Da se demokracija uvijek i iznova mora osvajati, da tijek demokratskih promjena i nije pravocrtan, nego da je dapače često isprekidan i vrludav, dalo bi se zaključiti iz povijesnih mijena kroz koja su prolazila mnoga demokratska društva. Da ni Hrvatska pri tome nije izuzetak, padalo mi je na pamet gledajućio “novo-staru” hrvatsku Vladu. Bogami, u 12 sati gledanja ljudi pred sobom i razmišljanja o njima, ne više kao Jadranki, Branku, Boži, Boži ili Boži (sačuvaj me Bože od božanske Vlade)… nego kao o ljudima koji su zauzeli najviše državne pozicije, svašta se čovjeku roji po glavi. Ponajprije pitanje čime su i kako oni zaslužili te pozicije? Zašto oni traže da ih potvrdimo kao minister? Što ih je to kvalificiralo za te dužnosti? Da li visoka naobrazba, razina ekspertnih znanja za područja odgovornosti? Odgovor je, bez uvrede: NIJE TO! Lako ćemo se složiti da u ovoj zemlji postoje stotine, ako ne i tisuće ljudi koji područja ministarske odgovornosti poznaju neusporedivo bolje od stanovite grupe ljudi koja nam je sjedila sučelice, čekajući potvrdu narodnih zastupnika. Ako nisu po srijedi ekspertna znanja, da li je možda riječ o vrhunskim menađerima i organizatorima, koji će znati okupljati one koji znaju i time odgovorno brinuti o dodjeljenom im području odgovornosti. Odgovor je opet: NIJE TO! Jer je većina dokazala da nemaju ta znanja i sposobnosti, bilo na poslovima koje su radili do dolaska u Vladu, bilo radom u prethodnoj Vladi. Razmišljam ja dalje. Možda je riječ o ljudima koji i nisu najkompetentniji i najsposobniji ali su zato najmoralniji ili moralno najneupitniji. Pa se onda uhvatim za glavu, vidjevši odreda samo ljude za kojima se vuku kojekakvi repovi, što dakako ne znači da su nemoralni kao takvi ili da su nužno korumpirani. Ali očigledno: NIJE TO! A možda kandidati za ministra imaju hrabrost da se bore unatoč otporima, možda mogu protv struje, možda su osobe od formata, principjelni i spremni na žrtvovanje za opće dobro. Ali jasno je da NIJE TO! Pa šta onda jest? Nema dvojbe da je ono što ih povezuje POVJERENJE PARTIJSKOG ŠEFA! I to nije sporno samo po sebi, ali jest sporno kako se to povjerenje zaslužuje. Vrhovne su demokratske instance u Hrvatskoj partijski šefovi, bez obzira na kojemu se nivou šefovanja nalazili. Šefovi partijskih ogranaka razmještaju buduće kadrove za “vlast” u mjesnoj zajednici, općinski ispred čije će se kuće postaviti sijalica, gradski šefovi bogami tko će biti direktor groblja a tko šef autobusnog poduzeća, županijski o ravnatelju bolnice i staračkog doma, a državni eto o ministrima u široj “demokratskoj zajednici”. (naravno i mnogo čemu drugome). I gotovo svi ti mali i veliki šefovi brinu ponajviše o jednoj osobini onih koje će postavljati i unapređivati, a to je da budu poslušni. Ne odani zajedničkim ciljevima pa i vlastitoj organizaciji, a kamoli općim ciljevima. A takvi u pravilu nisu oni koji imaju veliko ekspertno znanje, jer im šef nije potreban da zarade za sebe i svoje i jer su odani nekim drugim istinama, nisu to ni vrhunski menađeri, jer oni vode uspješne tvrtke, svoje ili tuđe i jer su odani organizacijkim ciljevima, nisu to ni najmoralniji jer u pravilu otpadaju na nižim stepenicama ili im se ne sviđa atmosfera po našim strankama pa pobjegnu nakon prvih sastanaka. Uz to oni su odani svojim najdubljim uvjerenjima. Prilježnost partijskom moćniku, prva je osobina svih grebatora, da ne kažem goru narodsku riječ, a tapšanje po ramneu i divljenje nepogrešivom vođi, glavna je karta za vlak političkog napredovanja.
Eto, o tome razmišljam gledajući novu Vladu. Simbioza stranačkih vođa i poslušnika! I pri tome naravno, razmišljam i o svima onima koji nisu prilježni i nisu pripuzi.Jer, ne bih govorio istinu kad bih rekao da su baš sve vođe cezari, a svo članstvo pripuzi. A ima ih i susrećem ih, također po svim strankama. Ali, da bi oni bili vidljivi, nije toliko važno što će napraviti oni sami, važnije je kudikamo, što će napraviti staranačke vođe. Hoće li se opredijeliti za šefovanje po svaku cijenu ili će strankama koje vode dozvoliti da rastu na povjerenju zbog onih koji nose i znanje i sposobnost i moralnu staturu. Za njegovanje toga tipa demokratske kulture, i naše stranke, odnosno prije svih one, moraju, naprosto moraju, napraviti odmak od cezarističke prakse nedodirljivih vođa, nesposobnih da čuju i jednu kritičku riječ o sebi i svojemu radu. U protivnome se demokratski cik-cak može lako pretvoriti u diktatorski sunovrat, kakvih je prepuna povijest. Ili će se pak takve stranke pretvoriti u one-man show partijskog šefa i nekolicine prilježnika. Imamo već primjere! Zar ne?A stranke su prvo mjesto za rast demokratskih vođa.