Prolazi još jedan zgusnuti dan. U 8 krećem na tržnicu u naselju Željezare. Tamo su već Roko i Ivanka pored kotla u kojemu prže ribice, dok Darko, Kristina i ostala mlada ekipa marljivo dijele propagani materijal, letke, olovke, upaljače, šibice...Nažalost, nestalo je sjemenja za rajčicu sa SDP-ovim logom koje je naprosto planulo. Tu je i odvjetnik Mrkša, nestranački kandidat s naše liste ,s kojim pozdravljam doista prijateljski raspoložene ljude koji nam veselo i s odobravanjem prilaze i daju podršku. Ne čudi me to, jer je Caprag uvijek bio naš, i siguran sam da je i sada ovdje naših 50 % glasova minimum. Razgovaramo o situaciji u Željezari. Svi su zabrinuti i sa dosta sumnje komentiraju najavu pokretanja proizvodnje. Nažalost, predugo sve to traje i previše je neuspjeha. Ono što je nekada bilo ponos, izvor života i opstanka, nada za budućnost, sada je tek sjećanje na snagu i moć. Jer Željezara je bila više od tvornice koja je zapošljavala 13 000 ljudi, ona je doista bila i simbol čitave jedne epohe i važan element cijele jedne ideologije. Valjači i flemači sa vatrama visokih peći iza leđa jednako su simbolizirali industrijalizaciju i tešku industriju, socijalistički napredak kao i naš najčuveniji stahanovac Alija Sirotanović sa nekadašnje hiljadarke. Slušam danas te ostarjele radnike, kako, sa još uvijek neskrivenim poštovanjem, govore o svojim teškim i lakim prugama, valjaonicama, hladnim preradama, pilgerima, kranovima, čeliku ....Željezara je bila majka koja hrani.

A onda odlazak na Radio Quirinus i jos jedno predstavljanje programa. Ovaj puta Žama i ja govorimo o uređenju grada, trgovima, obalama, parkovima i cvijeću. Oni koji Sisak znaju samo po tv- vijestima i novinskim napisima, teško mogu zamisliti ljepotu i šarm grada na obalama triju rijeka. Mislim da ćemo s malo novca i dosta truda i tu napraviti značajne pomake i ovaj lijepi grad pokazati u pravome svjetlu. Već i sada neki naši trgovi i parkovi osvajaju prestižne turističke nagrade kao najuređeniji u kontinentalnoj Hrvatskoj.
Snimam zatim jinglove. Brutalno sam direktan. Bez uvijanja pozivam ljude da ne vjeruju obećanjima onih koji su petnaest godina imali priliku raditi. Tko da vjeruje da će baš sada napraviti sve ono što ni u tragovima nisu započeli sve ove godine.

Večer na Baniji. Staro Selo i ono malo stanovnika, povratnika iz Srbije, nešto mlađih koji rade uglavnom u Italiji i Austriji. Muče ih vodovod, loša cesta i srušen društveni dom. A za koju godinu bit će uz trasu autoceste. Kraj i priroda prekrasni. Poželio sam sagraditi kuću na vrhu jednoga brda s kojega se u daljini vide svjetla Siska, Kutine, pa i Zagreba. Sve je zapušteno, siromašno i tužno, samo priroda raskošna. Kljajić, nekadašnji zastupnik iz prvog saziva Sabora priča potresnu priču svoga života. Za njihove je bio ustaša, za naše četnik. Trebalo je to preživjeti. Sada opet ima 10 krava i novi traktor. Vražji, neuništivi feniks. Stalno ponavlja: TREBA RADITI. Slažem se.