Dosta kontakata, manje ili više ozbiljnih razgovora, vrućina, pa glavobolja. Danas mi je bilo drago nazočiti promociji Opće i nacionalne enciklopedije u 20 knjiga, koja će se sutra naći u 100 000 primjeraka na kioscima uz Večernjak. Iz prve ruke sam godinama slušao o tom projektu kojega je Vujić pokrenuo neposredno po završetku Leksikona, znam za sve muke oko financiranja, znam za traženje suizdavača. Tonči je bio duboko vezan za taj projekt, dobro razumijevajući da je Enciklopedija, a ne politika, njegov prostor kreativnog izričaja. Iako je bio i dobar ministar. Ali, u nekoj budućoj enciklopediji pod natuknicom „Vujić“ stajat će ovaj njegov projekt, njegovo će se ime spominjati uz Matu Ujevića i Krležu, a vjerojatno će tek marginalno biti spomenuto da je bio i osnivač jedne političke stranke, saborski zastupnik i ministar. Tako je to i tako treba biti. Ove će knjige preživjeti i nadživjeti tvorce, mediji će se mijenjati, mjenjat će se i sadržaji, ali se neće promijeniti naša potreba za sustavnom prezentacijom znanja, ma kako i ta sustavnost bila ukorijenjena i omeđena vremenom nastajanja.
Važnost je ovoga projekta i u činjenici da se za male novce i masovno distribuira i čini pristupačnim štivo koje je uglavnom krasilo biblioteke malobrojnih intelektualaca.

Večeras, povratak u Sisak i sastanak Rotary kluba. Ležernije teme i razgovori. Odlučili smo poduprijeti zahtjev mlade, talentirane siščanke, za stipendiju na jednom nizozemskom sveučilištu. Sada je na trećoj godini, a potrošila je i kredit koji je njena samohrana majka podigla za njeno školovanje. Nema sumnje, da ćemo i na razini grada morati konačno vidjeti i kako pomoći toj našoj talentiranoj i pametnoj djeci.

S Bracom razgovaram o ovogodišnjoj proslavi 22.lipnja i našim obvezama prema uspomeni na komandanta Prvog partizanskog odreda, Vladu Janjić Capu. Svih ovih godina, samo smo mi iz SDP-a polagali vijenac na njegov grob. Siguran sam da 90% mladih uopće nije niti čulo za Capu niti za ono što je učinio. I tu mi iz Siska imamo svoje obveze.

Baš vruć dan. Kao iz Folknerovih romana, ali ne vučemo se po kući i ne svađamo se. Naprotiv, cure su od jutra vrijedne i marljivo uče. Ja od šest ujutro budan i zaljevam moje biljke. Onda kava na terasi i novine. Oko 10 dolazi N. i razgovaramo o tome što nas čeka. Ključno je pitanje kako uključiti mlade i stručne ljude u naše projekte, kako izbjeći opasnu rutinu i držati entuzijazam na visini. Razgovaramo o ljetu u Sisku i Siščanima koji će uglavnom biti tu. Što im ponuditi, ima li se vremena osmisliti iole pristojan program i sadržaje. Vozim ga doma, a usput mu pokazujem neke njemu manje znane ulice na Zelenom brijegu. Lijep i najmanje zagađen kvart, posebno sada kad je pokošena ona visoka trava Jučer također zanimljivi razgovori o uređenju grada.

Nestrpljivo čekam večer i zatvaranje birališta u Maloj Gradusi. A onda oko dnevnika zove Marina. Izgleda da smo uspjeli. Šta kažu: „Bit će županica“. Stvarno je odradila dobar posao! A s koliko je energije ušla u sve ovo i kako se dobro razvijala kroz ovih nekoliko godina. Za politiku doista treba imati i erosa. Vjerujem da će tu energiju dobro kanalizirati u ozbiljan posao za Županiju. Ako smo doista osvojili i Županiju, onda smo definitivno najveći pobjednici ovih izbora u Hrvatskoj! Bez potcjenjivanja drugih dobrih rezultata, uzeti ovu županiju i grad Sisak doista je zadavanje presudnog udarca HDZ-u i desnici i njihovo guranje iz urbane Hrvatske u pitoresknu provinciju. Od ozbiljnijih gradova ostaje im samo njih nekoliko u Dalmaciji. Početak kraja HDZ-a i njihovo svođenje na mjeru od 10-15%. Era HDZ-a je definitivno stvar prošlosti!

Lijep i uspješan dan. Prekrasan ambijent seoskog imanja, sa brižno njegovanim parkom, dobra hrana i sadržajan program sa motiviranim i dobro raspoloženim ljudima, kratak je rezime današnjeg «team buildinga» za sve vijećnike s liste «Sisačko proljeće».
Recepcija sviju na teme i sadržaje je bila odlična. Odlučio sam nastaviti sa sustavnom izgradnjom tima i u gradskom vijeću i u poglavarstvu. Pored vrlo zanimljivih ideja, iskustava i sugestija koje nam je iznio najuspješniji pobjednik ovih izbora, kolega Mršić gradonačelnik Koprivnice, bila je to dobra prilika da se i svaki naš vijećnik očituje o vlastitom viđenju onoga što trebamo učiniti u prvim danima našega mandata. Drago mi je što te ideje i razmišljanja u velikoj mjeri korespondiraju sa onime što i sam planiram učiniti kako bi smo krenuli sa ispunjavanjem prve obveze iz naše misije, a to je preokretanje negativnih trendova u gradu, a poglavito izvlačenje građana iz malodušja i rezignacije. Morat ćemo odmah djelatno pokazivati da smo drugačiji od prethodnika i prakticirati sasvim novi tip obnašanja vlasti i novi tip odgovornosti. Svi se u tome slažemo. Nije grad i nisu građani tu da bismo mi imali čime vladati, kao što to proizlazi iz njihove dosadašnje prakse, već smo mi tu da bismo uistinu služili napretku grada i boljitku života naših građana. Sva je promjena filozofije u tome. Naravno, da to trebamo i pokazati na djelu. Predložio sam da usvaku sobu u gradskoj upravi postavimo misijski slogan: «Tu smo zbog građana», kako se nitko ne bi osilio i zaboravio smisao naših dužnosti.
Nakon ručka imali smo vrlo stručan, ali i zanimljiv program izgradnje tima i timske kulture, zajedničkog određivanja ciljeva, jačanja međusobnog povjerenja i poštovanja, te motivacije za zajednički, timski rad. Igrali smo i male igre na temu kulture timskog rada, i bilo je zanimljivo vidjeti kako se grupa pretvara u tim. Mislim da smo svi shvatili kako se snaga i utjecaj pojedinca multiplicira u timskom radu. Radit ćemo na tome, važno je da smo spremni na učenje i toleranciju.

Na izmaku još jednoga dana, osjećam se istovremeno i umorno i poletno. Umorno zbog doista vrlo brojnih kontakata, razgovora, dogovora i cjelodnevne aktivnosti, a poletno jer osjećam da se budi entuzijazam kod ljudi i da se spremnost za promjene sve više artikulira u suvisao plan akcije. Upravo sam detaljno proučavao Statut Grada i zakone o lokalnoj upravi i nalazim potrebu da te akte prilagodimo našim akcijskim potrebama i da se organiziramo za što efikasniju gradsku upravu.
Nažalost, i danas informacija o službenom audiju gradonačelnika koji obilazi naše vijećnike u potrazi za potencijalnim prebjezima. Tužno i nakaradno. U iole normalnoj sredini, kada jedna stranka ili koalicija pobjedi i ostavi drugoga po uspjehu za 15%, najnormalnija je reakcija toga drugoga, da smjesta, iste minute, nazove pobjednika i čestita na uspjehu. Ali ovdje, zaboga, mračnjaštvo i politička zlosila i zlovolja vode dosadašnje nositelje lokalne vlasti na obični prostakluk i političku bezobraštinu. Ali zaboravljaju da svi nisu kao oni, i da postoje časni i odgovornio ljudi, koji nisu na prodaju kao oni.
Danas sam se nakratko našao i sa mojim zagrebačkim prijateljima i bilo mi je zanimljivo čuti njihova razmišljanja o Sisku. Moramo realizirati moju ideju o formiranju Društva prijatelja Siska. Puno je sjajnih ljudi koji su vezani za ovaj grad, žele pomoći, a ne žive ovdje.

Pozdravljam poštovane blogere i kao što vidite nastavljam. Istina, vjerojatno će teško biti održati tempo svakodnevnog pisanja postova, ali ja ću nastojati. Vesele me komentari i pažljivo ih čitam, ali sam još nespretan u odgovaranju, a i na računalo se ne kačim baš svaki čas. Imam i pametni mobić kojim mogu na internet, pa i preko dana svratim na moj blog, ali najčešće nemam vremena pisati. Možete zamisliti koliko sam si strahovitog posla natovario na glavu. Za mene je posao gradonačelnika misija, poziv i izazov , a ne funkcija od četiri godine. Neću se zadovoljiti „dobrim“ poslom i uspješnim mandatom. Sisak nema vremena za prosječno dobre, moramo napraviti velike iskorake. I to ne samo zbog velikih očekivanja građana. Oni su svojim neizlaskom, ili slabim izlaskom na izbore, pokazali da nikome od nas baš ne vjeruju previše, pa niti ne očekuju previše. Bit će jako važno razbijati cinizam i nevjericu u vlastite snage i mogućnosti. Ovaj grad stvarno treba probuditi. Optimist sam. Ovih sam dana imao nekoliko potencijalno vrlo značajnih susreta koji najavljuju mogućnosti projekata u zapošljavanju. Skupljam ljude! Vesele me mladi i pametni Siščani koji prepoznaju mogućnosti novog početka. Imam tremu pred njihovim očekivanjima. Ne smijemo ih razočarati! Čeka nas ogroman posao, a ovi čekaju s konstituiranjem gradskog vijeća i bojim se da ćemo izgubiti puno vremena u tom interegnumu i tom bavljenju samih sa sobom. Vidim da su u gradu svi prestali raditi, uglavnom plašeći jedni druge zločestim osvetnicima koji će eto doći i sve rastjerati. Šire paniku umjesto da rade i pripremaju primopredaju, kako bi se što prije nastavili započeti poslovi i započeli novi projekti. Bit će promjena, ali prvenstveno u stilu i načinu vođenja grada, u odgovornosti, u idejama, entuzijazmu i predanosti poslu. Tko želi raditi, dobro je došao bez obzira na svoje stranačko opredjeljenje.
Inače, današnji sam dan proveo relativno mirno. Ujutro ,neplanirani odlazak u Petrinju, pa intervju za „Novi sisački tjednik“, pa sastanak sa S., a predvečer Darko, Kristina i Danijel. U međuvremenu, uređujem moj vrt i radujem se svakoj biljci, a divne su i bujne. Jučer sam ga i osvijetlio, pa je pravi gušt sada sjediti na terasi i pisati, a gore, na nebu i zlatna Luna. Samo da mi je više vremena biti sa mojim curama, pa i sa dragim knjigama ili filmovima ili glazbom.

Jutros ću stvarno kratko i neću vas gnjaviti s jučerašnjim danom niti sa svim svinjarijama s kojima se susrećem. Moj (naš)problem! OK!
Prvo: Hvala svima na čestitkama i podršci! To veseli i ohrabruje.
Drugo: Frustriranima i nervoznima želim da pronađu mir i snagu da se nekako konstruktivno i kreativno izraze.Mogu razumjeti , ali ne i opravdati njihov bijes i destrukciju.
Treće: Pregledavao sam "Kašetin" blog i istinski uživao, jer je odličan u svakom pogledu, a naročito jer sam osvijestio koliko je još puno mlade, a opet zrele duše i mudra ,bogata oka, u nas skoro pedesetgodišnjaka. Drago mi je Kašeta da si duhom tako živa i baš se veselim da te vidim 10-lipnja u Sisku.

Pozdravljam vas kolege blogeri! Naravno, do sutra!

Mora da im je vlast značila neizmjerno mnogo. Pitam se dan nakon izbora što im se to toliko omililo, da su spremni na sve, baš na sve, da ju ne izgube ili zadrže!? I ranije mi je taj fenomen vlasti bio zanimljiv, jer sam imao priliku gledati iz prve ruke, kako ljudi obnevide, zanesu se a neki i potpuno polude kad se nađu u prilici da obnašaju vlast. Poraste im ego, okruže ih poslušnici i dupelisci, malo privilegija, stvarna moć da se odlučuje o sudbinama i ljudi počnu vjerovati u vlastito, gotovo božansko poslanje i svoju iznimnost. I eto ti bolesnika i na vlasti i poslije gubitka vlast, eto ti moralnih bogalja koji se nikada ne oporave i koji su spremni na sve. Ako osim erosa i volje za moć imaju isti takav eros i volju za novac, eto ti prijestupnika i lopuža, koji s tuđim novcem disponiraju, kao da je njihov, odnosno pogrešno, kao da nije njihov, pa ga rasipaju ili presipaju po svojim i tuđim džepovima.
Gledam taj fenomen vlasti godinama iz neposredne blizine i nagledao sam se nevjerojatnih, kafkijanskih preobrazbi, tzv. normalnih ljudi u strašila. Toj fascinaciji vlašću podjednako teško odoljevaju i mladi i stari, i muškarci i žene, i obrazovani i neobrazovani čak i sposobni i nesposobni. Kako se oduprijeti tom sirenskom zovu vlasti i moći?! Samo je jedna brana- čvrst ljudski i moralni integritet. Samo ljudi koji žive svoje najdublje istinske vrijednosti mogu te, ipak efemerne manifestacije moći, promatrati kritično i s distancom, i u svakom trenutku znati da oni nisu „ministri“, nisu „gradonačelnici“, nisu „zastupnici“, da su oni nešto sasvim drugo, a da su to njihove dužnosti i uloge koje obnašaju u nekom razdoblju svojega života i da je to posao, kao i svaki drugi koji se može manje ili više uspješno i pošteno obaviti.

Jučer, gledam kako se teško mire s porazom i kako se peku na laganoj vatri bivši sisački vlastodršci. Oni bi sada brojali ponovno važeće glasove, nevažeće glasova, ponavljali bi izbore, oni bi sve sada da pobjede makar i izgubili. Ništa čudno za njih koji su svoju vlast gradili ne na povjerenju dobivenom od građana, već na beskrupuloznoj kupovini ljudi, na ucjenama, na pritscima i prijetnjama. Eto, i jučer Pintarić i Matijević cijeli dan pozivaju pojedine ljude s naše liste i ponavljaju naučene procedure ucjena i kupovina. Njima je to normalno i legitimno. Oni se čak toga niti ne stide! Oni misle da je to „politika“!Oni ne shvaćaju da su od građana Siska dobili još jednu šup-kartu i da obraz bar malo mogu sačuvati, ako se građanima ispričju i pristojno čestitaju izbornim pobjednicima, a za sebe potraže posao ili mirovinu! Nadam se da će njihovim odlaskom otići i ta prljva praksa i prljavi običaji.

Dobro jutro blogeri! Duga i vesela noć je iza nas, a kratki i naporni dani su ispred nas! Ali ljudi, hrabro i optimistično idemo raditi. Hvala svima koji su pomogli apsolutnu pobjedu, tj. više mandata od zbrojenih HDZ i HSP. Citiram uglednog profesora i diplomatu, koji me upravao nazvao da čestita: " Spektakularna pobjeda, ali nije vrijeme za slavlje. Ovaj balon bahatosti, osionosti, verbalnog domoljublja i neodgovornosti, definitivno se ispuhuje. Ali važno je da odmah pokažemo da se može drugačije i bolje!" I ja tako mislim!
P.S.
Nastavljam s blogom!

Eto, još dvasesetak minuta pa će početi predizborna šutnja. Hvala bogu, jer smo se naslušali doista teško zamislivih bedastoća, lagarija, denunciranja, stupidnih obećanja i prizemnih podmetanja. Iako sam dugo u ovom poslu, ili baš zato, sve mi je teže to svariti, pa sam našao zgodan način da to ili ne slušam ili jednostavno propustim kroz uši. Pomalo sam se odvikao prizemne razine rasprava koja je tako draga nekim ovdašnjim polit-egzibicionistima. Pretužno mi je bilo čuti da se Dinko Pintarić u svojem paničnom strahu od nastupajuće nedjeljne promjene, toliko okomio na mene, kao da sam ja a ne on šest godina potpuno neuspješno vodio ovaj grad. Pa se u toj neobičnoj goropadnosti uhvatio piljarske buke, pa laže, pa izmišlja pa kombinira sve u đuture i ministra i zastupnika i potpredsjednika SDP-a, sve da bi dokazao da ja ne valjam. OK, gradonačelniče, a čime ćeš dokazati da ti valjaš!? Nezaposlenim, zapuštenim, rezigniranim gradom!
Ali to ionako nije važno, jer je vrijeme za dokazivanje prošlo. Sretan ti put u zaborav!

Buđenje prije 6. Dogovorili smo rani, kako i priliči, posjet stočnom sajmu u Topolovcu. Prije spremanja pogled na blog. Gledam komentare i pomalo tužno potvrđujem misao i osjećaj koji me prati ovih mjesec ili dva kako je krenula predizborna trka. A to je osjećaj guste, nataložene negativne energije, negativnih misli, osjećaja, zastrašujuće frustracije, bijesa i gotovo opipljive mržnje na svim stranama. Naravno, da mi je potpuno jasno da su izborne kampanje sve, samo ne idilično vrijeme slaganja i koncenzusa. To je vrijeme teških riječi i optužbi, surovog nadmetanja i prava bitka u kojoj se namjerno u svrhu mobilizacije birača potpaljuju strasti i radikaliziraju razlike. I ne govorim o tome i ne brine me to. Brine me ta naviknutost na destrukciju i navika okupljanja „protiv“, fokusiranje na „neprijatelja“ ma tko ili što on bio. Susrećem mnogo dragih ljudi, veliki dio njih podržava i prepoznaje neki moj napor da okupljam ljude na optimističnoj i razvojnoj viziji ovoga grada i ove sredine, ali i dosta onih koji su se u nedaćama svakodnevnog preživljavanja, u mukama ponižavanja, u svakodnevnim nepravdama odvikli od optimizma i bilo kakve vjere u sebe i vlastite snage, a još manje vjere u druge. Od mene očekuju samo militantni poklič i osvetu za njihova poniženja. Očekuju i rezolutno zahtjevaju da se „njih“ i „njihove“, ne sam pobjedi, već „ponizi, uvrijedi i ukloni“ onako kako je to činjeno njima. Nedam se uvući u to zastrašujuće i opasno kolo mržnje i osvete. Ne želim biti sudionik nadmetanja u mržnji, destrukciji, licemjerju, defetizmu. I to ne samo zato što bih tu sasvim sigurno izgubio. To stanje treba prevladavati i pobjeđivati odlučnošću i čvrstinom na vrijednostima i vizijama tolerantne, rastuće i razvijajuće kulture dobra, solidarnosti i obzirnosti. Treba razbijati strahove, koji rađaju toliko agresije, a to se može samo iskazivanjem hrabrosti da se bude s onu stranu osvetničkog gnjeva i mizerne uvrede drugih i drugačijih

I još nešto.Ne mogu vjerovati da se nitko još javno nije oglasio na skandaloznu, javno iznesenu seksističku uvredu, koji je izrekao aktualni župan Brodarac na NET televiziji, tobože pošalicom, da „Marina Lovrić može biti županica samo ako se uda za njega“. Nakon ove izjave, u svakoj normalnoj zemlji svijeta, takva bi osoba bila zauvijek udaljena iz politike. A u nas? Sve šuti i sve spava u naviknutosti na uvredu i poniženje. Gdje su ženske udruge, udruge za ljudska prava, hrvatske žene, hrvatska srca, forumi žena! Zaboga, nakon ovoga, Brodarac ne smije dobiti glas niti jedne žene i niti jednog muškarca koji imalo drži do rodne ravnopravnosti. Ako je seksizam i primitivizam stil i mentalno obzorje Đure Brodarca, neka mu bude, ali ne dozvolimo da bude i nama!

Kao iskusnog političara, malo šta me može iznenaditi, a posebno ne u izbornoj kampanji. Ipak, slušajući danas aktualnog gradonačelnika Siska i njegovu opsesivnu usmjerenost na moju osobu u plaćenoj emisiji, njegov krik i bijes, nedostatak ijednog suvislog političkog argumenta u prilog njegovoj kandidaturi za novi mandat, ijedne suvisle ideje, a obilje napada uličarskog karaktera, moram priznati malo sam ostao iznenađen. Tim više što Dinko Pintarić djeluje kao milo dijete HDZ-a, bez stvarne moći među stranačkim maherima, koji ga baš puno i ne vole i nisu ga htjeli među kandidatima i koji je ostavljao mnogo urbaniji dojam od njegove stranke. Očigledno je panika i strah zbog gubitka vlasti učinila svoje. On se prijeti, kleveće, izmišlja, insinuira i podmeće. Pa nije mu baš na čast. Sa mandatom od 6 godina i sa jednom i pol izgrađenom mrtvačnicom nema se baš čime pohvaliti. Nije mu na čast ni članstvo u nadzornom odboru Sisačke banke u godinama kada su nestajale sisačke tvrtke, jedna za drugom, a radnici punili burze, dok konačno i ta banka nije skončala.
Ono što mu posebno nije na čast, jest činjenica da je nakon raspuštanja gradskog vijeća, na sjednicama poglavarstva, a jednu planira čak i za petak, donio sa svojim kompanjonima desetine i desetine odluka o davanju u zakup poslovnog prostora u gradu, dodjele socijalnih stanova, dodjele raznih koncesija, dodjele nagrade od po tri plaće direktorima javnih poduzeća i još štošta što opterećuje gradski proračun za oko 5 milijuna kuna. Istovremeno, donose i nelegalnu odluku o ukidanju spomeničke rente, koju su usput rečeno i donijeli kao novi namet na naše slabašne poduzetnike. Znači, mimo bilo kakvih regula i pristojnog ponašanja novoj gradskoj upravi miniraju teren novim obvezama na rashodovnoj strani i uskratom prihoda na drugoj strani. Nema što! Pošten i odgovoran odnos prema građanima grada u kojemu je šest godina bio gradonačelnik.

Sve to me je motiviralo da na današnjoj pressici upozorim kako nove obveze, a naročito one koje se stvore od ponedjeljka do konstituiranja nove gradske uprave, neću tolerirati niti u gradskoj upravi niti u poduzećima i ustanovama u vlasništvu grada. Oni moraju znati, da bez temeljite revizije i financijeke provjere stanja, nećemo preuzeti grad. Imamo loša iskustva sa tim tranzicijskim razdobljima do preuzimanja vlasti kada se postavljaju financijske i kadrovske mine. Gospodo, ne pokušavajte takvo što!

Hladno! Jutros rano pajceki, poneki telić, puši se kotlovina, kuha se kava, ispijaju jutarnje rakijice. Mirisi, okusi i boje ranog djetinjstva na stočnom sajmu u Selima pored Siska. Muškarci u grupicama razgovaraju, a teme stare i vječne kao što je stara i sljačka muka. Kada oni uzgoje puno odojaka, cijena padne na 8 kuna, kada oni zbog toga odustanu od odojaka, cijena im poraste na 30 kuna. Pa ti budi pametan. Kaže jedan da je Pankretić bio loš, ali prema ovom Čobankoviću nobelovac. Ćaskam s njima, dobro me prihvaćaju kao svoga i ovdašnjega. Šalimo se. Kažem ja da ne budu tako rezignirani i da nismo svi mi političari isti. A jedan kaže: „Pa naravno da niste, pogleć te Šukera, on je natukel svojim zubima preko kvintala i pol, a vi ni 90 kila žive vage, a i glava mu je četri broja veća od vaše , gospon Vidović“. Dobar zajeb, priznajem. I smijem se. A šta ću!? A onda me potapša po ramenu i kaže: „ Ma se razmemo! Vi ste naš dečko i za kog bumo glasali neg za vas“.

A vani i dalje hladno. Nakupci već do 9 pokupovali što su htjeli i plac je gotov. Jedna zrela dama s drugom komentira kak sam zgodniji neg na televiziji. Dečko u meni zadovoljan!

A onda još posjeta Odri, odlazak u Zagreb i intervju o mirovinskoj reformi za britanski časopis, pa večeras susret s biračima u Gredi, gdje nas HDZ redovito pobjeđuje. Malo ljudi, ali su svi optimistični. Dobro prihvaćaju rezultate istraživanja javnog mnijenja po kojemu mi dobivamo 42%, a HDZ 29% u Sisku. Nije loše, a hoće li biti dovoljno ovisi o tome koliko će ih izaći na izbore. Izlazak na izbore! Da. Najvažnije pitanje i najveći problem!

Danas sam sa Nebojšom Borojevićem, utemeljiteljem i motorom čuvene „Daske“, na Radio „Quirinusu“ govorio o onom dijelu našeg programa koji se odnosi na razvoj kulture i kulturnih djelatnosti u Sisku. Borko se prisjetio riječi velikog hrvatskog pjesnika Vlade Gotovca i njegovih razmišljanja o strahu kao suprotnosti slobodi, koja je opet pretpostavka bilo kojeg umjetničkog i stvaralačkog iskaza. Na primjeru kalvarije kazališne družine „Daska“, kojoj je prvi put rad i prostor zapriječio tadašnji autoritarni i dogmatični šef omladinske organizacije 1982. a kasnije predsjednik opštine Caprag u tzv. SAO Krajini, Milan Živković, ista im sudbina slijedi i danas. Naime, Borko se usudio pitati, samo pitati, što u prostorijama kazališta u Sisku radi jedna politička stranka. Odnosno što znači oznaka HSP na vratima kazališta, možda kraticu za Hrvatsko-srpsko pozorište?!Naime, vjerovali ili ne, u prostoru nekadašnjeg Pionirskog doma, kojega je grad Sisak 60-tih godina prošlog stoljeća izgradio za svoji djecu i mlade, gdje smo odgledali stotine i stotine kazališnih, plesnih, baletnih predstava, gdje smo učili prve scenske korake, učili slikanje, ples i sve druge oblike stvaralaštva, ukazom gradske uprave, useljen je glavni stan HSP-a, suvladara Siska. Pitanje je toliko umjesnije jer je Sisak uz Krapinu i Gospić jedino županijsko središte bez kazališta. I to isti onaj Sisak u kojemu je 2.listopada 1839. izvedena prva predstava na hrvatskom jeziku (štokavici), isti onaj Sisak koji je do 1963. imao profesionalno kazalište i isti onaj Sisak koji ima „Dasku“, koja je ime Siska učinila vrlo relevantnim kazališno-avangardnim pojmom u krugovima europskih kazalištaraca.
E, samo zbog toga što se Borko to usudio pitati, fletni preziratelji bilo kakve kulture, odmah su zaprijetili iseljenjem družine iz njihovih skromnih prostora. Sva je sreća što svoju prijetnju neće stići ostvariti.
Danas sam stoga obećao građanima Siska, ne samo kazalište i to već ove godine, već i tri scene toga kazališta, za odrasle, mlade i djecu. Obećajem i osnivanje Narodnog učilišta, ustrojavanje Vijeća za kulturu, (koji je i zakonska obveza a koju dosadašnje društvo iz poglavarstva naprosto ignorira), člana poglavarstva za kulturu, Kulturni centar mladih, Sisački kazališni međunarodni festival već ove godine, efikasnu i jeftinu upravu institucijama u kulturi, stručna upravna vijeća institucija u kulturi, njegovanje kulturnog amaterizma.
Siguran sam da brzo možemo i bez velikih novaca učiniti pomak i deprovincijalizirati kulturni život grada. A što je najvažnije, Sisak kao valjda posljednja oaza straha, mora pronaći snagu vlastite slobode za stvaralaštvo i kreaciju. Mi za to imamo potencjal!

Update:

U 23:47 stigao je jedan ogroman tekst među komentare. Tekst je zapravo razgovor s Nebojšom Borojevićem Borkom za kulturni magazin Zarez. Sadrži iscrpnu povijest Daske. Zbog bolje čitljivosti i veće preglednosti prebačen je ovdje. Zasad se ne zna tko ga je poslao među komentare. Hvala pošiljatelju.

Prohladan i kišni dan u Donjoj Posavini. Prva postaja je Preloščica. Vani curi, a mi srećom pod krovom. Rasprava s jednim ljutitim, navodno SDP-ovcem, nije nimalo nježna. Daje mi odličan šlagvort, floskulom o navodno podijeljenoj krivnji HDZ-a i SDP za stanje u zemlji, toliko dragoj našim kritičarima s lijeva. Njegov zaključak izgleda ovako: Oni su lopovi, lopove treba hapsiti.Vi niste hapsili lopove, dakle i vi ste lopovi. Zaboga, kakvo zaključivanje! Ispada da su lopov i njegov (istina neuspješni) progonitelj isti i jednako krivi.
Ili: oni su sve upropastili, a vi sve niste popravili, dakle isti ste.
Baš me ljuti ta logika, koja je ne samo nakaradna, već je i temeljna politička poruka HDZ-a kojom bi relativizirali svoju odgovornost za potpuno pogrešan smjer vođenja zemlje Njihov je autobus vozio sigurno prema provaliji. Mi smo ga okrenuli od provalije i krenuli što dalje, nažalost ne dovoljno daleko, da sada kada su oni odlučili pokrenuti Hrvatsku to učine ubacivanjem mjenjača u rikverc.
2000. smo zatekli potpuno izoliranu zemlju, sa minus 0.9 stopom rasta, sa oko 500 000 nezaposlenih.
2003. smo Hrvatsku doveli pred vrata EU, stopu rasta digli na preko 5% godišnje, a nezaposlenost smanjili na 300 000. Loše još uvijek. Ali bitno manje loše.

No, idemo dalje.

Razgovaramo u Lukavcu, Gušću, Svinjičkom, Čigoču- europskom selu roda sa mnogo ljudi, o mogućnostima razvoja poljoprivrede i posebno turizma u ovom iznimnom kutku naše planete, u Lonjskom polju, koje je fascinantan Park prirode. Oduševljavaju me ogromna stada konja, krava, sve one guske, patke, po prostranim poljima, velike vodene površine, prekrasne korablje, jedinstveni primjer graditeljstva i iznimna baština ovog naroda. A ljudi topli i gostoljubivi. Svugdje topli kruh, domaće kobasice, šunka, špek, a bome i šaran. U Čigoču nas dočekuje novoosnovano folklorno društvo „Kolovrat“ , čiji članovi i članice sviraju na posuđenim instrumentima. Morat ćemo im pomoći. Pred kraj dana, oblaci se razilaze, a sunce se razlijeva po širokoj Savi, koja ide svojim putem kroz zelenu ravnicu. A mi svojim, prepuni dojmova, ali i treme od odgovornosti za ono što ćemo morati učiniti i što ovi ljudi od nas očekuju. Ali, zato smo tu.

Odgovor na neke komentare: Draga Kašeta, Greca je živa, a Žama je brat od naše Žame, usput, bio mi je i učenik prije 25 godina. Što se jezika i stila tiče, ja znam ovako, sve drugo ne bih bio ja. Uz to ja se ipak potpisujem, pa valjda i zato trebam biti malo ozbiljniji i ne do kraja osoban. Blog sam prvenstveno otvorio motiviran potrebom za i ovakvom vrstom komunikacije i to bas sada u predizborno vrijeme. Pa ja to ne krijem! Ali priznajem da me ovo već pomalo zabavlja i kad god sam u prilici (zapravo tek navečer) idem vidjeti komentare. Što se tiče kampanje ona doista jest putujući cirkus. Tako je to svugdje. I politika je roba koja se nudi i prodaje na tržištu. Gledao sam kampanje u Americi i Njemačkoj. Mi smo još mali amateri. Tamo je to veliki i vrlo skupi posao.Ja jesam političar i nastojim biti profesionalac, a to znači da se neke regule i pravila zanata moraju poštivati. Privatno sam, kažu zafrkant i vicmaher, ali potpisani blog mi nije adekvatan medij za tu vrstu komunikacije. Možda jednoga dana!

Prolazi još jedan zgusnuti dan. U 8 krećem na tržnicu u naselju Željezare. Tamo su već Roko i Ivanka pored kotla u kojemu prže ribice, dok Darko, Kristina i ostala mlada ekipa marljivo dijele propagani materijal, letke, olovke, upaljače, šibice...Nažalost, nestalo je sjemenja za rajčicu sa SDP-ovim logom koje je naprosto planulo. Tu je i odvjetnik Mrkša, nestranački kandidat s naše liste ,s kojim pozdravljam doista prijateljski raspoložene ljude koji nam veselo i s odobravanjem prilaze i daju podršku. Ne čudi me to, jer je Caprag uvijek bio naš, i siguran sam da je i sada ovdje naših 50 % glasova minimum. Razgovaramo o situaciji u Željezari. Svi su zabrinuti i sa dosta sumnje komentiraju najavu pokretanja proizvodnje. Nažalost, predugo sve to traje i previše je neuspjeha. Ono što je nekada bilo ponos, izvor života i opstanka, nada za budućnost, sada je tek sjećanje na snagu i moć. Jer Željezara je bila više od tvornice koja je zapošljavala 13 000 ljudi, ona je doista bila i simbol čitave jedne epohe i važan element cijele jedne ideologije. Valjači i flemači sa vatrama visokih peći iza leđa jednako su simbolizirali industrijalizaciju i tešku industriju, socijalistički napredak kao i naš najčuveniji stahanovac Alija Sirotanović sa nekadašnje hiljadarke. Slušam danas te ostarjele radnike, kako, sa još uvijek neskrivenim poštovanjem, govore o svojim teškim i lakim prugama, valjaonicama, hladnim preradama, pilgerima, kranovima, čeliku ....Željezara je bila majka koja hrani.

A onda odlazak na Radio Quirinus i jos jedno predstavljanje programa. Ovaj puta Žama i ja govorimo o uređenju grada, trgovima, obalama, parkovima i cvijeću. Oni koji Sisak znaju samo po tv- vijestima i novinskim napisima, teško mogu zamisliti ljepotu i šarm grada na obalama triju rijeka. Mislim da ćemo s malo novca i dosta truda i tu napraviti značajne pomake i ovaj lijepi grad pokazati u pravome svjetlu. Već i sada neki naši trgovi i parkovi osvajaju prestižne turističke nagrade kao najuređeniji u kontinentalnoj Hrvatskoj.
Snimam zatim jinglove. Brutalno sam direktan. Bez uvijanja pozivam ljude da ne vjeruju obećanjima onih koji su petnaest godina imali priliku raditi. Tko da vjeruje da će baš sada napraviti sve ono što ni u tragovima nisu započeli sve ove godine.

Večer na Baniji. Staro Selo i ono malo stanovnika, povratnika iz Srbije, nešto mlađih koji rade uglavnom u Italiji i Austriji. Muče ih vodovod, loša cesta i srušen društveni dom. A za koju godinu bit će uz trasu autoceste. Kraj i priroda prekrasni. Poželio sam sagraditi kuću na vrhu jednoga brda s kojega se u daljini vide svjetla Siska, Kutine, pa i Zagreba. Sve je zapušteno, siromašno i tužno, samo priroda raskošna. Kljajić, nekadašnji zastupnik iz prvog saziva Sabora priča potresnu priču svoga života. Za njihove je bio ustaša, za naše četnik. Trebalo je to preživjeti. Sada opet ima 10 krava i novi traktor. Vražji, neuništivi feniks. Stalno ponavlja: TREBA RADITI. Slažem se.

Pitam se : kada je i kojima mladima bilo teže, ovima ovdašnjima i današnjima, ili onima od prije trideset godina? Da li je mladost prednost ili hendikep? Kao predsjednik Odbora za obitelj, mlade i sport Hrvatskog sabora, danas, a jučer kao ministar nadležan za pitanja mladih, često si postavljam to pitanje i ne znam pravi odgovor. Ponekad mi se čini da smo ja i moja i generacija imali ljepšu i sadržajniju mladost. A ipak, nije li to idealiziranje vremena mladosti i sklonost zaboravu one tegobnije strane odrastanja i zrenja. Prisjećam se 70-tih godina u Sisku. Nevjerojatna živost za tako mali grad. Desetak bendova, bogat kazališni život sa, koliko se sjećam barem četiri kazališne grupe, „Duhovni poligon“ koji je okupljao mlade pjesnike,slikare, glumce .....Istina u cijelom svijetu su 60-te bile desetljeće mladih, kada su se zapravo konstituirali u pravom smislu kao definirana socijalna skupina i snažno nametnuli vlastitom supkulturom, definiranim interesima i vrijednostima kao snaga promjena. Eho djece cvijeća, antiratnih pokreta, ekoloških grupa, rodne ravnopravnosti, nenasilja, antidogmatizma i antipotrošačkog mentaliteta prenio se i u 70-te. Biti mlad značilo je generacijski biti angažiran, biti dio artikuliranog bunta i bez obzira ne realne domete toga angažmana imali smo osjećaj da nismo sasvim nemoćni. Istovremeno smo ideološki bili tetošeni po onoj čuvenoj druga Tita „Blago narodu koji ima takvu omladinu“. Redovita tema ozbiljnih skupova je bila nešto kao : Položaj mladih u društvu, Mladi i samoupravljanje i tome slično. Niti jedan ozbiljni sekretar komiteta si nije mogao dozvoliti da ove teme povremano ne stavlja na dnevni red.
Danas sam se toga prisjećao potpisujući zahtjeve četiriju mladeških udruga u Sisku, okupljenih u Koordinaciju udruga mladih Siska- KUMS, čiji su zahtjevi više no razumni i sastavni su dio našeg izbornog programa. Naime, oni traže osnivanje Vijeća mladih, donošenje gradskog programa djelovanja za mlade, osnivanje Centra za mlade u obliku adekvatnog prostora, financiranje programa udruga za mlade kroz natječaje za projekte. Naravno da smo se obvezali prihvatiti te zahtjeve, ali i više od toga. Naša nastojanja idu za tim da Sisak postane sveučilišni grad, da dio novoga branda grada budu upravo znanje i mladi. Jučer smo na radio Quirinus o tom dijelu našeg programa govorili Nikola, Marijan i ja. Njih dvojica sa iskustvom svečilišnih nastavnika i ljudi koji su vodili znanstvene institucije. Naime, Marijan Malina je bio direktor Metalurškog fakulteta, ali i Instituta za metalurgiju kada je u njemu radilo 160 VSS stručnjaka od koji preko 60 sa magisterijem i doktoratom. Gdje su ti ljudi danas?! A zgrada Instituta sablasno prazna propada. Planiramo također osnovati i Studentski centar u Sisku, te osigurati stipendije za dodiplomske i poslijediplomske studije. Pada mi na pamet ideja da oko milijun kuna kolika je u 4 godine plaća gradonačelnika, a koju ja neću primati, može odmah biti preusmjerena za tu namjenu. Mogli bismo osigurati svake godine barem jednu stipendiju za najprestižnija sveučilišta u svijetu. Najbolje uložen proračunski novac.

A šta reći! Nema smisla da se žalim što sam jutros krenuo u 8 od kuće, a sada je već skoro 23 sata. Kampanja je u punom jeku i treba stići na sto mjesta. Na svu sreću u ministarskom sam se mandatu na takav tempo bio navikao kao magarac na batine.
Što ubilježiti i što zapamtiti od današnjeg dana?! Možda susrete sa zanimljivim ljudima koje ne bih sretao da nije kampanja i koje susrećem i spontano i planski. Vrijedni su ti susreti jer pomažu u vlastitoj orijentaciji i zapravo je neobično važno održavati kontinuitet tih susreta, ako se čovjek uistinu pošteno želi baviti ovim poslom. Nažalost prisjećam se mog ministarskog mandata u kojemu sam previše bio protokolarno zauzet, a premalo mi je vremena ostajalo za susrete sa "običnim", "normalnim" ljudima. Doista je za političare najveća opasnost da se izgube iz svijeta realnog života i zatvore u vlastitu kastu i konstruiranu stvarnost, sazdanu od interesa i želja posve drugačijih od interesa normalne većine.

Maločas sam došao sa skupa Zajednice Bošnjaka, koji su za mene i kolege s liste organizirali doista lijep i topao prijam. Bilo je i bureka i krumpiruše i baklava i kave, a za moju dušu i pokoja stara sevdalinka. Veseli me njihova podrška , ali i obvezuje. Ured za nacionalne manjine i ljudska prava koji ćemo osnovati imat će dosta posla. Za mene doista nije fraza ona o manjinama kao bogatstvu. Negdje sam pročitao da se u SAD-u, među indikatorima razvijenosti pojedinih sredina kao jedan od najvažnijih kriterija uzima kriterij nacionalne, odnosno, rasne ili religijske raznolikosti. Što je sredina u bilo kojem od tih kriterija monolitnija, ona je nerazvijenija i obrnuto. Pa vrijedi to i za druge. Ksenofobija i isključivost, netolerancija i bilo koji oblik uskogrudnosti opasni sukao i karcinom za socijalne zajednice. Kad- tad izjedu zdravo tkivo i onesposobe društvo za normalan razvoj. Bilo mi je drago večeras susresti i moje ratne drugove, koje nisam vidio od 91. Podsjetio sam se na podatak da su Bošnjaci i Muslimani činili 8% od ukupno 2600 pripadnika moje, 120 brigade HV, ili gotovo dvostruko više no što je bila njihova zastupljenost u stanovništvu.

Jutros smo Marina i ja imali pressicu na kojoj smo obznanili našu odluku da odustajemo od završnih skupova i da novac koji bismo tu potrošili stavimo na račun, koji ćemo otvoriti za dvije obitelji, koje su preksinoć ostali bez svojih stanova i cjelokupne imovine u stravičnom požaru na Trokuću. Pozivamo i druge da nam se pridruže jer se ta strahota može dogoditi svakome. Prva pomoć i solidarnost se s pravom očekuje od lokalne zajednice. Nadam se da ću i nakon 15. svibnja, kao gradonačelnik, pomoći toj obitelji da dođe do novog krova nad glavom. A drago mi je da je to isto obećao i sadašnji gradonačelnik. U isto vrijeme, morat ćemo utvrditi i odgovornost za neuspjelu intervenciju vatrogasaca, koji su nedopustivo kasnili, a potom navodno nisu imali niti vode u hidrantu. Doista nedopustivo!

Odgovaram Kašeti: slutim da se u tebi krije ona talentirana i draga Branka! A normalno je da sam pišem, čak i fotografiram. Uostalom sjećaš se da sam kod stroge Grece dobro prolazio i da sam osim kazališta puno čitao i pisao tih mladih godina. Jedan mladi i pametni Bojan mi pomaže smanjiti fotografije, jer ja to ne znam i nemam program za to.Ali bit cu ja pravi bloger! Vidimo se , kako čujem početkom lipnja na ( za nevjerovati) 30-toj godišnjici mature.

Jutros na brzinu pregledavam moj blog. Moram priznati da mi se stvar dopala i hvala Bojanu da me ngovorio da se upustim u avanturu blogarenja. Nikada nisam pisao dnevnik, a kamoli javni. Ali, sve živ čovjek doživi i proba, ako ima petlje. Hvala i komentatorima, i onima koji hvale i onima koji kude.OK je da podjelimo razmišljanja!
Pita me jedan bloger hocu li nastaviti i nakon izbora. Iskreno: ne znam. Možda hoću, a možda i ne. Ali nekakav dnevnik ću voditi. Korisno je to i za sistematiziranje vlastitih misli, a može biti zgodno svjedočenje o vlastitom životu.
Drugom blogeru odgovaram: Uopće nisam u životu, nažalost, izgradio niti jednu kuću. Ovu u kojoj živim sam nasljedio od roditelja i prije tri godine počeo obnavljati od krova. A sto se tiče radnika, zaboga, zar bi stvarno pomislili da bi socijalni radnici i defektolozi mogli biti angažirani u građevinskoj operativi. Ne nasjedajte bedastoćama.

Jučer i danas opet prava izborna dinamika. Ima svega i svačega. Ali dok ovo pišem, jednim okom gledam na RTL-u izvanrednog De Nira i Dustina Hoffmana u filmu „Predsjedničke laži“. Ne može bolji film u ovo predizborno vrijeme. Naime, da bi spasili vjerodostojnost predsjednika SAD umočenog u neku ljubavnu aferu, njegov PR tim neposredno prije izbora smišlja uz pomoć holivudskih meštara fiktivni rat s Albanijom i to zbog tobožnje nuklearne prijetnje te zemljice moćnoj Americi i njenom načinu života. Predsjednik je spašen, izbori dobiveni, a tko fućka Ameriku i Amerikance, a još manje Albaniju i istinu.

Tako i ovdje. Za ne povjerovati drskosti Sanaderovih ministarskih poklisara. Nahrupili u Sisak, sve po dvojica, a čujem da će i u kompletu tri dana prije izbora. Cijela Vlada u Sisak! A zašto zaboga sada, kad Sisak nisu ni na karti htjeli pogledati? Pa ne valjda što im je stalo do ovog grada i ljudi koji u njemu žive i životare sa 2000 $ BDP (Kosovski prosjek), niti do grada u kojeme danas živi 20% stanovnika manje no prije 20 godina, niti do grada u kojemu je prije 15 godina radilo 33 000, a danas 12 600 ljudi, niti do grada koji broji nevjerojatnu stopu nezaposlenosti od 39%, niti im je do grada u kojima je emisija benzena i sumporovodika u zrak iz rafinerije nekoliko desetaka puta veća od dopuštene i td. Ne, njima nije do toga grada. Njima je stalo do grada u kojemu neprestano ONI drže vlast 15 godina. I kažu da bi još !

Samo zato u Sisak dolazi Kalmeta i kaže npr. da cesta za Zagreb zvana čežnja, samo što nije krenula, a ne kaže da su izgradnju te ceste prije samo tri mjeseca u službenom dokumentu Vlade prolongirali do iza 2008. Ne kaže niti to da su se obvezali MMF-u i Svjetskoj banci da će usporiti cestogradnju u Hrvatskoj, u jednom, također oficijelnom dokumentu. Ne kaže ni to da su im prioriteti na sasvim drugim mjestima, pa čak i onaj luckasti projekt izgradnje superskupog i nepotrebnog mosta za Pelješac.

Iz istoga je razloga i Šuker tu. On pak tvrdi da su jamstvom od 13 milijuna dolara osigurali život Željezari i njenim radnicima. A ne kaže da je to dostatno za pokretanje proizvodnje i trajanje života od tri mjeseca, a da je proizvodni ciklus barem 4 mjeseca. A što će biti poslije ministre? Nema veze! Treba izdržati do 15.svibnja!

Iz istoga je razloga danas u Sisku i Tomo Dragičević. On po treći puta obećaje modernizaciju sisačke rafinerije, svaki puta dodajući stotinjak miliona dolara, i po godinu dvije za obećanu rekonstrukciju. Ono što je trebalo biti završeno ove godine, on najavljuje za 2011! Zaboga onda više neće biti ni nas, ni Tome, ni INE. Nas će potrovati, Tomu smijeniti, a INU kupiti.

A siščani bi zbog ovih visokih posjeta trebali biti sretni i važni i još jednom povjerovati.

Jučer sam na pressici pored Odranskog mosta rekao kako se u Sisak ne ulazi već uvlači. Obećajem cestu! A zašto ne? Ne treba nam državni novac, jer je ta cesta apsolutno najisplativija i za nju je najmanji problem pronaći koncesionara. S jednim potencijalnim ručao sam u petak. Uostalom ta je cesta četiri puta jeftinija po kilometru od one npr. Krapina – Macelj, a prometom jedna od najopterećenijih. Treba ju početi graditi istovremeno na cijeloj trasi i od Siska i od Zagreba. Naš plan je odmah krenuti u proširenje Zagrebačke ceste, izgradnju četverotračnog mosta preko Odre, te prilazne ceste autocesti, koja bi istovremeno bila i zaobilaznica Odre, Stupna i Sela i glavna prometnica nove, velike poslovne zone.

Danas sam sa grupom projektanata, brodom, obišao potencijalno mjesto izgradnje sportske marine i centra za vodene sportove, te novog velikog kupališta na Kupi. Čini se idealnom lokacija na Pogorelcu, nasuprot ušća Odre u Kupu. Provezli smo se kroz središte Siska, do Starog grada, pa dalje u Savu da vidimo novosagrađeni navoz za brodogradilište. Nevjerojatan je užitak ploviti sisačkim rijekama. Volio bih to podijeliti i s drugima!

Večeras pak u hotelu „Panonija“ iznimno zanimljiva prezentacija stručnjaka na zadanu temu iz našeg programa: Sisak- E-city. Pokazalo se da je sveobuhvatni projekt informatizacije gradske uprave i svih njenih službi i javnih poduzeća nasušna potreba i građana i poduzetnika. Siguran sam da taj projekt možemo ostvariti i otvoriti grad kao i način upravljanja njime. Vesele me mladi i stručni ljudi na prezentaciji. Vjeruju oni Sisku!

Kad je SDP, prve mirnodopske 1996. godine, krenuo sa organizacijom proslava i pozvao gradsku upravu i sindikate na zajedničku organizaciju, bili smo ne samo ignorirani već i s podsmjehom odbijeni kao nekakvi tobože jugonostalgičari, jer je u glavama vladajućih gradskih hadezeovaca i vazalskih im sindikalnih funkcionera, radništvo bilo samo po sebi sumnjivo. Pitali su se od kuda sad radnici, a nema socijalizma ni Jugoslavije.

I tako je to bilo svih ovih deset godina. U prekrasnoj sisačkoj park šumici Viktorovac mi smo na 1. svibnja okupljali deklasirane, osiromašene otpuštene ili obespravljene, radnike i umirovljenike. Sjećam se gorkih razgovora. Oni prepuni frustracija, gladni, ponižavani i izvarani obećanjima o obećanoj hrvatskoj domovini. A oko njih stasaju dojučerašnji gostioničari, poslovođe kurirskih službi, šoferi, vratari, u domaću inačicu ruskih tajkuna, u svojim džipovima sa svojim novostečenim kućama, firmama i birtijama. A ruka im na velikom srcu što tuče za Hrvatsku. Prisvajaju Domovinu ko prćiju. Mi smo stvorili Hrvatsku, naši su je generali obranili, kliču s političkih govornica. Uvjeravaju da se Hrvatsku voli galamom i mržnjom sviju drugih. Ne vole oni Europu, tu staru kurvu, ne vole Balkan i Balkance, ne vole partizane, ne vole radnike ni sindikate, ne vole seljake, ni strance, ne vole oni oporbu, ne vole radio 101, ne vole rokere ni stripove, ne vole.... pače oni sve to mrze i sve im se to gadi.

I svih tih godina oblikovale su se dvije Hrvatske. Jedna se Hrvatska gušila disajući na škrge, a ona druga se gušila od obilja. Gotovo pomireni sa svojim ulogama te su Hrvatske počele mirno koegzistirati jedna pored druge u neizdrživom suživotu. Tek pred izbore licemjerno bi se usta napunila brigom i čvrstim obećanjem da od sutra kreće nova stranica i da su ti radnici i ti umirovljenici baš oni koji su na prvom mjestu njima brižnima filantropima i rodoljubima.

I tako ljeta gospodnjeg 2005. u Sisku čak tri proslave 1. svibnja. Osim naše, tradicionalne potpomognute sada i HNS-om, HSS-om i LS-om, druga u centru grada u organizaciji HDZ-a i sklonih im sindikata, te najzanimljivija kod Starog grada u organizaciji HSP-a.

Odjednom sada, dva tjedna pred izbore, radnici nisu više suspektni ni HDZ-u, ni HSP-u, pače važni su i prevažni. Jer su glasači!
A zašto oni tako potcjenjuju te ljude? Zašto misle da će im se sada povjerovati? Valjda zato što su laž, obmana i manipulacija bili tako uspješni do sada.



A ja vjerujem onom mladom, urbanom i obrazovanom Sisku, koji je došao u Šumicu poslušati prvi koncert Bambi Molestersa, gradske, ali i svjetske glazbene atrakcije, prvi puta nakon pet godina u rodnom Sisku. Bilo je fantastično. Urbano, civilizirano. Baš sam ponosan na te mlade ljude, gledajući ih kako se uredno tiskaju oko košara za smeće, pazeći da za sobom ne ostave niti jednu bačenu plastičnu čašu. Njima ne treba ništa obećavati. Oni vrlo jasno pokazuju za šta jesu i kamo pripadaju.

Ništa se nije promijenilo od lani. Sisak i ja u trajnoj smo vezi. Zato ne mijenjam ni post s kojim sam započeo ovu blog-avanturu.

Jedna stara budistička izreka govoreći o tome kako iste stvari ne znače isto svima, navode primjer lijepe žene koja je ljubavniku radost, redovniku nemir i napast, a komarcu slastan obrok. I doista nema dvojbe da stvari dobivaju svoja značenja po označiteljima. Tako i riječi kao oznake stvari, sukladno značenjima koja pridajemo onome što označavaju, svima nama, ma kako se činilo da mislimo isto, ni približno ne znače isto.

Sisak. Pojam, riječ, oznaka, grad. Kao uostalom i naziv bilo kojega drugoga grada na svijetu ima na stotine značenja, tisuće asocijacija, sjećanja, dojmova, slika, zvukova, boja i mirisa. Jer, jedno je Sisak onome tko je o njemu slušao, nije nevažno od koga, tko je o njemu čitao, nije nevažno što, tko ga je posjetio, nije nevažno kada i što u njemu, tko je u njemu živio ili živi, nije nevažno kad i kako. Uistinu, Sisak različito mislimo i pojmimo i razumom i srcem, kao što se u ostalom, misle i drugi gradovi.

Poželio sam ponešto napisati o mom viđenju grada u kome sam se rodio i gotovo bez prekida proživio čitav svoj dosadašnji život. Što više, o gradu gdje vječno spavaju moji roditelji, rođaci, prijatelji, gradu u kojem sam se zaljubljivao, oženio, u kojem su se rađala i odrastala moja djeca, kojega sam branio, jednom riječju o mojemu gradu. Našavši se pred dvojbom kako govoriti i pisati o Sisku: kao sociolog, jer to sam po obrazovanju i taj mi je diskurs blizak, kao političar jer to sam po zanimanju, da li rabiti povijesni, urbanistički, demografski ili neki drugi pristup ili sve to zajedno i pomalo, odlučio sam se za osoban pristup, jer moj je pristup Sisku prije svega osoban. Nakon što sam vidio Peking ili Yantai u Kini, Johanesburg, Čeljabinsk, Seatlle, New York ili Helsinki, Varšavu, Cataniu ili bilo koji od stotina gradova svijeta u kojina sam proboravio neko vrijeme, moja relacija spram Siska bivala je sve osobnija i sve prisnija, a daljine i daleki svjetovi samo su potvrđivali čvrstoću te veze između grada i mene. Zato ja o Sisku ne mogu pisati neintimno i hladno.

Poznajem stotinu siščana koji na sličan način misle ovaj grad, koji brinu o njemu na sebi svojstvene načine, vole ga i kada ga svakodnevno napuštaju odlazeći iz njega dnevno ili tjedno na posao ili u školu u Zagreb, ili kada se vraćaju u njega zavijena večernjom maglom ili sparinom zapadajućeg ljetnjega dana. Znam i ljude koji nisu Siščani, a koji neku intimnu relaciju sa Siskom grade preko siščana i siščanki koje su susretali na ljetovanjima, studijima, putovanjima, s pravom razaznajući da su grad ljudi, a ne samo kuće, parkovi i ulice. Intimni su sa Siskom i oni koji o njemu familijarno gunđaju, koji se kunu da iz njega žele zauvijek otići, ali i oni koji su iz njega već otišli, i samo ponekad u nekoj tuđoj magli prepoznaju ovu našu posavsku, a u dašku vjetra nad nekom tuđom i drugom rijekom poznati miris Kupe.

Ne mogu misliti o gradu, a ne misliti o njegovim ljudima. Ne mogu misliti niti bez njih. Kao generacija koja će kao treptaj dvomilenijskog trajanja ostaviti neki trag za ljude koji će tek doći, ali i za nas same i naše dogledne potomke, čini mi se da imamo i potrebu i dužnost ubilježiti se u to trajanje. Možda je vrijeme da se upitamo o tim našim dužnostima, o doprinosima gradu koji nam je davao i daje nam, a mi smo često ostajali po strani, držeći da će već netko drugi umjesto nas uraditi ono što mi mislimo da treba biti urađeno. A postoje dužnosti spram grada koje su samo naše, i ako ih ne učinimo mi, ovdašnji i sadašnji, nikada ih i nitko uraditi neće. Neki drugi ljudi u nekim drugim vremenima htjet će nešto drugo. A golema kreativna i intelektualna snaga stoji zapretena i nepokrenuta i tu je kao jedini stvarni resurs grada.