Draga Rudarka,
Slučajno ugledah rukavicu (mogla si se baš javiti i komentarom na post), pa ju eto podižem iako mi baš nije previše razumljivo, zašto baš ta rukavica u moje lice, jer ima puno prikladnijih faca od moje da se očituju o onome što s pravom stavljaš u fokus svoje provokacije.
No, neka. Tvoju rukavicu shvaćam komplimentom i dokazom (valjda) moje političke relevantnosti.
Kao i tebe, kao i većinu normalnih ljudi snažno me se dojmila bitka radnica Kamenskog za povrat ukradenih im plaća, a naročito način i dostojanstveni prkos kojime tu svoju bitku vode. Tim više i tim prije, što u našoj uplašenoj, dešperatnoj i sve ravnodušnijoj zemlji u kojoj se stubokom ruše sve vrijednosti, u kojoj a se relativizira istina, u kojoj caruju moralni relativizam, cinizam, politički hohštapleraj i koja se pretvara u posvemašnji provizorij, u kojemu vlada baulja zauzeta jedino očuvanjem svoje vlasti, dakle što u takvoj zemlji ŽENE – radnice pokazuju da se NE MIRE . Koliko tužan i tragičan razlog njihova prosvjeda, toliko ohrabrujući njihov bunt!
Što se nije, a moglo se napraviti?
Da je u Saboru prošao prijedlog izmjena Stečajnog zakona i Kaznenog zakona, o kojemu sam govorio u veljači ove godine što možeš vidjeti dolje niže, da je uskrata plaća radnicima u najmanju jednako lopovsko djelo kao i džeparenje u tramvaju i da se ta krađa ne može i ne smije tolerirati, možda bismo izbjegli Kamensko! Dakle , ne samo da opljačkani imaju PRAVO tražiti da im se vrati opljačkano, već imaju PRAVO svima obznaniti da su opljačkani i imaju PRAVO tražiti zaštitu države koju plaćaju također i uzdržavaju i PRAVO TRAŽITI KAZNENI PROGON ONIH KOJI IH PLJAČKAJU! Jel sam jasan?!
Oni koji to nisu prihvatili ( vidi rezultat glasanja), u najmanju ruku barem su sukrivci za patnju tih žena i njihovu pljačku. Ja osobno i moja stranka u tom slučaju nismo mogli više. Možda smo mogli trebali posjetiti ih i ohrabriti, o čemu sam i razgovarao s predsjednikom moje stranke, a možda i ne. I meni je pomalo odiozno pohađati unesrećene i poplavljene ili u ovom slučaju opljačkane, ako im ne mogu osim suosjećanja donijeti ništa drugo. Možda samo sumnju da bih na tuđoj muci želio ušićariti neki politički poen.
Dakle, draga Rudarka, o ovom konkretnom slučaju toliko. A da bih kao i ti volio neusporedivo više pozornosti i politike i javnosti pravim, istinskim, problemima ljudi, a manje bezvezarijama i spinanju kojima se pozornost s tih problema odvlači, to ti ne trebam posebno govoriti.
P.S.
Ne moraš potegnuti čak do Siska zbog kave. Svrati do Markovog trga! Javi se!

Da nije bilo greške u pozivu na proslavu Dana općine Križ, vjerojatno bih došao samo na svečanu sjednicu općinskog vijeća, poslušao govore i otišao. Ovako, došavši nekoliko sati ranije, imao sam prilike puno sadržajnije upoznati se sa životom ljudi u ovom lijepom malom mjestu na brežuljku i mirno porazgovarati sa poznatim i dragim ljudima.
Prije svega, bilo mi je drago vidjeti meni dragu bivšu kolegicu, saborsku zastupnicu SDP-a, još uvijek jako mlađahnu načelnicu općine Ivanu, a i neke SDP-ovske veterane iz ranih 90-tih, s kojima sam se redovito susretao, ako ništa, a ono uoči 1.svibnja, na paljenju prvomajskog krijesa u susjednom Novoselcu.
Dakle, neplanirano sam nazočio malim svečanostima: otvaranju ureda policijske postaje, ureda prvog javnog bilježnika u Križu, obnovljenog ureda matičarke, potom ureda turističke zajednice, u kojemu nas počastiše medenjacima nazvanim po Milki Trnini, opernoj divi, rođenoj upravo u jednom od 16 sela općine Križ.
A potom u laganoj šetnji do vrtića, na zdravi doručak, sa dječicom, koja su taj dan baš učila kako se spravljaju kolači i kruh.
Iza toga sam prisustvovao sadnji drveta, kojega već tradicionalno sade povodom Dana općine u malom parku u podnožju jedne od najstarijih crkava na našem tlu.
I tako, i ne planirajući, provedoh dva lijepa sata u osunčanom i idiličnom Križu, u kojemu bih bez problema mogao i živjeti. Između ostaloga i zato, jer ako se poželim buke, do velikog i ubrzanog Zagreba stižem za samo pola sata.
Sretan vam Dan općine, mještani Križa!