeca mogu obratiti? Koga nazvati? Tko će to online primjetiti da nešto ne štima, da su u opasnosti? Nitko, naravno. Kaže Merkelica neki dan kako ona razumije koliko je roditeljima teško. Političarka bez djece, koja je davno izgubila svaki osjećaj za to kako izgleda život prosječnog "Otto-Verbrauchera", baš ona zna koliko je roditeljima i djeci teško u ovoj pandemiji. Baš ona koja nikad nije dijete držala u ruci a kamoli strijepila cijelu noć dok ima temperaturu, ona zna koliko je teško ali treba stisnuti zube i strpiti se na neodredjeno vrijeme. Toliko razumijevanja i brige za neke nove klince je u njoj, da ignorira čak i apele ministrice obitelji Franziske Giffey za popuštanjem mjera. Navedena ministrica upozorava kako su djeca budućnost svake zemlje i "zaštita djece" mora stajati na vagi sa "zaštitom zdravlja". Ministrica je to objasnila jednostavnom matematikom. Djeca imaju drugačiji osjećaj za vrijeme od starijih, što proizlazi iz dotadašnje kratkoće njihova života. Pedesetogodišnjaku jedna godina predstavlja pedesetinu a trogodišnjaku trećinu života. I zato ne možemo mi, sa svojim iskustvom i svojim poimanjem vremena zamisliti kako se osjeća dijete koje tri mjeseca nije vidjelo drugu djecu, baku ili djeda. Za njega je to čitava vječnost. Kako objasniti djeci da ne smiju vidjeti baku ili djeda, na primjer a da to na njih ne ostavi traumu za cijeli život. Netko ima sreću da su mu djeca glupa pa neće postavljati pitanja. Netko drugi pokušat će djetetu objasniti kako je druženje sa bakom opasno jer se baki može prenijeti virus od kojeg bi baka mogla umrijeti. I ok, dijete to možda tako i prihvati ovaj moment, percepira sebe kao bombu koja bi mogla ubiti baku i iz ljubavi do nje, izdržati će nevidjanje. Hoće li takvo dijete za par godina, kad baka umre od nečega sasvim desetog, sumnjati kako je možda ono ubilo baku svojim zagrljajem? Tko to može znati. Glavno da će psiholozi tada trljati ruke terapirajući psihički oboljele tinejdžere. I nitko te oboljele neće ubrojiti pod žrtve corone, ostat će problem i briga isključivo svojim obiteljima. Kako objasniti istoj djeci, koju se prije godinu dana učilo da je zabijanje u svoju sobu i igranje igrica po cijele dane asocijalno, da je upravo to sada društveni poželjno ponašanje? Toliko poželjno da država objavljuje spotove kojima se poziva mlade na ležanje na kauču po cijele dane, kako bi time postali nosioci "medalja heroja corone". Ili još bolje, kad se navuku na takvo gnjiljenje, ponovno ih uvjeriti da je ipak bolje izadji van medju prijatelje i na trening? Nikako. No tu će onda uskočiti psiholozi koji sada uglavnom mudro šute i čekaju. I psihijatri koji će im dijeliti šarene pilule kao m&m-ove. Kad ovo prodje jednog dana, šleperima će im voditi djecu na grupne terapije i zadovoljno će trljati ruke. Oni pak novi klinci na koje ovo neće ostaviti traga, postati će uglavnom političari. I kad dodje slijedeća pandemija, prodavat će spiku koliko dobro oni razumiju muke prosječnog gradjanina. No situacije će biti ozbiljna i trebat će stisnuti zube. Na neodredjeno vrijeme. Ofkors, a kako drukčije? |
- 13:39 - Komentari (7) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 01.02.2021.
Krugovi
Prije tri mjeseca, otkako je uveden "lockdown light", kako ga ovdje od milja zovu, rugala sam se samoj sebi da za vikend mogu birati izmedju šetnje po šumi, šumi ili šumi.  A kako tjednima već pada kiša pa na to snijeg, pa opet kiša, šetnja šumom je otprilike kao valjanje po blatu. I sad ostane jedino raditi krugove po uvijek istim poljima, poljima i poljima. U krugu radijusa 15 km od stana.  Preko tjedna ionako po mraku idem na posao i vraćam se s njega. Što je jedino još moguće. A ni to ne svima. Ja sam od onih sretnika koji još imaju posao. S naglaskom na još. Jer od osam obitelji u našoj kući tri već mjesecima ne rade. Zatvoreni vrtići. Zatvoren hotel. Zatvoren kozmetički salon. Samo je pitanje vremena kada će početi zaustavljati investicije u izgradnju infrastrukture pa i nas poslati doma da podmire sve obećane naknade onima koji više nemaju posla. I hrpu uhljeba svih vrsta, kojima je ovime pala sjekira u med jer sad ne rade ni ono malo koliko su prije radili i to uz punu plaću. Plus corona bonus zbog "rada u otežanim uvjetima". Ma što to značilo za šalteruše sa zatvorenim šalterima bez straha od gubitka posla ili smanjivanja plaće garantirane kolektivnim ugovorom.  Tko je dosad nekako i izdržao, sad je počeo očajavati. Brojevi padaju, oboljelih i umrlih, ljudi se stvarno drže mjera i za nagradu dobivamo uvijek nova postroženja. I više nitko ne može navesti kriterij po kojem će početi normalniji život. Normalnog ionako nikada više neće ni biti. Na početku pandemije kao taj magični dan se navodio pronalazak cjepiva. Pa početak cijepljenja. Pa procijepljenost preko 50 posto.  Kažu jutros na radiju kako je Izreal cijepio 20 posto ukupnog stanovništvs dvaput, a preko 50 posto jednom. I eno ih tamo s produženim policijskim satom, zatvorenim aerodromima, zatvorenim trgovinama, zabranjenim okupljanjima i zabranom kretanja dalje od 1000 m od kuće. Pa mi ovako necijepljeni u krugu od 15 kilometara možemo pjevati borbene o našoj slobodi ali se umjesto toga pičkamo tko se hoće ili neće cijepiti. Kao da cjepiva ima za sve. I kao da će se stari život vratiti kada ga bude.  Psiholozi upozoravaju da je potrebno imati nekakav cilj jer taj cilj vodi k odredjenom kolektivnom takmičenju, zajedničkom nastojanju da se taj cilj postigne. Kao kad treba skupiti pare za nečiju operaciju. Pa se pokrene akcija. I malo pomalo, svakom kunom ili eurom cilj postaje sve bliži. Kad nema cilja, pada motivacija. No tko jebe psihologe. Glavno da nama Angela tvrdi "Wir schaffen das!", iako ni sama više ne zna što to točno želimo "šafovati".  Prošli tjedan zvali smo firmu za odvoz krupnog otpada, pa je muž obavijestio susjede da i oni mogu na tu hrpu staviti ako što imaju. A što ti misliš da radimo sve ove mjesece, kaže susjeda. Uredili smo zadnju šupu koju se još dalo i sad više ne znamo što ćemi sa sobom. I još je dodala sa ona nekako još sve skupa i izdržava ali muž je na rubu. Boji se da nešto ne napravi sebi. Ili susjedu od ispod koji je već i prije pandemije imao psihičkih problema.  Ne znam idu li mi u medjuvremena više na jetra oni koji sve ovo bespogovorno prihvaćaju, oni koji pak svakog kritičara "zaštitnih mjera" etiketiraju kao nositelja "alu-šeširića" ili pak oni koji uporno drobe o 5G mrežama i svjetskim zavjerama. Sve više mi se čini da su svi političari svijeta, a koji donose sve ove, često imbecilne i nelogične mjere, jednostavno nesposobna hrpa dobro uhljebljenih robota CK1. Skojevci, kako sam ih oduvijek zvala. Niškoristi koja su otišla u politiku jer za ništa drugo nisu bila. I sad nas tako nesposobni baš oni "spašavaju" dok se mi medjusobno koljemo napadajući ili pak braneći jednog Bill Gatesa kojem tamo negdje po njegovim bezbrojnim vilama sa poslugom i bazenima, baš onako puca u junačko dupe ono malo informatičarskog kurčića kojeg ima. A ako ga i nema, tu smo mi na nekoj Microsoft Teams konferenci, u kućnom zatvoru fency nazvanom home office i brinemo se da mu ne ponestane cigli za još jedno imanje s kojeg će se in "brinuti" za nas. I za gladne u svijetu. Du du du, nema nam pomoći. |
- 10:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #
|
Studeni 2024 (3) Listopad 2024 (4) Rujan 2024 (6) Kolovoz 2024 (1) Srpanj 2024 (10) Lipanj 2024 (10) Svibanj 2024 (9) Travanj 2024 (12) Ožujak 2024 (5) Veljača 2024 (4) Siječanj 2024 (5) Prosinac 2023 (4) Studeni 2023 (10) Listopad 2023 (22) Rujan 2023 (9) Kolovoz 2023 (9) Srpanj 2023 (9) Lipanj 2023 (8) Svibanj 2023 (2) Ožujak 2023 (6) Veljača 2023 (1) Siječanj 2023 (1) Prosinac 2022 (13) Studeni 2022 (4) Ožujak 2022 (1) Veljača 2022 (6) Siječanj 2022 (8) Prosinac 2021 (18) Studeni 2021 (6) Listopad 2021 (4) Rujan 2021 (7) Kolovoz 2021 (1) Srpanj 2021 (10) Lipanj 2021 (6) Svibanj 2021 (14) Travanj 2021 (10) Ožujak 2021 (15) Veljača 2021 (13) Siječanj 2021 (3) Dnevnik.hr |
|
Opis bloga
Šta znači KUJA? » kuja • ženski rod Kučka, keruša. Izraz KUJA se sastoji iz 4 slova što je za 4.8 manje od prosječne hrvatske reči. Sadrži 2 (50%) samoglasnika, što je za 7.2 procenta više od prosjeka. Napisano unazad: AJUK Sve sličnosti sa stvarnim osobama, mačkama, kujama, ocvalim polovnjačama, bradavičastim svinjama i dogadjajima slučajno su namjerne. Kako ne bi morali razmišljati da li su Vaši komentari na ovom blogu poželjni ili ne, autorica je iskoristila mogućnost blokiranja i time vam olakšala dilemu. U slučaju neželjenih nuspojava zbog nemogućnosti komentiranja pogledajte u ogledalo i preispitajte sami sebe (i svoje prijatelje). Kod akutnih napada bjesnoće nazovite 112 ili Vrapče, tamo će vam sigurno znati pomoći. Pritužbe i primjedbe možete svakodnevno slati na slijedeće mailove: Nuspojaveineželjeniučincibloga@net.hr LansirnarampazalansiranjeodjebaPraćka@gmail.com Blogotragedijestopifreshliste@histeriziranje.org Napusisekurcaludakravoumjestodaovdjepizdis@uhljebljeni.hr Samasidebelaisfrustriranakrava@jadna-pizda.hr |