Razgovaram sa dobrim susjedom i on mi priča po prilici sljedeću priču: “Natovaren kreditima, već mjesecima strepim od mogućeg povećanja kamata. Strahovati sam počeo još sredinom godine, no zahvaljujući dr. Sanaderu primirio sam se kad je rekao da je svijet u banani, a da smo mi Hrvati izbjegli sudbinu, dekadentnog i stvarno trulog kapitalizma. No, sve se promijenilo u studenom, kada je dr. Ivo rekao da i nas mogu stići sva ta svjetska financijska sranja. Uhvatio me strah.Čekao sam kao i svi bokci da dr. Ivo ponudi neko rješenje, jer ga je uvijek do sada našao. I našao ga je. Rekao je da plaće ne bi trebale rasti, ali da će sve iza toga biti u redu. Bio sam miran i spokojan. No, onda se pojavise neodgovorni sindikati i njihovo pozivanje na nekakve sporazume, koji se kao trebaju poštivati i da se treba držati zakona ko pijan plota. I dobri dr. Ivo pod pritiskom i prijetnjama istih, ne imaše kud, nego odobri povećanje tih ušljivih plaća. I da skratim. ZABA kod koje imam sve te moje kredite, najavi neki dan povećanje kamata, koje me sledilo kad sam vidio koliko će me to koštati. Pao sam u bed i sve mi je pocrnilo pred doček Nove godine. A onda se opet pojavio on. Dr. Ivo. Isti onaj koji je već toliko puta ispravljao gluposti i nebuloze nesposobnih i zločastih ministara, kojima je on u svojoj dobrohotnosti povjerio da brinu o pojedinim segmentima vođenja države. Ali jao. Oni su svi odreda nesposobni, a sve objede idu na račun dobroga dr. Ive i on mora vaditi kola iz blata. I kao što je ljetos nagovorio poštenog poduzetnika i hrvatskog dobrotvora Ivicu Todorića da pojeftini ulje i slične važne potrepštine, tako je i sada snagom svoje osobne uvjerljivosti nagovorio i bjelosvjetske bankare koji drže tzv. Zagrebačku banku da ne diže kamate. Ta me je vijest uzbudila i eto učinila ovo Silvestrovo opet sretnim i punim vjere u bolju budućnost. I zato hvalim nebo što mi imamo premijera, čovjeka, druga i starješinu , koji “svakoj pećki zna popraviti kvar” i rješiti sve probleme. Neka Bog blagoslovi dr. Ivu!”- reče moj susjed.
Dodajem: “neka Bog blagoslovi i tebe dragi susjede! A vama dragi blogeri sretana i berićetna Nova 2009.!”

Ponekad mi se vrlo živo vraćaju slike rata i ljudi koje sam susretao u raznim prigodama, svakako ne običnim niti normalnima. Zanimljivo je bilo gladati kako se u nenormalnim prilikama ponašaju normalni ljudi. Neki su se lomili i slomili, a mnogi, zapravo većina tih normalnih, običnih, svakodnevnih ljudi pokazivali su osobine koje bi se očekivale samo od iznimnih, natprosječno hrabrih, vanserijski odlučnih i nevjerojatno hladnikrvnih i koncentriranih ljudi. I doista sam u toj zreloj dobi razbio mnoge predrasude i stereotipe kao su junaci i heroji neki daleki i u vremenu i u prostoru. Naprotiv, vidio sam ih u mojim do jučer mirnim, dosadnjikavim i običnim susjedima i sugrađanima. Definitivno sam naučio da su hrabrost, spremnost na žrtvu, altruizam, ali i volja za životom povezani sa vrijednostima koje nosimo kao pojedinci, bilo da smo ih dobili odgojem ili smo ih sami razvili tijekom života i da zapravo nitko unaprijed nije predisponiran niti za hrabrost niti za kukavičluk. Vjerujem da svatko od nas može izabrati.

U vremenima posvemašnje nesigurnosti, strepnji, anksioznosti, “straha i drhtanja” i sam život, običan da ne može običniji kod mnogih izaziva nelagodu, mrzovolju, ljutnju i suspregnuti bijes.
A šta je sa onima koji u trenu, doslovnu sekundi, izgube sve ono što se zove šansom da se živi uopće – bukvalno, da se diše, govori, hoda, jede, oblači, igra nogomet, nose cekeri iz dućana…
Zoranu Crnkoviću iz okolice Siska desilo se takvo što. Kako je jučer napisano u Jutarnjem listu, nakon teške nesreće, ostao je oduzet od vrata na niže s vrlo lošom prognozom. A onda nevjerojatna volja, snaga, hrabrost i samo njemu znana žudnja za životom dovela je do onoga što i doktori proglašavaju čudom: počeo je sjediti, pokrenuo je ruke…. Što mu treba? Kažu električna invalidska kolica kako bi se mogao kretati i dalje od svojega dvorišta. Dio novca osigurao je HZZO, ali je nedostajalo još oko 7500 kuna. Čitam to. I što sad? Uznemiren sam, ali samo na tren. Naime, nakon svega nekoliko poziva problem rješavamo i nalazimo ostatak potrebnog novca. Zoran će dobiti kolica! Sretan sam što možemo biti makar i sitna potpora njegovoj gigantskoj borbi za život. Radujem se našem susretu u petak i nadam se da će nam svima, koji ponekad rezigniramo, biti snažni poticaj da se nikada ne treba predati i da uvijek postoji puno razloga za trud, volju, hrabrost i odlučnost- doista ljudske osobine. Forza Zorane!