U kojoj je mjeri proces kerumizacije Hrvatske, ekscesni završetak hrvatske političke pretpovijesti, a u kojoj možda tek najava još dublje deluvijalizacije? To ćemo uskoro znati.

Naime, više no ikad, i nikada zornije na političkom su se tržištu, ovaj puta u obliku predsjedničkih kandidata našli baš sjajni reprezenti svih mogućih političkih stilova, arhaične figure svih mogućih svjetonazorskih fela i rezultat tih izbora bit će odlična prilika za istinsko razgolićenje naše političke stvarnosti na izmaku prvog desetljeća ovog milenija.
Bez upuštanja u analizu svih tih ideološko-stilskih prisbodoba, držim najznačajnijim indikatorom odgovora na gore postavljeno pitanje rezultat Ive Josipovića i donekle Vesne Pusić, kao predstavnika sasvim drugačijeg tipa politike, od one koja se na ovim prostorima prakticira doslovno već zamalo stoljeće i koja je politici kao djelatnosti priskrbila najgore moguće atribucije.

Ivo Josipović nije, ni u čemu i ni po čemu, tipični izdanak naše političke suprastrukture, nije akter stranačkih pozicioniranja u strukturama moći, nema kadrovsku infrastrukturu, aparat, iskustvo vlasti, financijsku moć niti bilo koju tipično političku polugu koja bi ga nametnula kao tipičnog kandidata. Iza sebe nema niti ostrašćenu skupinu sljedbenika, zapaljivu ideologiju, nije samoproglašeni prorok, nije narcisoidni egoman, a i svaki su mu populizam i demagogija strani. Dakle, Josipović niti jest, niti ima bilo što, što se smatra samorazumljivim arsenalom osoba koje bi se uopće smjele natjecati za mjesto predsjednika Hrvatske.

I u tome jest, čini mi se najveća tajna njegovog, čini mi se izvjesnog uspjeha. Ali ne samo uspjeha Josipovića, već jedne Hrvatske, koja je odlučila ostaviti iza sebe svu tu kleptokratsku i shizoidnu menažeriju koja uzurpira čitav prostor politike, ostavljajući dojam da je ona sama takva kakva jest naprosto sama suština politike.

Temeljno je pitanje, dakle, može li Hrvatska, konačno prihvatiti predsjednika koji neće biti ni arhaični otac nacije, niti šarmantni predsjednik-građanin, niti tajkun, niti nepismena narodna korenika, niti populistički demagog, niti ekscentrični frustrirani sudionik svih predsjedničkih izbora, niti poluludi spasitelj nacije, niti namrgođeni konzervativac, niti egzaltirani mračnjak….

Može li Hrvatska kao referencu za mjesto predsjednika prihvatiti nečije solidno (i najsolidnije) obrazovanje, sveučilišnu karijeru, međunarodno iskustvo, znanje stranih jezika, vrhunske umjetničke reference, jasan sustav vrijednosti, neokrnjen društveni ugled i izozstanak bilo kakvog nečasnog, koruptivnog ili aferaškog repa. Uz sve to, Josipović ne galami, nikoga ne šalje u materinu, nikoga ne kleveće, nikoga ne sotonizira, miran je i normalan.
Oni u Hrvatskoj, koji sve to traže od svoji kandidata, ponekad ne mogu oprostiti Ivi da sve to ima. Onda kažu da je dosadan i da nema personaliti. Stvarno, nema, ako od njega očekujemo da nas zabavlja!

Jučer sam osluškujući na štandu za prikupljanje potpisa potpore Josipoviću u sisačkom radničkom predgrađu Željezari, ostao pomalo zatečen zrelošću kojom su ljudi opisivali svog željenog predsjednika, prepoznajući u Ivi osobu koja je najbliže toj njihovoj željenoj slici. I da ne bude zabune, nisu to bili niti natprosječno obrazovani niti natprosječno obaviješteni ljudi, već normalni radnici, penzioneri, učitelji i zanatlije. Dojmila me se njihova razložnost i razum kojim se neće tek tako lako moći manipulirati, ni jabukama, ni narančama, ni šarenim zastavicama, ni glamuroznim koncertima poznatih pjevača. Oni su, čini se svog predsjednika već izabrali, a Ivo je uskočio u sliku. Vjerujem da je nakon kerumovskog pada u bezdan nacija spremna klatno gurnuti u sasvim drugu stranu.