Ne bih previše mario za jednu trivijalnu sudsku prijavu protiv mene, niti bih joj posvetio i slovo na ovome blogu, da ona ne sadrži u sebi i skaradnu poruku, koja se istinabog ne pojavljuje baš rijetko i nije svojstvena samo nižerazrednim lokalnim političarima, kao u našem slučaju. Riječ je o poruci koju je najsažetije izrekao Luj XIV u svojoj čuvenoj izreci “Država to sam ja”. I od tada, ali bome i od davno prije, ta izreka prati vlastodršce različitih političkih usmjerenja u raznim vremenima i u raznim dijelovima svijeta, varirajući samo oblik iskazivanja.
Dakle da objasnim povod. Neki je dan Mandatno-imunitetno povjerenstvo Sabora raspravljalo o zahtjevu za skidanje imuniteta četvorici zastupnika, među kojima je bila i moja malenkost, zbog nečijih tužbi za uvredu ili klevetu. Naravno, da je Sabor odbio te zahtjeve, jer institut imuniteta baš zato i postoji i u nas i u svijetu – da zastupnicima omogući punu slobodu kritičkog govora. I samo zato, a ne da zastupnike oslobodi bilo kakve zaštite od progona za počinjenje kaznenih dijela.
Tu činjenicu osim zastupnika, znaju i oni koji podižu tužbe. Stoga je Dinku Pintariću, gradonačelniku Siska, kada je podizao privatnu tužbu protiv mene za uvredu u ime Grada Siska, bilo jasno da do suda neće doći, da ja neću biti u prilici obrazložiti “uvredu” , čak niti dobiti na uvid o kakvoj se “uvredi” radi, da on neće biti u prilici dokazivati da je “uvreda” uvreda i da sam mu nanio duševnu bol. To i nije bio smisao tužbe, ali jest stvaranje dojma kako su ljudi koji sada vode Grad Sisak čisti, nevini i prepošteni da bi mogli otrpjeti strašne uvrede koje sam izrekao na njihov račun, (pretpostavljam u nekoj izjavi u kojoj ih nazivam nesposobnima, neinventivnima, štetočinama ili korupcionašima). Da ih takvima smatram nije tajna , čak štoviše, to bih mogao i to hoću dokazivati, iako mislim da to zna i veliki broj građana Siska. No, to ne zaslužuje pozornost jer je prozirno i glupo.
Stoga se vraćam na ono bitno. Naime, tko je dao pravo i legitimitet Dinku Pintariću da on u ime građana Siska diže tužbu protiv oporbe?! U svoje ime može privatno tužiti koliko hoće i koga god hoće, ali u ime građana takva je tužba potpuna privatizacija i zloporaba funkcije i položaja na kojemu se nalazi. Jer Pintarić nije grad Sisak. Ja čak ni po njegovoj tužbi nisam “uvredio” niti grad Sisak, niti građane Siska, pa niti funkciju Gradonačelnika. Zašto bi me onda Grad Sisak tužio? Ako sam koga uvrijedio, onda je to mogao biti samo obnašatelj dužnosti gradonačelnika, dakle stvarna osoba s imenom i prezimenom.
Primjer ove bizarne tužbe i način na koji je podnesena, svjedoči samo o krajnje nedemokratskom poistovjećivanju obnašatelja dužnosti sa samom dužnošću, privatiziranjem položaja, o pokušaju pritiska na slobodno izricanje mišljenja, o pokušaju zastrašivanja i ušutkavanja oporbe, ali i posvemašnjoj nesigurnosti vlastodržaca koji za time posežu. Razloga za tu nesigurnost, izvjesno, ima.

Umjesto odgovora na komentare podrške i na ovome blogu, ali i putem mailova, SMS-ova i poziva, evo nekoliko impresija o mojemu “rezultatu” na našoj jučerašnjoj konvenciji.
Prije svega želim zahvaliti svima koji su prepoznali ono što zagovaram i za što se zalažem, koji su me podržavali i pomagali mi u ovoj kratkoj unutarstranačkoj “kampanji”. Vama šaljem i poruku: “Ne osjećam se ni na koji način pobijeđenim, unatoč skromnom broju glasova koje sam dobio”, baš kao što se tako nisam osjećao ni npr. 1992. kada smo na izborima osvojili jedva prolaz u Sabor. Čvrsto sam vjerovao onda, kao što vjerujem i sada, da politika nije matematika, tek pragmatično prikupljanje glasova, naprotiv da ona i ne smije biti usmjerena samo tom cilju, iako je taj cilj važan.
Ja važnost politike vidim u jasnom vrijednosnom i etičkom pozicioniranju, često i protiv struje ili većinskog raspoloženja. Politika oslobođena vrijednosti i načela, svedena na pragmatičnu borbu za glasove, nije moj izbor. Pobijediti na izborima je, dakako i moj cilj. Ali to nije svrha mojega političkog rada bila niti do sada, niti će biti u buduće. Nisam nikada demagoški podilazio niti ću podilaziti da bih dobio podršku. Mene zanimaju samo one pobjede koje se temelje na podršci načelima, vrijednostima i vizijama koje zastupam. Kompromis na tim vrijednostima, ma kako da bio djelotvoran za prikupljanje glasova, za mene nije prihvatljiv, kao što ni vlast koja bi morala činiti ustupke na račun tih načela i vrijednosti za mene nije cilj. Bolje principjelna oporba, nego neprincipjelna vlast!
Naša je konvencija pokazala da su naši članovi umorni i frustrirani dugogodišnjom opozicijskom situacijom i da izbornu pobjedu očekuju odmah ili što prije. Svojim su izborom pokazali da na čelu stranke žele ljude za koje vjeruju da mogu ostvariti upravo taj cilj na najbrži način. Čini mi se da su uz kolegu Milanovića vezali upravo takva očekivanja, prepoznajući njegov stil upravljanja kao ono što stranki u ovome trenutku treba. Vjerojatno su u pravu i kada, uz sve izraze poštovanja mojim načelima, osobnoj hrabrosti i dosljednosti, ne vide u meni predatorskog vođu koji u prizemnoj, podzemnoj i često nepoštenoj političkoj borbi može biti uspješniji od kolege Milanovića.
Stoga, niti ja nisam nezadovoljan. Mislim da sam jasno i u svome govoru na konvenciji, poslao poruku mojega viđenja i politike i daljnjeg razvoja stranke, za koje ću se zalagati i ubuduće. Dakle, ja ne odustajem od koncepcije stranke koja će demokratski okupljati, slušati i uvažavati ne samo svakoga svojega člana, već i brojne simpatizere, ugledne pojedince, sindikate, civilne udruge i svjetonazorski bliske stranke i to na partnerskoj, a ne dominantnoj osnovi. Je ne odustajem o demokratskog vođenja stranke, s onu stranu svake autokratske samovolje, stvaranja kulta vođe i poslušnosti partijske vojske. Ja ne odustajem od sadržaja politike koji se temelje na zbiljskim problemima ljudi i rješenjima za njih, nasuprot estradnom pokazivanju lijepoga lica i nabildanih mišića. Ja ne odustajem od principjelnih koalicija, temeljenih na svjetonazorskoj i vrijednosnoj bliskosti, nasuprot pragmatičnom stavu da je dobar svatko s kime možeš formirati vlast.
Zbog toga, makar izgledao kao posljednji dinosaurus i “alisa u zemlji čudesa” istrajavam na onome na čemu sam istrajavao i u ovih 25 godina aktivnog bavljena politikom. Bio sam lud i osamljen i 87. kada sam među prvima javno progovorio o potrebi uvođenja višestranačja i zbog toga bio žestoko napadnut, bio sam poprilično sam i kada sam se suprotstavio moćnom Bori Mikeliću, ondašnjem banijskom gospodaru života i smrti, malo nas je bilo i bili smo ludi i u ljeto 91. kada smo s a zahrđalim pištoljima stajali u Mošćenici nasuprot tenkovskoj diviziji u Petrinji, bio u manjini i 92. kada sam se snažno angažirao u SDP-u i kada su svi “pametni” znali da je HDZ prava stranka koju podržava 80% građana. I da ne nabrajam sve situacije, kada sam bio manjina, lud, osamljen, nepragmatičan. A svejedno se osjećam dobro i kad nisam “mainstream”. U mnoštvu je toplije, ali se izvan njega lakše diše.
Eto, takav ću i dalje doprinositi mom SDP-u.
@ Dona, Urebako - hvala škvadro!

Gostujući u TV emisiji "Cenzura" na Jadran TV 2.svibnja odgovorio sam na neka pitanja koja se i inače postavljaju ovih dana. Da vam uštedim vrijeme za čitanje možete pogledati kako sam odgovorio na neka od njih.

ZAŠTO JE OVA KONVENCIJA SDP-a VAŽNA I ZA SDP I ZA HRVATSKU?



ZAŠTO SAM KANDIDAT ZA PREDSJEDNIKA SDP-a?



O KOALICIJSKOM POTENCIJALU SDP-A?


ŠTO SMO NAPRAVILI U MANDATU NAŠE KOALICIJSKE VLADE?