Kad je SDP, prve mirnodopske 1996. godine, krenuo sa organizacijom proslava i pozvao gradsku upravu i sindikate na zajedničku organizaciju, bili smo ne samo ignorirani već i s podsmjehom odbijeni kao nekakvi tobože jugonostalgičari, jer je u glavama vladajućih gradskih hadezeovaca i vazalskih im sindikalnih funkcionera, radništvo bilo samo po sebi sumnjivo. Pitali su se od kuda sad radnici, a nema socijalizma ni Jugoslavije.

I tako je to bilo svih ovih deset godina. U prekrasnoj sisačkoj park šumici Viktorovac mi smo na 1. svibnja okupljali deklasirane, osiromašene otpuštene ili obespravljene, radnike i umirovljenike. Sjećam se gorkih razgovora. Oni prepuni frustracija, gladni, ponižavani i izvarani obećanjima o obećanoj hrvatskoj domovini. A oko njih stasaju dojučerašnji gostioničari, poslovođe kurirskih službi, šoferi, vratari, u domaću inačicu ruskih tajkuna, u svojim džipovima sa svojim novostečenim kućama, firmama i birtijama. A ruka im na velikom srcu što tuče za Hrvatsku. Prisvajaju Domovinu ko prćiju. Mi smo stvorili Hrvatsku, naši su je generali obranili, kliču s političkih govornica. Uvjeravaju da se Hrvatsku voli galamom i mržnjom sviju drugih. Ne vole oni Europu, tu staru kurvu, ne vole Balkan i Balkance, ne vole partizane, ne vole radnike ni sindikate, ne vole seljake, ni strance, ne vole oni oporbu, ne vole radio 101, ne vole rokere ni stripove, ne vole.... pače oni sve to mrze i sve im se to gadi.

I svih tih godina oblikovale su se dvije Hrvatske. Jedna se Hrvatska gušila disajući na škrge, a ona druga se gušila od obilja. Gotovo pomireni sa svojim ulogama te su Hrvatske počele mirno koegzistirati jedna pored druge u neizdrživom suživotu. Tek pred izbore licemjerno bi se usta napunila brigom i čvrstim obećanjem da od sutra kreće nova stranica i da su ti radnici i ti umirovljenici baš oni koji su na prvom mjestu njima brižnima filantropima i rodoljubima.

I tako ljeta gospodnjeg 2005. u Sisku čak tri proslave 1. svibnja. Osim naše, tradicionalne potpomognute sada i HNS-om, HSS-om i LS-om, druga u centru grada u organizaciji HDZ-a i sklonih im sindikata, te najzanimljivija kod Starog grada u organizaciji HSP-a.

Odjednom sada, dva tjedna pred izbore, radnici nisu više suspektni ni HDZ-u, ni HSP-u, pače važni su i prevažni. Jer su glasači!
A zašto oni tako potcjenjuju te ljude? Zašto misle da će im se sada povjerovati? Valjda zato što su laž, obmana i manipulacija bili tako uspješni do sada.



A ja vjerujem onom mladom, urbanom i obrazovanom Sisku, koji je došao u Šumicu poslušati prvi koncert Bambi Molestersa, gradske, ali i svjetske glazbene atrakcije, prvi puta nakon pet godina u rodnom Sisku. Bilo je fantastično. Urbano, civilizirano. Baš sam ponosan na te mlade ljude, gledajući ih kako se uredno tiskaju oko košara za smeće, pazeći da za sobom ne ostave niti jednu bačenu plastičnu čašu. Njima ne treba ništa obećavati. Oni vrlo jasno pokazuju za šta jesu i kamo pripadaju.