Iako sam u nevjerojatnoj vremenskoj stisci iz vama znanih razloga, ne mogu a da vas moje blogerske kolege ne podsjetim na jednu obljetnicu.
Naime na današnji sam dan prije točno tri godine u 15,47 otvorio ovaj blog, ispisao 227 postova u oko 35 000 riječi, pročitao vaših 5307 komentara koje ste ostavili kroz 163 000 posjeta.
Bili ste svjedoci moje kampanje za izbor gradonačelnika Siska, mojih nastojanja da promoviram novi optimizam u grad koji se gušio (i još uvijek) nažalost guši u kojekakvom smradu, kojega su trovali i truju, svjedoci rušenja legalno izabrane vlasti, korupcija, kupovina, prljaveština. S vama sam podijelio i svoja razmišljanja o smislu politike, o društvenim pojavama o kojima se govori ili šuti, moja sam intimna razmišljanja, nade, strahovanja, vizije, oduševljenja i sumnje dijelio s vama. Bila je to doista avantura. drago mi je da sam u njoj sudjelovao i da ću sudjelovati i dalje. Ne krijem to što mislim i ne bojim se o tome govoriti. Ne bojim se čuti i vas koji mislite sasvim suprotno i drugačije. Ne želim živjeti "u pustoši svog osamljenog srca" (koja li snažna metafora!) samozadovoljan i uljuljkan u svoju idealiziranu sliku. Ja sam ipak više ono što vi vidite, nego li ono što ja vidim u sebi.
I sada sam u jednoj od moji najvažnijih (i ljudski i moralno i politički) bitaka. Borim se za pravu stranu politike, onako kako ja to vidim i osjećam.
Vi ste blogeri moj korektiv, moja podrška i moja škvadra.!Dobro mi je biti dio naše blogerske zajednice!

O tzv. slučaju snimanja razgovora

- Razgovor s predsjednikom SDP-a gospodinom Milanovićem u kojemu me je višekratno upozorio da razgovor snima dogodio se u nazočnosti još dvoje ljudi, koji su zadnji dio razgovora i osobno čuli u kojemu se ponavlja to upozorenje i koji su spremni zajedno sa mnom proći sve moguće provjere istine da se to doista dogodilo
- Žao mi je što je to postao medijski događaj jer ne koristi ni SDP-u , niti i jednom od nas kandidata. Meni ponajmanje jer moja afirmativna vizija i program za SDP, kao središnju točku imaju upravo okupljanje i stranačko jedinstvo. Ja želim ponuditi pravu stranu politike. Ovakvi ekscesi spadaju u onu drugu, ” krivu” stranu plitike.
- Moja se komunikacija sa članovima stranke dodatno otežava zbog negiranja razgovora od strane g. Milanovića i dovođenja mene u situaciju da se de facto moram braniti od optužbe da sam lagao. Upravo to, a ne najavu snimanja našeg razgovora smatram najtežim udarom na vjerodostojnost stranke, jer dolazi od aktualnog predsjednika
- Žalim zbog toga i pozivam sve članove SDP da me podupru u zahtjevu za poštenim i otvorenim razgovorom pred samim članstvom, a ne u medijima, a kolegu Milanovića da povuče izjavu da sam razgovor i sadržaj izmislio.

(izlaganje na Glavnom odboru 19.04.08.)

SDP se nalazi na prekretnici. Jedno je razdoblje u našem rastu i razvoju iza nas. U tom smo razdoblju prešli daleki, dugi i tegobni put odrastanja i sazrijevanja- valjalo nam je preći mnoge rijeke, izdizati se iz ponora teških optužbi, stigmi, potcjenjivanja, nošenja tuđih tereta i tuđih grijeha uspinjati se i rasti do političke snage koja je definitivno i snažno prepoznata kao mogućnost, kao ključ za rješavanje problema koje je nosilo i nosi vrijeme u kojemu živimo i koji pritišću mlado hrvatsko društvo. To smo mogli napraviti, jer smo imali dvije stvari. Imali smo jasnu viziju onoga što želimo i možemo i imali smo vodstvo koje je znalo kao sabrati naš veliki potencijal i kako tu viziju ostvarivati.

To je vrijeme iza nas, i sada valja prelaziti neke nove rijeke, rješavati nove probleme i nositi se sa novim izazovima. To novo vrijeme traži nove vizije i nove putove njihova ostvarenja. Na svu sreću, SDP danas nije u ponoru, danas nije stigmatizirana stranka, danas nismo ideološki izopćenici, danas nam nitko ne osporava naš demokratski karakter i danas među građanima ove zemlje uživamo povjerenje o kojemu smo u nekim drugim vremenima mogli samo sanjati.
To naš položaj čini danas manje tegobnim, ali izazove i prijetnje ne manjim i ne manje opasnim.
Koje su to prijetnje ?
- prijetnja autističnog neprepoznavanja i zatvaranja očiju pred istinskim problemima s kojima se hrvatsko društvo sučava i suočavati će se u izmijenjenim vanjskim okolnostima
- prijetnja ulaska u političku rutin neinventivno obnašanje naše političke društvene uloge, vožnja ugaženim kolotragom dnevnog, reaktivnog, kritizerskog “odrađivanja posla”
- prijetnja da se novim izazovima odgovara starim sredstvima i na stari način
- prijetnja pristajanja na ciničnu i opasnu i općeprihvaćenu tezu da je politika nemoćna, da su političari po defaultu nečasni, sebični i neodgovorni ljudi



- prijetnja da se i mi kao SDP utopimo u sivilu, bezbojnosti političkih stranaka, identičnošću tzv. pragmatičnog ponašanja koje podrazumjeva: da je vlast i obnašanje vlasti ne samo politički cilj, nego i svrha političkog djelovanja, da taj cilj podrazumijeva upotrbu svih sredstava i da je sve dopušteno, da nisu važne vrijednosti, načela i sadržaji političkog djelovanja, već da je vrijedan marketing, slika i dojam, da se stranke može voditi kao poduzeća, autokratski, elitisički i da se u ime tzv. političke efikasnosi smije i da je dozvoljivo zanemariti demokratske procese i procedure. To je prijetnja da prihvatimo pravila takve igre i da unutar tih pravila tražimo našu šansu i po tim pravilima budemo “najbolji” ili “najefikasniji”. Za sada po tim pravilima neki drugi igraju bolje od nas.


Moja kandidatura za predsjednika SDP-a, podrazumjeva da ja te prijetnje vidim, da prepoznajem probleme, da znam što su izazovi i da imam viziju za naš novi iskorak.
Središnje mjesto te vizije je moje shvaćanje da su ljudi važni!
A to znači da SDP vidim kao stranku koja svoju veličinu i snagu gradi na neprestanim inicijativama za poboljšanje života ljudi, rasta njihovog životnog standarda, njihove sigurnosti i što je posebno važno njihova optimizma, nade i vjere u sposobnost da sami određujemo našu budućnost, da nismo tek mrlja u vodi globaliziranoga svijeta, bez identiteta i moći.
Snaga takovoga SDP-a iznači ispunjavanje našega djelovanja stvarnim sdržajima, a ne marketinškim potezima, demagoškim podilaženjima, lažnim obećanjima. To nije lagan put, on ne nosi brzi uspjeh, ali je on, čvrsto sam uvjeren, jedino odgovoran put. To nije zavodljiv put, slave, plebiscitarne podrške, frenetičnih aplauza, sljedbeništva. Naprotiv, to je put kojime se dolazi do rasta podrške u malim postocima, polagano, godinama političke vjerodostojnost, ali je jedino siguran put.

To znači, za SDP također znači biti korak ispred, a ne korak iza drugih i to onda kada smo u oporbi i kada smo na vlasti. Taj korak znači da mi nismo samo suci, procjenitelji i kritičari političkih poteza i ponašanja drugih, već smo oni koji svojim djelovanjem tjeraju druge da se ravnaju prema nama. SDP ima ljude koji tu vrstu političke inicijative mogu imati, i koji tim inicijativama mogu okupljati i druge. Tu je ključ jačanja našeg koalicijskog potencijala, ali i našeg društvenog utjecaja.

Da su ljudi važni, za SDP znači i odabir vođa na svim nivoima, koji našu stranku neće prepoznavati tek kao sredstvo, medij, lift za promicanje svojih uskih grupnih i osobnih interesa, koji žele rentirati teško stečeni ugled da naprave nešto isključivo za sebe, koji privilegijama koje nose vlast pa čak i slutnja vlasti neće kupovati svoju stranačku podršku, koji neće obećanjima kupovati lojalnost svoje grupe i svojih ljudi, koji neće od svoje osobne koristi i interese predstavljati poltičkim programom. Takvi su ljudi prisutni u svim strankama, pa i u SDP-u. Valja ih prepoznati i onemogućiti. Lako ćemo ih prepoznati, to su oni koji govore o demokraciji a preziru i preskaču svaku demokratsku proceduru, koji govore o jednakosti a prakticiraju poslušnost ui podaništvo.

Ja SDP vidim kao vrhunski organiziranu stranu u kojoj su demokratski dtandardi postavljeni tako visoko da ti rentijeri SDP odmah shvate da moraju potražiti neku drugu stranku za ostvarivanje svojih planova. SDP vidim strankom u kojoj su najveća vrijednost oni naši članovi koji po bezbrojnim ograncima, daleko od bilo kakve moći, sinekura, privilegija i novca, daleko od bilo kakvih očekivanja da naplate svoje članstvo povezani vrijednostima socijalne demokracije svakodnevno pokušavaju dati svoje priloge ostvarenju naše političke vizije. Njih se mora čuti, njima mora biti dostupan svaki predsjednik, svako predsjedništvo i svatko od njih izabran.

Dva današnja događaja, o kojima izvještavaju mediji, naoko nemaju puno veze jedan s drugim, ali su ipak itekako povezani i dio su iste priče. Dakle što, osim kišnog neba nad Zagrebom, povezuje prosvjedni sindikalni skup i stanačku skupštinu HSP-a?
Gledajući s Mjeseca, i sindikalni prosvjedi i stranačke skupštine dio su normalnih demokratskih društava, što će reći da je Hrvatska danas normalno, europski i demokratski funkcionirala u oba slučaja. Ali, avaj!
Tko može navesti ijedan slučaj u bilo kojoj zemlji demokratskog svijeta u kojoj se vođa partije bira aklamacijom, a ne npr. tajnim glasanjem. Uz to vođa, koji je doslovno uništio svoju stranku i njenu prepoznatljivost i ostvario šest puta manje mandata od broja kojega je osvojila na prethodnim izborima, koji je istjerao iz stranke jedinog čovjeka (Pero Kovačević) koji mu je najavio protukandidaturu, a uz to je i najaktivniji saborski zastupnik svih vremena, vođa koji je marginalizirao zastupnicu koju su mnogi proglasili najangažiranijom na nekom stvarnom problemu (mislim na Ružu i njen obračun sa narkodilerima), kojega su prije izbora bili prisiljeni napustiti urbani i obrazovani (Rožić) i višegodina za redom proglašeni najbolji zastupnik i doktor znanosti (Tonči Tadić). U HSP-u više ne postoji doslovno niti jedan jedini političar za kojega se čulo dalje od njegove ulice ili kvarta, ako se izuzme vođa. I takav “vođa”, koji nakon katastrofe od izbora ode odmarati se na Maldive, Madagaskar ili tko zna gdje, umjesto da, kao što bi to nalagao red i u predpristupnim demokracijama ranih devedesetih ode bestraga i zauvijek, napravi pravi politički pomor u svojoj stranci i onda još održi ovakvu demkraturu za svekoliko općinstvo. Prestrašno, što bi se reklo!
Kako iz pristojnosti baš nikada, kao akter političke scene i stranačka osoba, nisam komentirao događanja u drugim strankam, doista bih i ovoga puta šutio, da nije riječ o pojavi koja ukazuje na degeneraciju elementarne političke kulture koja se u povojima počela pojavljivati i na ovim prostorima. I samo bi cinik mogao reći da je to što se događa u našim strankama, stvar tih stranaka i njihova vodstva i članstva. Ali, političke su stranke ključne političke institucije demokratskog života jedne zemlje i ovakve nakaznosti ne bi smjele proći bez javnoga komentara i onih koji nisu članovi takvih stranaka. Zaboga, taj vođa sjedi u Saboru! Ova sprdačina od demokracije i političke odgovornosti u direktnoj je vezi sa ključnim sadržajem poruka današnjeg prosvjeda. Iako bi se na prvi pogled moglo zaključiti da se prosvjednika i nije baš previše ticala demokracija, stranke i sranačke vođe, nego elementarna egzistencijalna sigurnost, tome i nije tako. Jer socijalna sigurnost ljudi u nekoj zemlji nije metafizička i samorazumljiva kategorija, već je rezultat ili posljedica točno određene politike i načina vođenja države i upravljanja. I bijeda naših radnika, penzionera, djece, invalida… nije posljedica elementarne prirodne katastrofe, već točno određene politike, točno određenih ljudi u točno određenom vremenu. A ti su ljudi i ta politika u našim prilikama odabrani u demokratskoj proceduri na izborima. Prije tek koji mjesec imali smo prilike izborima reći toj politici i tim ljudima što o njima mislimo. Ali nismo. Ili ipak jesmo? A rezultat je opet demokratura, jer u Vladi sjede ministri stranaka koje su tek u koaliciji sakupili nešto više glasova od izbornog praga, a same ga nikada ne bi prešle, ministri su i oni koji su povezani sa krupnim korupcijskim i svakojakim drugim aferama. I danas, okom ne trepnuvši, šef te Vlade kaže kako se i on slaže s prosvjednicima, kao da on i njegova partija koji upravljaju, uz kraći prekid, ovom državom od njena postanka, nema baš nikakve veze.A prosvjednici ga traže da promjeni smjer. Kao da je to moguće! Jer čitava je njihova filozofija vladanja upravo taj smjer. Totalna i neokrnjena neodgovornost je njihov stil i najsupstancijalniji dio njihovog cjelokupnog političkog ponašanja. Ta je neodgovornost i neosjetljivost sam njihov program. Vlast pod svaku cijenu, laž, privid, neodgovornost, neosjetljivost opće su mjesto koje povezuje i Đapićevsku i HDZ-ovsku vladavinu, a sve više postaju i prihvatljiva poveznica cjelokupne djelatnosti koju u nas još nazivaju politikom. A ona takva može biti samo ako se ne prepozna vrijednost istinske participativne demokracije i to svugdje i uvijek. Manipulatore i vlastohlapljivce koji zlorabe naše političke stranke valja demaskirati na svim razinama, a to se može ako se njihovoj agresivnoj i prijetvornoj predatorskoj naravi, usprotive elementarna čestitost i hrabrost ljudi koji neće pristati na podaničko podilaženje. Jer, zašto bi netko tko ne pokaže da drži do mišljenja drugih i da su mu ti drugi samo sredstvo, brinuo da ti drugi imaju posla, kruha, sigurnosti. Način na koji su izabrani siguran je pokazatelj načina njihova upravljanja. Iako nije sigurno da će oni koji su izabrani demokratski biti uspješni i odgovorni, za one koji su na vlast došli obmanom sigurno znamo da neće.Tu povezanost kruha i slobode bilo bi dobro što prije osvijestiti.

(MOLIM DA SE UKLJUČITE U ANKETU NA mojoj web stranici)