Pitam se : kada je i kojima mladima bilo teže, ovima ovdašnjima i današnjima, ili onima od prije trideset godina? Da li je mladost prednost ili hendikep? Kao predsjednik Odbora za obitelj, mlade i sport Hrvatskog sabora, danas, a jučer kao ministar nadležan za pitanja mladih, često si postavljam to pitanje i ne znam pravi odgovor. Ponekad mi se čini da smo ja i moja i generacija imali ljepšu i sadržajniju mladost. A ipak, nije li to idealiziranje vremena mladosti i sklonost zaboravu one tegobnije strane odrastanja i zrenja. Prisjećam se 70-tih godina u Sisku. Nevjerojatna živost za tako mali grad. Desetak bendova, bogat kazališni život sa, koliko se sjećam barem četiri kazališne grupe, „Duhovni poligon“ koji je okupljao mlade pjesnike,slikare, glumce .....Istina u cijelom svijetu su 60-te bile desetljeće mladih, kada su se zapravo konstituirali u pravom smislu kao definirana socijalna skupina i snažno nametnuli vlastitom supkulturom, definiranim interesima i vrijednostima kao snaga promjena. Eho djece cvijeća, antiratnih pokreta, ekoloških grupa, rodne ravnopravnosti, nenasilja, antidogmatizma i antipotrošačkog mentaliteta prenio se i u 70-te. Biti mlad značilo je generacijski biti angažiran, biti dio artikuliranog bunta i bez obzira ne realne domete toga angažmana imali smo osjećaj da nismo sasvim nemoćni. Istovremeno smo ideološki bili tetošeni po onoj čuvenoj druga Tita „Blago narodu koji ima takvu omladinu“. Redovita tema ozbiljnih skupova je bila nešto kao : Položaj mladih u društvu, Mladi i samoupravljanje i tome slično. Niti jedan ozbiljni sekretar komiteta si nije mogao dozvoliti da ove teme povremano ne stavlja na dnevni red.
Danas sam se toga prisjećao potpisujući zahtjeve četiriju mladeških udruga u Sisku, okupljenih u Koordinaciju udruga mladih Siska- KUMS, čiji su zahtjevi više no razumni i sastavni su dio našeg izbornog programa. Naime, oni traže osnivanje Vijeća mladih, donošenje gradskog programa djelovanja za mlade, osnivanje Centra za mlade u obliku adekvatnog prostora, financiranje programa udruga za mlade kroz natječaje za projekte. Naravno da smo se obvezali prihvatiti te zahtjeve, ali i više od toga. Naša nastojanja idu za tim da Sisak postane sveučilišni grad, da dio novoga branda grada budu upravo znanje i mladi. Jučer smo na radio Quirinus o tom dijelu našeg programa govorili Nikola, Marijan i ja. Njih dvojica sa iskustvom svečilišnih nastavnika i ljudi koji su vodili znanstvene institucije. Naime, Marijan Malina je bio direktor Metalurškog fakulteta, ali i Instituta za metalurgiju kada je u njemu radilo 160 VSS stručnjaka od koji preko 60 sa magisterijem i doktoratom. Gdje su ti ljudi danas?! A zgrada Instituta sablasno prazna propada. Planiramo također osnovati i Studentski centar u Sisku, te osigurati stipendije za dodiplomske i poslijediplomske studije. Pada mi na pamet ideja da oko milijun kuna kolika je u 4 godine plaća gradonačelnika, a koju ja neću primati, može odmah biti preusmjerena za tu namjenu. Mogli bismo osigurati svake godine barem jednu stipendiju za najprestižnija sveučilišta u svijetu. Najbolje uložen proračunski novac.
Post je objavljen 06.05.2005. u 22:36 sati.