Posljednji dan kolovoza, još mi od školskih dana predstavlja završetak ljeta, a ljeto mi je oduvijek bilo najdraže godišnje doba. I to ne zato što se ljeti manje radi, već zbog toga što se radi drugo i drugačije. Nedostajat će mi u hladnim zimskim danima moja terasa ili sjedenje pod vrbom sa računalom u kratkim hlačama, osjećaj da se može sporo, ležerno, temeljitije nešto raditi, čitati, proučavati, a onda se sastajati sa dragim ljudima uz kavu, bez uobičajene presije.
E, pa u takvoj ležernijoj sam atmosferi radio na našem programu socijalne politike, usput i iščitavajući gomile vrlo zanimljivih podataka, statistika, otvarajući stotine i stotine stranica sa zanimljivih portala. Sada kad je naš izborni program gotov, ocjenjujem ga tradicionalno dobrim, izbalansiranim i sasvim prikladnim i usklađenim i sa potrebama i sa našim najdubljim socijaldemokratskim vrednotama i ciljevima. I kao što sam i tamo napisao smisao cjelokupnog političkog aktivizma SDP-a, jest otvaranje perspektiva za bolji i kvalitetniji život svim slojevima i svim skupinama hrvatskog društva.
Mi našu društvenu i političku ulogu ne vidimo u pukom prakticiranju vlasti, ona nije usmjerena očuvanju interesa bilo koje grupe ponaosob, ona je po svom najdubljem smislu ostvarenje naše središnje misije: stvaranje uvjeta za prosperitet cijeloga društva u njegovom ekonomskom, socijalnom, kulturnom i demokratskom smislu, kao proširenje prostora slobode, jednakosti, socijalne pravde i društvene solidarnosti.
Temeljeći se na tim načelima SDP i u ovaj izborni ciklus ide sa jasnim porukama, koje nisu sadržaj naših želja, već su sadržaj naših političkih ciljeva koje znademo, možemo i hoćemo pretočiti u zbiljski napor i konkretno društveno djelovanje.
SDP svoj socijalni program temelji, dakle, na tako shvaćenim ciljevima kao jedinsvenoj poruci:
Osigurati usklađenost napora svih važnih sastojnica duštva- središnje države, županija, gradova i općina, civilnog društva, privatnog sektora i međunarodnih institucija kako bi se do kraja mandata osiguralo nepredovanje u ostvarenju ključnih ciljeva naše politike.

Ma koliko da se izborni programi malo čitaju, a u općoj kakofoniji općenitih obećanja i izbornih poruka, sve zapravo izgleda kao fraza, nije nikako nevažno vidjeti što tko deklarira kao svoje ciljeve i vrijednosti. One su ipak neki orijentir i mogu pomoći u razlikovanju. SDP u ovaj izborni ciklus ide programski pripremljeniji no ikada prije. Gotovo da su sva relevantna pitanja pokrivena vrlo detaljnim politikama, koje se odmah mogu početi operacionalizirati. Nadam se da ćemo za to imati i priliku.

Gotovo nestvarno zvuči, kako se objavljuje ovih dana, da će Država Hrvatska, nekoj anonimnoj tvrtki koja je navodno financirala bijeg generala Gotovine, isplatiti 11 milijuna naših kuna, da se povuče iz posla u kojemu nije niti sudjelovala, niti je mogla sudjelovati, niti je kanila sudjelovati. No stvarno zvuči podatak i činjenica da su toj tvrtki bez ikakvih refernci i ozbiljnosti stari HDZ-ovci dodijelili koncesiju za budući tunel kroz Biokovo. Sama ta dodjela koncesije vjerojatno je kriminalno djelo koje je trebalo valjano zakonski sankcionirati i vinovnike poslati u zatvor.No, kako su se u to vrijeme, a eto ponavlja se i u ovo vrijeme, svakih nekoliko dana postavljali kameni temeljci za tunele, mostove, vodovode i ceste, koje onima koji su ih postavljali nisu bili ni u primisli, i ta podbioskovska lakrdija mogla se tumačiti dijelom izbornog HDZ-ovskog cirkusa i obmnjivanja građana ove zemlje. Ozbiljne materijalne štete nije bilo od tih cirkusijada. Tek prigodni domjenak, troškovi pozornice, dovođenje nekog stroja na par sati, benzin za kolone službenih auta, troškovi fotografiranja i to bi bilo to. Naravno, šteta na račun vjerodostojnosti sviju u ovoj zemlji koji se bave politikom bila je i jest nemjerljiva. Ali, sada isplaćivati velikom lovom one koji nisu baš ništa napravili i od kojih bi se trebalo naplatiti, neviđeni je cinizm, kojim nam aktualni HDZ poručuje da nas sve skupa smatra, baš kao i nekada stokom sitnog zuba.

Još mi je živo u sjećanju sad već daleka 1993. kada se zahuktavala pretvorba na origanalan hrvatski način. Nekolicina nas iz tada malog, oporbenog SDP-a smo vrištali po skupićima diljem Hrvatske, da će posljedice biti ekonomski, socijalno, politički i moralno katastrofalne. Držali smo pressice, pisali, vikali, ali mala je korist bila od toga. Hrvatski je puk, napose hrvatsko radništvo, koje je u desetinama tisuća bilo šupirano s posla, hrvatski umirovljenici čiji se broj eksponencijalno povećavao, istim tempom kao što su im padale mirovine, bezostatno je i hrpimice glasalo za iste one koji su im priredili neviđeni zulum koji i danas plaćamo. A onda su se stvari počele mijenjati, ljudi se trijeznili od nacionalnog zanosa, proizvedenog baš da bi se prljavi posao “hrvatske privatizacije” uspješno obavio. I sada, kad je i onima najnaivnijima jasno da je HDZ-ov model privatizacije iz 90-tih bio vjerojatno najizdašnija pljačka ovoga naroda, kada se traže revizije tih privatizacijskih poslova, kada se kažnjava one koji tu reviziju nisu osigurali- opet repriza! Sve prolazi, sve se mijenja, samo HDZ-ov model privatizacije ne! Privatizacija KIM-a, koju je direktno, neposredno, osobno, odobrio Damir Polančec, HDZ-ov potpredsjednik Vlade uz direktnu asistenciju HDZ-ovog ministra Vukelića, najeklatantniji je primjer i potvrda da HDZ-ova Vlada može promijeniti štošta na svojoj dlaci, ali da ima privatizacijska ćud ostaje ista. Ako ta dva ministra, odmah i smjesta ne budu naglavačke izjureni s mjesta na kojima mogu donositi odluke važne za naše živote, onda USKOKOVU istragu treba proširiti i na cijelu HDZ-ovu Vladu. Sad je valjda dosta!

Kažu za političare da se sjate svuda tamo gdje se pojave više od dva čovjeka i da se vole pokazivati uvijek i svugdje. Uobičajeno je da se uslikavaju, rukuju, obilaze i posjećuju sajmove, festivale, obljetnice, parade, izložbe i slično. Razumljivo, jer to je sastavni dio ovoga posla, u kojemu je u redu da se bude tamo gdje su ljudi. Građani i birači. No, priznajem, po tome i nisam baš tipičan političar i pomalo zazirem od masovki bilo koje vrste, što ne znači da nisam društven i da ne volim ljude. Priznajem da sam uvijek izbjegavao sletove, vojne parade, postrojavanja i rzaznorazne mitinge. Naprotiv, volim se družiti s ljudima i razgovarati, a na tim masovnim okupljanjima to nije moguće. Samo rukovanje i pozdravljanje sa svima me umara i ne čini mi se baš produktivnim druženjem, ali tako je to. Eto, to je glavni razlog da danas nisam otišao ni u Knin ni u Sinj.
Današnji blagdan obilježavam mirnije i na za mene osobno prikladniji našin. Otišao sam jutros sa mojim stranačkim prijateljima iz Novalje u trajektno pristanište Žigljen, gdje smo na spomenik hrvatskim braniteljima položili cvijeće. Spomenik u obliku broda dobro simbolizira i važnost mjesta na kojemu je postavljen, jer se Hrvatska upravo na ovome mjestu spajala sama sa sobom i otok Pag je bio veliki brod, kao nekada onaj Nazorov čamac na Kupi, kojim se išlo preko vode do slobode. Taj kameni brod simbolizira i hod, kretanje, napredovanje i slobodu. Zato sam se danas sa tom malom skupinom mojih stranačkih kolega osjećao dobro, a cvijeće koje smo položili bilo je i za sve one moje suborce, koji su hrvatskom brodu dali najveći zamah i najjači vjetar u jedra. Prisjetio sam se i ovoga puta, iako slike ljudi s kojima sam krenuo kao dragovoljac u rano ljeto 1991. trajno i svakodnevno žive u meni, svih mojih poginulih suboraca. Njih 32 iz moje 120. Brigade nisu dočekali završetak Oluje. Najteža i najmučnija sjećanja su mi odlasci obiteljima kojima sam prvi priopćavao najtužniju vijest. Očaj, tuga, bol tih ljudi i patnja koju sam gledao tako izbliza, nikada ne mogu biti zaboravljeni. A gledao sam i tek rođenu djecu, i odrasle kćeri i očajne očeve i ucviljene supruge i bolom izluđene matere. Zato su ove obljetnice dio mojega intimnoga svijeta i osobnoga doživljaja. Poginuli moji suborci nisu brojevi o stradanju i patnji. Ne volim patetiku, a gadi mi se bilo kakav pokušaj jeftinog politiziranja tih žrtava, i još gore, strančarenja nad njihovim sudbinama. Oni su doista zaslužili konsenzualni pijetet i nacionalno poštovanje iznad i izvan svake uskoće.

Hvala Bogu, malo ležerniji dani! Kao i mnogi od vas promijenio sam okruženje i sada u 5 ujutro “trpim” prekrasnu tišinu na terasi osluškujući svitanje i stidljivu bjelinu na obzoru, dok još mjesec sasvim pristojno sjaji. Uvijek su mi rana jutra i osviti bili najuzbudljiviji dio dana. Kao da se sve upristoji i svježe krene kao mladenka pred oltar puna slutnje nekog novog dobrog i punog života. A opet, nitko ne zna kako će za koga dan završiti, hoće li se otrcati i izlizati od ponavljanja, potrošenosti, dosade ili će donijeti bar neki trenutak za pamćenje, neki poseban osmjeh, naročito dobru i prikladnu riječ, lijep pogled, uzbudljiv okus. Vjerujem da to ovisi o našoj otvorenosti spram onoga što nam se naprosto nadaje kao mogućnost, a što često zapravo ne želimo vidjeti, čuti, osjetiti.
Uglavnom, da pojasnim i odsustvo komunikacije s moje strane, proteklih sam dana dosta intenzivno radio na izbornom programu stranke i priveo kraju ono što se naziva socijalnim programom ili našom socijalnom politikom. O tome što planiramo napraviti, ovom prigodom neću. Ali ću vas svakako pitati za mišljenje o pojedinim dijelovima programa u danima ispred nas. Sad se baš želim odmoriti i od politike i od gužvi i od velikih tema. Pripremio sam hrpu “lake” literature, ali i uši da slušam više ljude koje volim, koji su mi dragi a kojima posvećujem manje vremena i pažnje od onoga što oni zaslužuju i što ja želim.Danas posebno jednoj osobi zbog koje mi je današnji dan prije točno 26 godina bio najsretniji u životu. A kao homo politicus znam da ne mogu pobjeći niti od onoga što se događa šire od osobnog i privatnog svijeta, pa ćemo se čuti , naravno, i o tome. Uživajte.