Kako nazvati Plan o rušenju koalicijske vlasti u gradu Sinju, pod nazivom “Sporazum o realizaciji gospodarsko političkih interesa za grad Sinj” Ivana Jarnjaka, glavnog tajnika vladajuće stranke u europskoj državi Hrvatskoj, koji je ucijenio građane Sinja, novcem kojega su građani Hrvatske povjerili na čestito upravljanje obnašateljima vlasti, do li balkanoidnom svinjarijom par excellence. Ponuda da se Sinju osiguraju razvojna sredstva iz državnog proračuna, samo ako vijećnici tamošnje koalicije razvrgnu svoju vezu sa strankom koja nije HDZ, gadljiva je i po svojemu sadržaju, ali i još više po impilacijama koje sadrži: Npr. činjenica da je tu sramotnu ponudu uobličio u javno dostupni dokument, te naknadne jarnjakove izjave, govore da on uopće nije svjestan zastrašujućeg prijezira prema demokratski iskazanoj volji građana Sinja na izborima, da on time dokazuje kako državne pare s pravom smatra svojom ćaćevinom s kojom smije raditi što hoće, da politiku smatra najobičnijom korupcijom, da su im država, njeni interesi i njeni građani tek sredstvo za održavanje partijske nomenklature i njenih prilježnika, da smo pravna vukojebina, u kojoj partijski sekretari mogu nesmetano činiti što im se prohtije.

Iskreno, koliko god šokantno to jarnjakovo priznanje političke bijede bilo, još mi je šokantniji javni muk na tu bijedu. Umijesto da svi i novinari i političke stranke i nevladine udruge gromoglasno iskažu prijezir i nemirenje sa ovakvom političkom praksom, u nas tek pokoja (neutralna) vijest. Nema “Dnevnika”, “Otvorenoga”…posvuda samo “Zatvoreno”. Haračlije iz stranke koja je članica i neke europske asocijacije, unatoč šamara koje smo pobrali kao država zbog takvog njihovog ponašanja, nastavljaju sa praksom korupcije, trgovanja mandatima, ucjenama, kupovinama vijećnika, podižući tu svoju praksu na razinu standarda, prema kojima se trebaju i drugi ravnati. Muk i nečuđenje, ravnodušnost, tupost i mirenje sa takvom praksom pouzdani su put u još veće svinjarije. I ako netko misli da to što se događa u nekom malenome i dalekome Sinju, nema veze sa njegovim životom, njegovom bijedom i svakodnevnom bitkom za golu egzistenciju, za malo građanske pristojnosti i poštovanja, gadno se vara. Jer sve je to dio iste priče o istoj neodgovornoj vlasti koja prezire svoje građane, ma gdje bili! Mislim da je vrijeme da zamolimo i zagovor Gospe Sinjske, ne da Jarnjak bude pošteniji i mudriji, već da nama podari i mudrosti i hrabrosti da jarnjake prepoznajemo i onemogućujemo.

In memoriam
Snježana Biga Friganović 22.1.2005. - 22.1.2008.




Tvoje kolege, strančaki drugovi, suradnici i prijatelji, neće te zaboraviti.

Poštovani blogeri,
koliko ste puta gledajući tv prijenos saborskih sjednica i slušajući naše manje ili više pametne, temperamentne, argumentirane, navijačke, huškačke ili napadačke rasprave, poželjeli i sami nekome od govornika replicirati, ispraviti mu netočan navod, glasno nešto prokomentirali s ukućanima, sočno opsovali ili pohvalili govornika…
U “hramu hrvatske demokracije”, sjede ipak izabrani, dok je vrlo mali broj građana pristupio, uglavnom kao posjetioci, u saborsku zgradu. Želio bih, ma kako da su mogućnosti ograničene, svakome od vas omogućiti sudjelovanje u raspravama. To dakako nije moguće vašim fizičkim prisustvom sjednici, ali nešto barem možemo napraviti. Odlučivši se kao političar-bloger za komunikaciju s vama, znajući da mi neće biti lako otrpjeti sve kritike na moj račun ili račun moje stranke, a vrlo često i na račun politike i političara uopće, spreman sam prihvatiti i sve replike i komentare na moje rasprave i to ne samo od kolega zastupnika već svakoga od vas tko za komentar ili repliku ima potrebu. Od danas ću, stoga, u okviru mojih skromnih tehničkih mogućnosti i znanja, na ovom blogu objavljivati sve moje rasprave, a vi se uključite. Vaš će glas biti glas javnosti, a svaki vaš komentar dio rasprave koja se vodila u Saboru. Tko zna, možda će jednoga dana istraživači čitati ne samo fonograme sa saborske sjednice već i sa ovoga bloga. Možda će ovo otvaranje saborske rasprave svima koji u njoj žele sudjelovati, istina, vezano samo za jednoga zastupnika, potaknuti i druge zastpnike i kod nas i drugdje da se i oni upuste u slično. Možda će jednoga dana parlamenti, zahvaljujući tehničkim mogućnostima postati slični grčkim agorama, na kojima će svi moći govoriti. Tko zna?!
Do tada, možete vježbati na mojim raspravama. Znam unaprijed da ću imati i rasprave koje neće biti antologijske i koje bih najradije zaboravio. Ali na to nemam pravo. Govorim u vaše ime i nemam pravo skrivati ništa od vas. Postoji,istina, i jedna opasnost krivoga razumijevanja onoga što govorim, jer nećete znati kontekst, ono što je prethodilo mojoj raspravi, niti što je uslijedilo nakon nje. Ipak, čut će te ono što mislim, za što se zalažem, što zagovaram i čemu se protivim.

U prva dva dana Sabora odradili smo dvije točke, o kojima sam raspravljao. Prva se rasprava odnosi na donošenje Zakona o Vladi (popularno kazano) i možete ju vidjeti ovdje:

a druga na prezentaciju programa nove Vlade i novih ministara koju možete poslušati ovdje:

A sad molim replike!

Zamislite naslove novina o ovoj , istoj stvarnosti u kojoj jesmo. da je samo jedna stvar drugačija: Da je pobjednik izbora bio SDP i da u Banskim dvorima sjede SDP-ovci sa istim partnerima, koji su sada uz HDZ?!
Mogu zamisliti slijedeće naslove npr.

****“HDZ pozvao udruge iz domovinskog rata i sve domoljube na mirne prosvjede, zbog najave Milanovićeve Vlade da od 2011. u hrvatske škole ponovo uvede ćirilicu”, “Uvreda za sve hrvatske žrtve”, “Vuk i čika Zmaj Jova ponovno u čitankama”, “Zbogom Europo, vraćamo se na Balkan”,” Bilo je lepo živeti u Jugoslaviji”, “Milanović srbizira Hrvatsku”…..(nadopisujte sami)

****” Europska Unija zatvara predpristupne fondove Milanovićevoj vladi”, “Europa više Hrvatskoj ne vjeruje”, “Odlazak proeuropske Vlade Sanadera i HDZ-a, zatvorio predpristupne fondove”, “Bez europskog premijera Sanadera, stop europskoj Hrvatskoj”, “ Europa neizvjesna za Hrvatsku pod Milanovićem”, “Sanader: Hrvatsku bismo sigurno uveli u EU 2009., ovako je neizvjesna i 2011.” …..

**** “S Vladom SDP-a, eksplodirale cijene”, “HDZ i sindikati pozivaju građane na prosvjede zbog poskupljenja”, “Nezamisliv rast cijena i sve teži život”, “Hebrang:Da su građani bili manje podložni SDP-ovoj propagandi, sada ne bi trpjeli pad standarda”, “Poskupljenja: početak teških SDP-ovskih godina”, “Što je ostalo od SDP-ovih obećanja o boljem životu”, “SDP-ova socijalna neosjetljivost”……

**** ”SDP-ova Vlada prihvatila Pol Poltovu filozofiju povratka na selo”, “Crveni Kmeri sa HSS-om predviđaju povratak pola milijuna ljudi na selo”, “Anticivilizacijka cijena koalicije”, “Savez radnika i seljaka – boljševička revolucija”, …..

**** “SDP i Milanović zbog gole vlasti prodali nacionalne interese”, “SDP u Vladu prihvatio ignorante i neznalice”, “U SDP-ovoj vladi ključna osoba za unutarnju politik- banjalučka učiteljica”, “Definitivni kraj snova o kompetentnoj Vladi”, “Milanovićeva koalicijska trgovina ugrožava funkcioniranje države”…..

Da se demokracija uvijek i iznova mora osvajati, da tijek demokratskih promjena i nije pravocrtan, nego da je dapače često isprekidan i vrludav, dalo bi se zaključiti iz povijesnih mijena kroz koja su prolazila mnoga demokratska društva. Da ni Hrvatska pri tome nije izuzetak, padalo mi je na pamet gledajućio “novo-staru” hrvatsku Vladu. Bogami, u 12 sati gledanja ljudi pred sobom i razmišljanja o njima, ne više kao Jadranki, Branku, Boži, Boži ili Boži (sačuvaj me Bože od božanske Vlade)… nego kao o ljudima koji su zauzeli najviše državne pozicije, svašta se čovjeku roji po glavi. Ponajprije pitanje čime su i kako oni zaslužili te pozicije? Zašto oni traže da ih potvrdimo kao minister? Što ih je to kvalificiralo za te dužnosti? Da li visoka naobrazba, razina ekspertnih znanja za područja odgovornosti? Odgovor je, bez uvrede: NIJE TO! Lako ćemo se složiti da u ovoj zemlji postoje stotine, ako ne i tisuće ljudi koji područja ministarske odgovornosti poznaju neusporedivo bolje od stanovite grupe ljudi koja nam je sjedila sučelice, čekajući potvrdu narodnih zastupnika. Ako nisu po srijedi ekspertna znanja, da li je možda riječ o vrhunskim menađerima i organizatorima, koji će znati okupljati one koji znaju i time odgovorno brinuti o dodjeljenom im području odgovornosti. Odgovor je opet: NIJE TO! Jer je većina dokazala da nemaju ta znanja i sposobnosti, bilo na poslovima koje su radili do dolaska u Vladu, bilo radom u prethodnoj Vladi. Razmišljam ja dalje. Možda je riječ o ljudima koji i nisu najkompetentniji i najsposobniji ali su zato najmoralniji ili moralno najneupitniji. Pa se onda uhvatim za glavu, vidjevši odreda samo ljude za kojima se vuku kojekakvi repovi, što dakako ne znači da su nemoralni kao takvi ili da su nužno korumpirani. Ali očigledno: NIJE TO! A možda kandidati za ministra imaju hrabrost da se bore unatoč otporima, možda mogu protv struje, možda su osobe od formata, principjelni i spremni na žrtvovanje za opće dobro. Ali jasno je da NIJE TO! Pa šta onda jest? Nema dvojbe da je ono što ih povezuje POVJERENJE PARTIJSKOG ŠEFA! I to nije sporno samo po sebi, ali jest sporno kako se to povjerenje zaslužuje. Vrhovne su demokratske instance u Hrvatskoj partijski šefovi, bez obzira na kojemu se nivou šefovanja nalazili. Šefovi partijskih ogranaka razmještaju buduće kadrove za “vlast” u mjesnoj zajednici, općinski ispred čije će se kuće postaviti sijalica, gradski šefovi bogami tko će biti direktor groblja a tko šef autobusnog poduzeća, županijski o ravnatelju bolnice i staračkog doma, a državni eto o ministrima u široj “demokratskoj zajednici”. (naravno i mnogo čemu drugome). I gotovo svi ti mali i veliki šefovi brinu ponajviše o jednoj osobini onih koje će postavljati i unapređivati, a to je da budu poslušni. Ne odani zajedničkim ciljevima pa i vlastitoj organizaciji, a kamoli općim ciljevima. A takvi u pravilu nisu oni koji imaju veliko ekspertno znanje, jer im šef nije potreban da zarade za sebe i svoje i jer su odani nekim drugim istinama, nisu to ni vrhunski menađeri, jer oni vode uspješne tvrtke, svoje ili tuđe i jer su odani organizacijkim ciljevima, nisu to ni najmoralniji jer u pravilu otpadaju na nižim stepenicama ili im se ne sviđa atmosfera po našim strankama pa pobjegnu nakon prvih sastanaka. Uz to oni su odani svojim najdubljim uvjerenjima. Prilježnost partijskom moćniku, prva je osobina svih grebatora, da ne kažem goru narodsku riječ, a tapšanje po ramneu i divljenje nepogrešivom vođi, glavna je karta za vlak političkog napredovanja.
Eto, o tome razmišljam gledajući novu Vladu. Simbioza stranačkih vođa i poslušnika! I pri tome naravno, razmišljam i o svima onima koji nisu prilježni i nisu pripuzi.Jer, ne bih govorio istinu kad bih rekao da su baš sve vođe cezari, a svo članstvo pripuzi. A ima ih i susrećem ih, također po svim strankama. Ali, da bi oni bili vidljivi, nije toliko važno što će napraviti oni sami, važnije je kudikamo, što će napraviti staranačke vođe. Hoće li se opredijeliti za šefovanje po svaku cijenu ili će strankama koje vode dozvoliti da rastu na povjerenju zbog onih koji nose i znanje i sposobnost i moralnu staturu. Za njegovanje toga tipa demokratske kulture, i naše stranke, odnosno prije svih one, moraju, naprosto moraju, napraviti odmak od cezarističke prakse nedodirljivih vođa, nesposobnih da čuju i jednu kritičku riječ o sebi i svojemu radu. U protivnome se demokratski cik-cak može lako pretvoriti u diktatorski sunovrat, kakvih je prepuna povijest. Ili će se pak takve stranke pretvoriti u one-man show partijskog šefa i nekolicine prilježnika. Imamo već primjere! Zar ne?A stranke su prvo mjesto za rast demokratskih vođa.

Eto, ususret petku i konstituiranju 6. Saziva Sabora, iskoristit ću prigodu koju imam na ovom blogu, da se zahvalim i osobno svima onima koji su dali povjerenje listi SDP-a u 6. izbornoj jedinici na kojoj sam vašim glasovima zaslužio povjerenje za vaše zastupanje u najvišem predstavničkom i zakonodavnom tijelu naše države. I nije fraza, ma kako to možda otrcano zvuči, da to povjerenje shvaćam i kao veliku čast i golemu obvezu. I to unatoč tome što je od našeg parlamenta stvorena institucija za prečesto uzaludan govor, mudru šutnju ili rezignirajuću apsitinenciju, jer se suvisao, razborit i odgovoran glas ili slabo čuje ili kao da je do njega malo kome stalo. Jer glasa se po diktatu i disciplinirano jednako i za blentave, demagoške ili štetne zakone, ako ih predlaže Vlada i jednako protiv najpametnijih, najkorisnijih zakona ako ih predlaže oporba. To doista demotivira oporbene zastupnike za aktivnije sudjelovanje u raspravi. Ipak, kad pogledam puku statistiku, u prošlom sam mandatu bio među aktivnijim zastupnicima. Ona izgleda ovako:
- na 27 sjednica govorio sam 138 puta i to:
- 4 puta kao predlagatelj zakona
- 7 puta kao izvjestitelj Odbora za obitelj, mladež i sport čiji sam bio predsjednik:
- 32 rasprave u ime Kluba SDP-a, od čega 28 15-minutnih;
- 24 individualne rasprave od 10 minuta;
- 27 replika i odgovora na replike;
- 44 poslovničke intervencije.
No, više od statistike, važnije mi je bilo sudjelovati u oblikovanju zakona na što je moguće konstruktivniji, odgovorniji i stručno utemeljeni način. Koliko sam u tome uspio ocjenjuju drugi. Raduje da se ono što sam govorio ipak čulo, a svi prijedlozi “mojih” zakona su ili preuzeti od strane vladajući ili ih najavljuju preuzeti. Dakle iako sam četiri godine predlagao Zakon o delimitiranim rodiljnim naknadama, a HDZ ga uporno odbijao, oni su ga na posljednjoj sjednici ipak prihvatili i ovih dana upravo kreću delimitirane naknade za onaj (nažalost premali) broj žena koje ostvaruju plaću veću od dosadašnjeg limita i to za prvih šest mjeseci rodiljnog dopusta. Prihvaćen je (iako drastično osakaćen i izvitoperen i nepravičan) zakon o dodatku na mirovine novih umirovljenika. Najavljeno je i prihvaćanje Zakona o socijalnoj mirovini, koji sam također predlagao četiri godine, a oni četiri godine odbijali. Najavljuju i vraćanje dodatka na mirovinu za umirovljenike iz bivših republika SFRJ, koji sam također tražio, a koje je HDZ-ova Vlada ukinula 2005. kao i zahtjev da se ozakoni kao redovno primanje umirovljeničke božićnice.
Predlagao sam i brojne amandmane na državni proračun, uglavnom vezane za razminiranje te veću potporu područjima posebne državne skrbi, projekte vezane za Sisak i Sisačko-moslavačku županiju. Uz to sam i postavio desetak zastupničkih pitanja.
Ono čime apsolutno nisam zadovoljan, je premali broj odlazaka među birače izvan Siska, iako sam bukvalno svakodnevno bio u kontaktu, telefonom, razgovorom ili pisano sa svima koji su mi se obraćali i nastojao im pomoći u rješavanju njihovih problema. Rado sam se odazivao i na razgovore sa brojnim izaslanstvima mladih koji su posjećivali Sabor gotovo svakog ponedjeljka.
Kao član triju odbora i predsjednik predsjedao sam 40-tak sjednica, organizirao tematske rasprave, sudjelovao na brojnim okruglim stolovima, tribinama, pa i sportskim manifestacijama, nastojeći aktivno pratiti sve što je bilo u mojemu djelokrugu rada. Samo u 2006. sam održao 40-tak tribina u bukvalno svim dijelovima Hrvatske i susreo se sa tisućama ljudi neposredno. Uz njih su išle i izjave, press konferencije, intervjui i radio nastupi. Pa i 194 do sada objavljena posta i oko 4000 komentar te preko 140 000 posjeta ovom blogu, predstavljaju značajan oblik komunikacije sa građanima.
Eto, nakon ovog malog izvješća i podnošenja računa želim vas obavijestiti i da sam kao predsjednik gradske organizacije SDP-a u Sisku iznimno zadovoljan činjenicom da smo po prvi puta najjača stranka i da smo u Gradu Sisku ostvarili rezultat od 36,14%, što je 8% više od županijskog prosjeka, a 4% više od državnog prosjeka. Pri tome je važno i to da smo u svim gradskim četvrtima ostvarili rezultat koji je veći i od 40%. Sisak je pokazao da diše socijaldemokratski! Ponosim se time ali to i dodatno obvezuje. Posebno se ponosim članovima stranke i našim aktivistima koji su se svojski i pošteno trudili da ostvarimo ovako dobre rezultate. Ljudi moji, hvala vam!

Ovo blagdansko vrijeme nisam htio koristiti za otvaranje bilo kakvih političkih pitanja niti spominjanje politike, jer ako je meni kao profesionalnom političaru ponekad muka od onoga što se pod politikom u nas razumijeva, onda mogu zamisliti kako je onima koje politika dodiruje dnevno kao muka svakodnevnog preživljavanja. Razumijem one koji u ovim danima pokušavaju skupti svoje obiteljske i privatne živote oko vrijednosti solidarnosti, uzajamnog pomaganja, privatnosti, prijateljstva, ljubavi, sklada, uživanja u svakodnevici i sl. i koji bi najradije što dalje od agresivne, surove i nametljive borbe za vlast, svih neprincipijelnosti, čudnovatih saveza, koalicijskih ugovora, igovora i izdaja, prevara, lupanja zvonkih šamara javnosti i biračima. Znam i da je većini dosta svih tih prenemaganja političkih pigmejaca, skromnih znanja, još skromnijih sposobnosti i nikakvog morala, koji dnevno putem medija pohode njihove domove. I nakon tih pohoda ostaje samo više žuči, gorčine, uvrijeđenosti i ljutnje, ako ne teške i zaglušujuće rezignacije. A najave poskupljenja, vraćanja dugova, oskudice, stezanja remena, postaju sve prisutnija na blagajnama na kojima se plaća golo preživljavanje za veliki broj naših sugrađana. Proteklih sam dana posjetio nekoliko obitelji koje povezuju zastrašujuće životne okolnosti, teška bijeda, bolesti, očaj, krvava svakodnevna bitka za preživljavanje s jedne strane i sa druge potpuni kolaps službi koje bi morale po svom zakonskom poslanju biti na usluzi tim obiteljima. Koliko sam moga shvatiti, oni ne izlaze na izbore, oni niti ne glasuju, oni nisu ni desni ni lijevi, oni ne čitaju novine, oni ne ćaskaju po kafićima o budućim i bivšim ministrima, oni ne znaju tko je Glavaš, a tko Zečević, tko je Friščić, a tko Sanader, a bogami ni tko je Vidović, tko je HDZ, a tko SDP. Oni su bukvalno i doslovno socijalno isključeni. Njihova je briga nasjeći metar ili dva mokrih drva da se založi peć, prikupi dovoljno plastičnih boca da se kupi kruh. Koliko je takvih u Hrvatskoj? Statistike kažu svaki peti. Previše! I zato mi se neda pisati o tzv. velikim političkim temama, ako u njima nema zrna rješenja za te ljude. A nema ih, jer smo jedina zemlja u Europi koja nema niti resor socijalne politike, koja nema ministra socijalnih poslova, u kojoj nema niti vizije rješavanja problema socijalnih prilika isključenih ljudi niti službi koje bi autonomno brinule o njima. Kao u srednjem vijeku, ti su ljudi prepušteni milosrđu i karitativnim porivima pojedinaca ili udruga. U pregovorima o izgledu buduće Vlade, nema niti riječi o tome da bi se konačno trebalo formirati ministarstvo rada I socijalnih poslova i imenovati osoba zadužena njih. U proteklom se mandatu pokazalo da to nisu ni Kosorica ni Vukelić ni ministar zdravstva kojemu su u opis posla priključili i socijalne poslove. Toga ministarstva nema i neće ga ni biti, naprosto zato jer se tim pitanjima nitko i ne želi baviti. Kome treba ministarstvo problema i brige za ljude?!
O tome sam problemu pisao i prije četiri godine, no stvari se nažalost nisu pomakle s mjesta. Očekivao sam da će katastrofalna praksa nametnuti potrebu da se nešto učini, ali očigledno da Sanaderu i njegovim ministrima do toga nije stalo. A argumenti za formiranje središnjeg upravnog tijela nadležnog za rad i socijalne poslove i znani su i već obznanjivani. Uoči formiranja prošle Vlade, sjajno ih je iznio professor Vlado Puljiz u “Vjesniku”. Koristim ovaj blog da ih još jednom afirmiram.

Neovisno o ovome gore-eto kako je život najveća burleska! Baš sam se nasmijao.Poslušajte kako je teško locirati sina.