Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
srijeda, 29.10.2008.
Krimići - moja prva ljubav
Imam dojam da se svatko od nas u zabavnoj književnosti ipak opredjeljuje za jedan žanr: neki vole ljubiće više od svega, drugi zabavu traže u povijesnim romanima, treći čitaju fantasy, a ja – ja volim krimiće više od ičega. Imala sam lijepu priliku ovaj vikend pročitati dva potpuno različita krimića.
Prvo sam čitala „Okrutnost raja“ autorice Nure Bazdulj – Hubijar. Kako kažu urednici na koricama, „pozicija Nure Bazdulj – Hubijar na bosanskohercegovačkoj književnoj sceni predstavlja svojevrstan fenomen.“ To znači da se njezini romani objavljuju u velikim nakladama, i to u nekoliko izdanja. Autorica se posvetila žanru krimića, uzdižući ga na jedan viši nivo (tako tvrde urednici), a jedan od njezinih najvećih uspjeha na ovom području predstavlja nagrada VBZ – a za najbolji neobjavljeni roman koji je 2005. godine osvojio upravo njezin roman „Kad je bio juli“. Što se tiče „Okrutnosti raja“, nisam bila oduševljena. Možda ne toliko sadržajem koliko stilom: balkanska patetika. On je pomislio – Ah, što se to spremam učiniti. Ona je mislila kako bi za njega dala i svoj život, i kako nikada nikog nije toliko voljela. A opet, ljubav njegova života ponovno se probudila i udahnula zrak tek kad se ponovno našla u njegovu naručju. Stil nekarakterističan za tvrdo – kuhani krimić, moram priznati. No kako sam odrasla na Pavličićevim krimićima, čiji je stil ipak malo drugačiji, možda i to utječe (moram napomenuti kako ne držim da sam neprikosnoveni autoritet, ovo je dnevnik čitanja, i u njemu iznosim svoje mišljenje, ne objektivne kritike knjiga).
Prije nekoliko minuta sam također završila čitanje romana „Katilinina urota“ autora Johna Maddoxa Robertsa, iz serije krimića iz starog Rima pod zajedničkim nazivom „SPQR“ (kod nas je u izdanju Fakture objavljen još i Kraljev gambit, prvi dio iz te serije). Taj mi se krimić već više svidio jer na originalan način spaja krimić noir (s poslovičnim ciničnim i neambicioznim detektivom koji naprosto ne može odoljeti alkoholu i ženama) i Rimsku republiku. Činjenica da Rimska republika ima puno toga zajedničkog s današnjim lobijima i političkim tijelima odlučivanja došla mi je kao iznenađenje, ali isto tako – čemu se ja čudim? U centru događanja je već spomenuti detektiv – amater, kvestor Decije Cecilije Metel Mlađi, koji radi u državnoj riznici u Saturnovom hramu, i koji se prvi zatječe na mjestima ubojstava raznih gradskih kamatara, lihvara i posuđivača novca. To je samo prvi korak otkrivanju urote koja stoji i u naslovu ovog romana. Zanimljivo, cinično i zabavno štivo: otkriva stari Rim kako ga je zamišljao John Maddox Roberts.
Zašto volim krimiće? Nije jedini razlog to što dobro uvijek pobjeđuje. Jedan od razloga jest i to što smo naučili da je savršen zločin nemoguće počiniti i što je detektiv uvijek najpametniji, čak i ako nije najmoralnija osoba na svijetu. Krimiće čitamo zato što se možemo poistovjetiti s detektivima.
utorak, 28.10.2008.
Regalska književnost
Čitala sam jučer članak iz časopisa Vreme od 27. prosinca 2007. u kojemu autor Vladimir Pištalo opisuje kako su on i prijatelj došlo do pojma «regalska književnost».
No prvo, da razjasnimo što je regal: «Trećinu nevelike dnevne sobe u socijalističkom domaćinstvu gutao je regal. Jedan deo regala otpadao je na ormar sa "Prvi maj – Pirot" odelima. U drugome je bio bar sa ogledalom "kome je lice opraštalo", malom sijalicom, koju je bilo teško zemeniti, i stomaklijom i viskijem pri dnu flaše, za specijalne prilike. "Hoćete li malo estet’ke?", pitao je vrljavi konobar u Konjicu mog oca stavljajući cveće na sto. Hoćemo. Ostatak regala je – već po želji – otpadao na knjige.»
U regalsku književnost spadalo je sve ono što se u istovjetnim omotima kupovalo od putujućih prodavača knjiga – u monumentalnim plavim ili smeđim omotima, i najčešće nije imalo nekakvu vrijednost, osim kao vizualni dojam u regalu. Nikad nikome nije padalo na pamet čitati nešto što stoji u regalu. Kao predstavnike regalske književnosti autor ovog teksta navodi, recimo, Zilahija, Archibalda Cronina, Theodora Dreisera i slične. Od pisaca s ovog prostora to su, po Pištalu, Dobrica Ćosić pa čak i Miroslav Krleža.
Zato sam ja počela praviti svoj popis regalske književnosti. Kako kod mene nije bilo regala s knjigama u ovom smislu u kojem se govori, posegla sam za svojim iskustvima pri posjetima rodbini i obiteljskim prijateljima. Kod mene se sve knjige čitaju i nijedna nije dio kompleta.
U ovaj naš imaginarni regal smo, dakle, složili:
- Zagorku (Tajnu krvavog mosta i Gričku vješticu, u kožnom uvezu sa zlatnim utisnutim slovima)
- Šenou (mada, ja sam Branku kao mala čitala sigurno desetak puta) – Zlatarevo zlato, Seljačku bunu i Čuvaj se senjske ruke
- Dragutin Tadijanović – sabrane pjesme u deset knjiga (ne znam kome to treba)
- Pet stoljeća hrvatske književnosti (sjećate li se negdje stopedeset istovjetnih knjiga u bijelim omotima, a u njima sve zvučna imena, poput Janka Leskovara i Augusta Cesarca?)
- tko li je pisao Anđeliku, markizu Anđelu ili takvo nešto (našla, Anne i Serge Golon)
- redovno sam izbjegavala i Kumičića, i to djelo Gospođa Sabina, kao i Josipa Kozarca – Mrtve kapitale
- Danielle Steel (samo ime mi je anti – preporuka), isto kao što spominju i Hedwig Courths – Mahler i Pearl Buck
- Konsalika sam također uvijek zaobilazila
- Jackie Collins sa naslovima svojih romana poput «Kučka», «Drolja» i «Pastuh» te «Grešnici» me nekako nikad nije privlačila
Dopunite niz onime što vas asocira na regalsku književnost, usporedimo popise!
ponedjeljak, 27.10.2008.
Posve mi je jasno zašto Mulisch
Pročitala sam Proceduru Harrya Mulischa nakon što mi je, između ostalih, netko preporučio toga autora kao autora knjiga koje bi volio ponijeti na pusti otok (i to čak ovdje, u komentarima). I posve shvaćam zašto je ovo knjiga za pusti otok: može se čitati sigurno dva ili tri puta bez ikakve grižnje savjesti i sumnje u svoje intelektualne kapacitete. Osobno, uživala sam.
Harrya Mulisch nije autor bestsellera, na početku ove knjige umjesto da vas privuče, on nastoji odbiti nedostojnog čitatelja teoretiziranjem o biblijskoj priči o postanku čovjeka Adama i supruge mu Lilith, a kasnije i Eve; objašnjava hebrejsko pismo i nakon što se uvjerio da su svi nestrpljivi čitatelji odustali, kreće u pravu priču. A prava priča je komplicirana, slojevita, simbolična – utvrđuje vezu između Golema, bića koje mogu napraviti rabini radi zaštite židovskog naroda, i genetskih otkrića jednog budućeg nobelovca, Victora Werkera. Ovo djelo ima i elemente krimića, i ljubavne priče, i priče o obiteljskim uspomenama, duboko je simbolično i, iako fragmentarno, dijelovi se međusobno dobro uklapaju, čineći cjelinu koja se, iako ne kronološki, lako uglavljuje u tijeku čitateljskog procesa.
Mogla bih sad citirati dijelove knjige, netko je čak na str. 179 označio citat „Ljubav je u tome da si ti nož kojim ja rujem sam po sebi.“, ali to ne bi bilo u duhu ovog bloga: u njegovom bi duhu eventualno bilo o tome na što me ova knjiga nagnala da razmišljam. Tu su dvije stvari, iz mog vlastitog iskustva: prva je – koliko smo ustvari genetski određeni, genetskim nizovima koje čak ne možemo niti pratiti niti pojmiti koliko daleko u prošlost idu, a koliko se razvijamo iskustvom? Možemo li svoje genetske značajke ispraviti ili nadomjestiti navikama koje usvajamo? I drugo – jesmo li primijetili da unatoč tomu što su nas strojevi zamijenili u velikom dijelu fizičkih poslova, radimo i puno više nego što smo radili prije pedesetak godina? Kako je to moguće: je li nam danas naš posao postao naše poslanje, i u kojoj bi mjeri posao trebao biti važan? Osobno znam da puno radim, i ja, i svi ljudi koji me okružuju, i da nikad nisam imala manje vremena za sebe, svoju ljubav, obitelj i prijatelje nego što je to sad slučaj. Kao što ni oni, uostalom, nemaju toliko vremena za mene. Victor Werker je također zaključio da mu je posao iznad svega – je li to u redu ako od društvenih odnosa ne dobivaš onoliko koliko te zadovoljava? (iz nekog razloga imam dojam da nešto u ovoj situaciji ne štima, ali ne mogu točno odrediti što. Što?)
nedjelja, 26.10.2008.
Zeruya Shalev: „Ljubavni život“ (Fraktura, Zagreb, 2007., s hebrejskog prevela: Andrea Weiss Sadeh)
ZERUYA SHALEV rođena je u kibucu Kinneret 1959. godine. Magistrirala je teologiju i radi kao književna urednica u nakladničkoj kući Keshet. Romanima „Ljubavni život“ i „Muž i žena“, koji zajedno s romanom „Kasna obitelj“sačinjavaju njezinu trilogiju romana o međuljudskim odnosima, pobrala je brojne izraelske i europske književne nagrade, između ostalih njemačku književnu nagradu Corine (2001.) i francusku književnu nagradu Amphi (2003.), a za roman „Muž i žena“ bila je nominirana i za nagradu Femina 2002. godine.
Počnemo li čitati „Ljubavni život Zeruye Shalev izrazito doslovno, mogli bismo se grdno razočarati, jer na prvu loptu, tu nema ništa drugo osim poremećene nimfomanke koja, jer joj je prva mladost prošla u samosažaljenju, bježi u ruke ljubavnika koji je vršnjak i dobar prijatelj njezinih roditelja, i čija žena u trenucima njihove strasti umire u bolnici. To je pornografija, to je isprika za „obuzela me napaljenost“, to je „Lolita je odrasla“ – zakukuljena zamumuljena verzija nečega što se može pronaći u Smokvinom listu. Čitatelju koji oduči na taj način čitati ovaj roman mahnito bi pripovijedanje moglo dosađivati, pa će on vjerojatno preskakati stranice od jedne do druge erotske scene. Što bi uistinu bio gubitak vremena i bet obzira na kvalitetan posao koji bi te scene imale na podraživanje njegove mašte. Zašto? Jer se prava vrijednost ovoga romana krije u njegovu podtekstu i kontekstu.
PODTEKST:
Razumijevajući žensko pismo kao ono: a)kojemu je autorica žena i b) koje tematizira feministička pitanja i rodnu problematiku (odnos prema ženama u društvu, odnose majke i kćeri, građanski patrijarhalizam), onda je roman Zeruye Shalev „Ljubavni život“ primjerak ženskog romana – ne toliko stilski koliko sadržajno, on gotovo u svakom od navedenih segmenata tematizira žensku problematiku u suvremenom izraelskom društvu. Naime, glavna junakinja Jara asistentica je na fakultetu, pritišću je rokovi za predavanje teme za doktorsku disertaciju s jedne strane, njen pasivni i „sigurni“ muž Joni s druge, a odnos s roditeljima s treće strane. Jari je osobito važan razvoj odnosa s majkom koja je zbog obiteljske tragedije Jari uskratila i ostatak majčinske ljubavi.
Otac je, s druge strane, nedodirljiva očinska figura, nikad do kraja prisutna, što otvara prostor za traženje zamjenske očinske figure u liku Arieja Evena, postarijeg obiteljskog prijatelja.
To također objašnjava zašto se Jara nije mogla zadovoljiti molećivim i ovisnim, pouzdanim Jonijem kojeg je lako mogla osvojiti i čija joj ljubav nije bila oslonac nego opterećenje.
Glavna junakinja je stoga više simbol nego stvarna osoba – njenom se liku tijekom romana dogodila čitava bujica problema s kojima se suvremena žena mora susretati, i kao takvu je radije trebao promatrati nego kao eventualno postojeće biće.
Njezine mijene stavova, lutanje i neodlučnost između ljubavnika i muža ocrtavaju današnju (tipično!) žensku dvojbu između karijere i obitelji te između potpune slobode i izbora posvemašnje podređenosti.
No ovo i jest u određenoj mjeri eksplicitno roman o braku i seksu, daleko od toga. Židovska tradicija i biseri iz psiha likova samo su dodatna nota egzotike u prepričavanju nekih već dobro poznatih tema. U tom su smislu najznačajniji trenuci koje Jara provodi s ljubavnikom (osobito oni u kojima je zatočena u njegovoj kući za vrijeme korote) – njezin je ljubavnik postariji, navikao je imati uz sebe suprugu koja ga je voljela bezuvjetno i beskompromisno ispunjavala sve njegove prohtjeve, a u Jari takvu privrženost ne može pronaći. Njegovi su ispadi agresije žestoki i njegov je seksualni apetit profinjen. Takav muškarac u nečijem životu očiti je znak autodestruktivnosti kojoj se glavna junakinja predaje bez razmišljanja. U tom smislu i ona sama progovara:
„... jednom mi je netko rekao da svaki čovjek koji čini pogrešku unaprijed zna da će pogriješiti, samo nije sposoban zaustaviti se. Ono što je iznenađenje jest možda samo opseg te pogreške, ali ne i njezina priroda...“
O njezinom vlastitom stavu spram počinjenog izbora ljubavnika Jara kaže:
„Prisjetila sam se da me noćas nazvao lutko i to mi je bilo malo odvratno, što on misli da sam ja, i rekla sam samoj sebi, on ne misli, on vidi ono što mu ti pokazuješ, i uvijek će te kupiti po onoj cijeni po kojoj se prodaješ, a ti uporno želiš platiti tako visoku cijenu da bi se prodala tako jeftino, zabadava, čak si spremna platiti onome tko želi kupiti...“
KONTEKST:
Ovaj roman u svojoj pozadini nosi trostruko opterećenje – obiteljsko, religijsko i židovsko tradicijsko obilježje. Sukladno tome, i atmosfera romana pokazala se prilično otežalom. S jedne strane, uvidi u obiteljsku prošlost ispunjenu neugodnim tajnama koje su za Jaru uzrokovale otvaranje sve bolnijih pitanja i nisu mogle biti napuštene dok nisu sasvim otkrivene, donijeli su i osjećaj suvišnosti, nevoljenosti, otuđenosti i smetanja. Roditeljske svađe bile su od djetinjstva izvor nesigurnosti koje, kao po Freudu, urastaju u čitavu osobnost odrasle osobe koja tada ne može riješiti svoje „odrasle“ probleme bez povratka u djetinjstvo.
Čitav roman je isprepleten i religijskim konotacijama te referencama na izraelsku tradicijsku predaju i legende. To opterećenje prošlošću i na općedruštvenom planu itekako utječe na suvremeno izraelsko društvo, a tako dalje i na pojedinca. Zeruya Shalev potrudila se da se ta opterećenost (ne nužno negativna pojava!) i primijeti, pa ona izbija iz atmosfere romana mudrom upotrebom stilskih sredstava – roman je pisan fluidno, pripovijedanjem i nizanjem kratkih rečenica koje odaju i dojam klaustrofobije i dojam kretanja, protoka. Jer – sve je povezano, kao da poručuje Zeruya Shalev kroz usta svoje glavne junakinje Jare – i uzroci i povodi i posljedice, i roditelji i djeca i njihova djeca, prošlost utječe na sadašnjost, a oni zajedno grade budućnost. Naša je tradicija sadržana u nama i dok obavljamo posve obične svakodnevne stvari, a naši su roditelji neizbježan sastavni dio nas. I ta poruka, iako možda već izrečena, i dalje je prilično univerzalna.
Upravo taj spoj između smještanja likova u scenografiju koja je toliko specifična da naglašava univerzalnost situacije, element je iznenađenja, ali i stvaranja prisnosti između ovog osebujnog romana i njegovih eventualnih čitatelja.
I zato sam odlučila o ovom romanu ne govoriti u superlativima, niti ga preporučivati grupici čitatelja kojoj smatram da bi taj tip romana najbolje sjeo. On je dovoljno univerzalan da ga može čitati gotovo svatko, pa i onaj koji će preskakati stranice između jedne i druge erotske scene.
subota, 25.10.2008.
Vesna Ćuro – Tomić: „Gola vučica“ (VBZ, Zagreb, 2006.)
Ime Vesne Ćuro – Tomić kao spisateljice ostalo mi je u glavi nakon što sam prije nekoliko godina čitala njezin prvi roman „Taksi za televiziju“, u kojem je autorica, i sama zaposlena na Hrvatskoj televiziji, otvoreno progovorila o problemima s kojima se susreće jedan takav medijski gigant i nezakonitostima i nepravilnostima koje u njemu predstavljaju javnu tajnu. I ovaj put autorica je ostala u novinarskim vodama, naime, suočila je čitatelje sa spektrom likova zaposlenih u kulturnoj rubrici dnevnih novina.
Ovaj roman majstorski je zapakiran u više slojeva nego što ih čitatelj ili slučajni komentator može pobrojati. Dakle, u središtu radnje je nekoliko likova: Jelena, likovna kritičarka u kulturnoj rubrici, koja želi da joj honorarni posao kolumnistice za ekološke i medicinske teme postane stalan, i koja (najsličnija glavnom liku iz prošlog romana Vesne Ćuro – Tomić) sa svojim suprugom Brunom proživljava događaje koji prilično podsjećaju na početke bračnog brodoloma. Ili bar tako ona misli. Njezin kolega iz redakcije je David, književni kritičar na rubu slave i popularnosti, koji maksimalno koristi mogućnosti koje mu njegova neprikosnovenost u književnom svijetu pruža. Njihova je najbolja kolegica Ana školski pedagog, ali istovremeno i autorica romana „Gola vučica“ koji nije pročitalo onoliko ljudi koliko je moglo, samo zato što su mjerila književnosti u hrvatskoj svakodnevici pobrkana s mjerilima kapitalističkih zakona tržišta. Njihovo dvoje kolega, Ivana i Spadalo, pak predstavljaju tipične predstavnike novinarske kaste: cinične ljude operirane od bilo koje vrste socijalnog morala. Njihov je šef Andrej Martić hladan i distanciran, a njegova tajnica Dora i šef računovodstva Piljek birokratske su figure i umišljene veličine kakvima obiluje gotovo svako hrvatsko poduzeće. Dolazak mlade kolegice Nine Ivezić (zadužene za praćenje kazališta) poljuljao je kolotečinu rada u redakciji, osobito njezin izgled spoznaja da je upravo ona autorica romana „Anđeoska zamka“ koji je proteklih godina pobirao niz književnih nagrada.
Osim likova koje nalazimo „na poslu“, drugi sloj priče predstavlja životna priča urednika kulturne rubrike, Andreja Martića – on je, uspinjući se društvenom ljestvicom, rodio tri kćeri s tri različite žene da bi se prividno smirio tek uz posljednju, divu zagrebačkog glumišta, Helenu Šoljan i zajedničku kćer Andreju. No kad Helena počne sve dulje izbivati s posla, i boriti se s demonom tjeskobe, počinju se širiti i glasine o tome je li ta bračna idila ipak potpuno istinita.
U roman su inkorporirani i dijelovi policijskih ispitivanja koja do epiloga romana ne otkrivaju svoj povod, kao i dijelovi koji govore o Ruci, koja u moleskine dnevnik upisuje komentare na dnevne političke događanje, ekološke krize i medicinska otkrića. Vrlo otvoreno ovaj roman progovara i o različitim teorijama koje su se posljednjih godina razvile, a tiču se odnosa muškaraca i žena (iz tih dijelova izviruje i prikrivena satira), odnosa društva prema ekologiji, zdravoj prehrani i zdravlju općenito te o društvenim problemima poput pedofilije.
Ipak, kako je u centru radnje ipak knjiga, tako dobivamo i maksimalno uvjerljiv uvid u životne činjenice oko pisanja knjige, objavljivanja iste, promocije, odnosa nakladnika prema autoru te ključu prema kojem se dijele književne nagrade.
Moje je idealističko uvjerenje da će stoga roman „Gola vučica“, za razliku od istoimenog romana koji se spominje u ovome, zbog svojih kvaliteta naći put s donjih polica knjižara do znatiželjnih očiju čitatelja.
petak, 24.10.2008.
Dubravka Ugrešić: Ministarstvo boli
U povodu vijesti koju sam pokupila s Knjiškog moljca evo i mojih razmišljanja o romanu Dubravke Ugrešić: Ministarstvo boli.
"Roman 'Ministarstvo boli' Dubravke Ugrešić ušao je u izbor za prestižnu francusku književnu nagradu 'Femina'
Nagrada Femina utemeljena je 1904. kao alternativa francuskoj književnoj nagradi Goncourt. Specifična je po tome što su u žiriju samo žene, a u konkurenciju za nagradu ulaze pisci bez obzira na spol.
Dodjeljuje se za esej, roman pisan na francuskom te za prevedeni roman. U zadnjoj kategoriji je i 'Ministarstvo boli' Dubravke Ugrešić , roman objavljen u Hrvatskoj 1994. godine. Ime dobitnika ovogodišnje Femine bit će objavljeno 3. studenoga."
Iako je izašla 2004. godine, knjiga Dubravke Ugrešić pod nazivom „Ministarstvo boli“ (da razjasnimo naslov: „Ministry of pain“ je amsterdamski sado- mazo lokal za koji studenti, likovi romana, honorarno izrađuju rekvizite. Međutim, i sam po sebi je ovaj naslov dublje znakovit, ne čini li vam se?) vraća nas u godine iza rata, koje glavni lik, profesorica Lucić, proživljava u Amsterdamu, poučavajući šumu različitih likova s područja bivše Jugoslavije hrvatskom/ srpskom/ bosanskom/ nešto jeziku. To objašnjava i napomena autorice na samom početku knjige- da su raniji fragmenti romana „Ministarstvo boli“ pod istim naslovom objavljeni u zagrebačkom časopisu „Bastard“ 1998. godine. Znači, ovo se u autoričinoj glavi kuhalo jedno dulje vrijeme, kada su posljedice rata tek počele pokazivati zube.
Autobiografski moment se očituje u mjestu radnje, iako u istoj napomeni stoji da ni pripovjedačica, niti likovi, a niti Amsterdam kao mjesto radnje nisu osobito stvarni. Ipak je nepobitna činjenica da je Dubravka Ugrešić danas nastanjena u Amsterdamuu, odakle nakon sjajne „Štefice Cvek u raljama života“, „Forsiranja romana- reke“ te „Muzeja bezuvjetne predaje“ (da ne bude zabune, ovo su samo romani, također je napisala i par knjiga kratkih priča te zbirki eseja), piše za europske novine i časopise i povremeno predaje na američkim sveučilištima.
Ugrešićeva nas ovim romanom prenosi u paralelnu stvarnost („što bi bilo kad bi bilo“ nas koji smo ostali u domovini/ domovinama) onih koji su otišli u smjeru ravnog sjevera potražiti sreću, s problemom nasukanosti na laž onoga što se raspalo raspadom bivših država Jugoslavije. To ilustrira i sam besmisao poučavanja hrvatsko- srpsko- bosansko- slovensko- makedonske književnosti i jezika: „Bilo je to vrijeme jezičnog razvoda punog buke i bijesa. Jezik je bio oružje. Jezik je odavao, markirao, razdvajao i spajao. Hrvati su odlučili da jedu svoj kruh, Srbi svoj hleb, a Bosanci svoj hljeb. Riječ smrt bila je na sva tri jezika ista.“
Da ovaj roman nije plod trenutne inspiracije (kao, uostalom, što takvo nije niti jedno djelo Dubravke Ugrešić koje sam imala priliku čitati!), svjedoče i brojni citati s područja bivših jugslavenskih književnosti (Marina Cvetajeva, Ferida Duraković, Ivo Andrić i dr.), ali i drugi autori koji su dobro podcrtavali atmosferu. Nadalje- iako pripovijedanje ne prati kronologiju u skladu s načelima modernog romana, ne gubi na tijeku koje stvaramo u glavi za vrijeme čitanja. Čak unatoč tome da je pripovijedanje isprekidano književnim izlaganjima profesoričinih studenata, njjihovim životnim pričama, te vlastitim dojmovima o svom novom prebivalištu samog glavnog lika.
I kao što je „naša“ književnost obilježena „suvišnim“ osobama- Filipom Latinovitzem, Đurom Andrijaševićem,, te likovima Ksavera Šandora Gjalskog- Jankom Borislavićem te Radmilovićem, tako Dubravka Ugrešić opisuje jednu „suvišnu“ generaciju, onu (možda i sami to ponekad osjetite!) koja uvijek bar sekundu kasni za tempom današnjice, lupkajući neki svoj, davno izgubljen ritam. Čak i po cijenu zamjerke da su se ratne teme ofucale.
četvrtak, 23.10.2008.
Rebecca Wells: Svete tajne sestrinstva Ya - ya
Ukoliko imalo pratite razvoj bestsellera u posljednjih nekoliko godina, mogli ste zamijetiti boom spisateljica s američkog Juga. Na stranu sada oni slavni „dečki“ s početka stoljeća, poput Marka Twaina ili Williama Faulknera- ovo su žene. I to žene poput Michael Lee West i njene „Američke pite“ ili Pearl Cleage sa „Sve što se čini ludim u sasvim običan dan“ (da bismo upotpunili Sveto trojstvo iz Oprah showa, nedostaje nam samo još Toni Morrison). Taj niz je započeo davno, još sa „Pohanim zelenim rajčicama“ (na temelju kojeg je snimljen i film!) te „U hladu sasafrasa“. Međutim, spisateljica koja najbolje predstavlja čitav taj niz Južnjakinja koje nam pišu o teškom životu žena, patrijarhalnim obiteljima koje od svojih kćeri zahtijevaju samo da se dobro udaju, jest Rebecca Wells i „Svete tajne sestrinstva Ya- ya“ (roman koji je nedavno također doživio vrlo uspješnu ekranizaciju).
Što je to tako posebno kod Rebecce Wells? Ona ocrtava povijest jednog prijateljstva, ženskog prijateljstva koje je trajalo cijele živote četiriju mladih žena, a kasnije baka: Vivi, Teensy, Caro i Necie. U retrospektivnom promatranju njihovih života nalazi se Sidda, Vivina kći koja putem majčinog albuma sa „svetim tajnama“ pokušava naći svoje mjesto u svijetu, životu i ljubavi. Rebecca Wells bez zadrške piše o odnosu prema crnoj posluzi (koja je sredinom prošlog, dakle, 20. stoljeća još bila aktualan oblik odnosa prema drugoj rasi), o lošem tretmanu djevojčica u katoličkim školama, o patrijarhalnom odnosu prema ženama, o depresijama proizašlima iz besmisla takvog života. O samoubojstvu. O premlaćivanju vlastite djece. Sve ono što bi Jug prije 50 godina smatrao tabuom i temom koja se podrazumijeva, Rebecca Wells iskreno ispovijeda. Zanimljivo je da je lik Sidde Walker, kazališne redateljice, usko vezan uz ličnost autorice, koja je i sama glumica, te pisac drama i televizijskih scenarija. Također, čitav je roman začinjen cajunskim (francuskim) jezikom, kojim govori Vivina prijateljica Teensy, što je ponovno jedan element manje poznat našem podneblju.
Zašto pročitati takav roman? Da biste bili u tijeku (vidite koliko je to aktualno!); da biste se upoznali s kulturama bitno drukčijima od naše (jasno, mi Balkanci uopće nismo primitivni, a kamoli patrijarhalno nastrojeni!); jer će vam biti iznimno zanimljivo. I na kraju najvažnije: jer ćete ponovno probuditi zaboravljeno suosjećanje.
srijeda, 22.10.2008.
Šareno, šareno...
Kad sam počinjala pisati blog, imala sam striktan plan o čemu ću pisati, kojim redoslijedom, da to jednog dana ne bude samo kupus – salata različitih dojmova, već da ima svoju glavu i rep, da se vidi moj razvoj kao čitatelja i da na kraju krajeva, jednog dana i ja mogu ukoričiti svoje blog – postove u nekakvu laganu zbirčicu koja bi se zvala „Uđite u kraljevstvo čitateljsko“ ili nešto jednako strašno (no eto, ideje se rađaju dok čovjek govori o njima, a ako smislim nešto bolji naslov – tko zna?) Međutim, to nije išlo onako kako sam planirala: jučer sam razmišljala o Poeu, prekjučer o književnoj kritici ili tko zna o čemu, a danas razmišljam o simbolici imena kod Bulgakovljevih likova iz Majstora i Margarite.
Postoje knjige koje možete čitati kad imate dovoljno obrazovanja da ih možete razumjeti: ja sam uživala u Majstoru i Margariti i kad sam ih prvi put čitala s 15 godina, ali mi neke stvari tada nisu bile jasne niti sam imala adekvatno čitateljsko iskustvo da bih odlike toga djela mogla bez zadrške cijeniti.
Jedna od tih stvari jest i činjenica da imena Bulgakovljevih junaka nisu izabrana slučajno, a pritom osobito mislim na one „zločeste“: Behemota, Azazella, Abadonu i samog gospodara Wolanda.
Behemot je u romanu divovski mačak koji hoda na stražnjim nogama. No to ime označava i biblijsku neman koja se spominje u Knjizi o Jobu, a označava zvijer, odnosno veliku životinju, odnosno izrazito snažno stvorenje. U drugim književnim djelima Behemot je opisivan na različite načine.
Azazello je u Knjizi o Enaku posrnuli anđeo koji je ljude naučio pravljenju oružja i nakita, a on je također odgovoran i za to da su žene naučile bojiti svoja lica, tako da je upravo on u Majstoru i Margariti dao Margariti kremu kojom je namazala tijelo da bi postala privlačna i da bi se osjećala dobro u svojoj koži pri ponovnom susretu s Majstorom. Azazel se također smatra smrtnikom koji si je oduzeo život nakon Božje kušnje i time postao Sotoninim slugom. O Azazelu ima puno književnih referenci u kojima je njegov lik tumačen na različite načine. U Majstoru i Margariti pojavljuje se u liku čovjeka s istaknutim očnjakom.
Abadona, koji se spominje u Majstoru i Margariti, najčešće se spominje kao anđeo bezdana ili Uništitelj, a opisan je kao blijedi muškarac čiji pogled ubija.
Woland je Sotona, najkraće rečeno: on je vođa te šarolike družine, a njegovo ime Woland (još i Valand ili Faland) je njemačko ime za Sotonu koji se pojavljuje u nekoliko starih legendi o Faustu. U Majstoru i Margariti predstavlja se kao putujući mađioničar koji dolazi u Moskvu.
Još bi se puno toga moglo reći o Bulgakovljevim junacima, pa i o samima Majstoru i Margariti (za koje se pretpostavlja da su sam autor i njegova treća supruga), no to ostavljam za neku drugu priliku ili za nekog revnijeg čitatelja.
utorak, 21.10.2008.
Edgar Allan Poe – Filozofija kompozicije
Čovjek ne može uvijek čitati ono što mu je isključivo zabavno: ponekad čitamo i nešto što nam je zanimljivo, ali kod tog teksta cijeni i ono što će iz njega naučiti. Tako sam se ja dohvatila eseja „Filozofija konstrukcije“ autora Edgara Allana Poea u kojemu autor razlaže svoj stvaralački proces kod nastanka slavnog „Gavrana“. Tom je prilikom Poe ustvrdio kako, što i ja neprestano tvrdim, treba skinuti mistifikaciju s pjesničkog i spisateljskog zanimanja (pa tako kaže: „Većina pisaca naročito – pjesnika – više voli da svijet misli kako oni stvaraju u nekoj vrsti plemenitog ludila, podsvjesnog zanosa, i oni bi nesumnjivo zadrhtali od straha kad bi pustili javnost da baci pogled iza kulisa, na ono mučno i nesigurno sazrijevanje misli, na pravi smisao koji je shvaćen tek u posljednjem trenutku, na one nebrojene misli koje su samo sinule u glavi a nisu dospjele do pune zrelosti i jasnoće, na one potpuno uobličene predstave koje su u trenutku očajanja odbačene kao neupotrebljive, na ono oprezno odabiranje i odbacivanje, na mučno brisanje i umetanje – jednom riječju, na kotače i zupčanike, na sprave za pokretanje pozornice, na ljestvice i pod koji se otvara, na pijetlovo perje, rumenilo i vještačke madeže što u devedeset i devet posto slučajeva sačinjava književnu pozornicu.“)
Kad je pisao „Gavrana“, Poe je prvo odredio dužinu pjesme, a nakon toga je izabrao dojam kakav pjesmom želi postići (šire je to područje odredio kao Ljepotu) te izraz kojim ljepotu želi postići – to je u slučaju „Gavrana“ bila tuga. Način na koji je to planirao postići bio je tzv. pripjev, odnosno slavna sintagma „never more“ (nikad više). Da bi postigao prirodnost u neprestanom ponavljanju jednog te istog pripjeva, Poe je prvo namjeravao tu ulogu prepustiti papagaju, da bi ga kasnije zamijenio gavran koji djeluje zlosutnije.
Meni je ovaj tekst doista otvorio oči glede nekih činjenica koje se tiču spisateljskog rada, a o čemu dosta čitatelja ima iluzije jer čitajući smatramo da sami nikad ne bismo mogli doći do ideja kakve je složio pisac kojemu se divimo. Međutim, stvarnost je sasvim drugačije: pisac je zanatlija, jednako kao automehaničar ili postolar, osim što su njegovi alati kompjutori i papiri i olovke, rječnici i knjige drugih autora, dok njegovo područje djelovanja predstavljaju isključivo riječi i ideje.
ponedjeljak, 20.10.2008.
Čovjek iza knjige
Ponekad je od knjige zanimljivija priča o čovjeku koji je knjigu napisao. Za takav sam slučaj čula (ali nisam čitala) na jednom forumu, a radilo se o knjizi Marlo Morgan: „Mutant Message Down Under“ (kod nas prevedena kao „Tihi zov Australije“) u kojoj autorica iznosi svjedočanstva o svom životu među Aboriđinima, o njihovim običajima i navikama, o putovanju kroz Australiju i tako dalje. Međutim! Marlo Morgan je cijelu knjigu izmislila: nikad nije živjela s Aboriđinima, a njezino nepoznavanje tematike bilo je brutalno očito, čak i onima koji nisu osobno boravili među domorocima. Cijela stvar je dovela do toga da je Marlo Morgan morala priznati da je isfabricirala sadržaj knjige (iako je prije tvrdila da je knjiga istinit događaj), ali ne prije nego je aboriđinski poglavar došao u Ameriku, iako oni ne vole putovati, i dao izjavu da je knjiga neistinita na novinskoj konferenciji.
Knjigu nisam čitala, ali mi je ovaj detalj bio zanimljiviji nego što bi mi bila, pretpostavljam, sama knjiga, koja je nekakvo new – age izdanje o duhovnom putovanju Australijom.
Isto mi se dogodilo i s Artom Buchwaldom: pročitala sam jutros njegovu zbirku kolumni „Jesam li vam ikad lagao?“, koje je objavljivao kao kolumnist u Washington Postu. Knjiga je podijeljena na nekoliko tematskih poglavlja, ali moram napomenuti da je on prvenstveno politički komentator, a kako je knjiga napisana 1968. godine, u tijeku Hladnog rata, puno je šala na račun Sovjetskog saveza: iakoje doista humoristično (pa tako Buchwald predlaže da se naoružanje fingira stavljanjem na hrpu starih karniša i televizijskih antena, pa će možda i Rusi to učiniti), ipak se danas više ne možemo povezati s takvom Amerikom ili s takvom svjetskom situacijom. Buchwaldove kolumne imaju rok trajanja: za tu su svrhu pisane. Isto tako, sljedeća opaska tiče se ukusa, pa je slobodno možete zanemariti: američki humor je jedna stvar, no ja više volim britanski humor. Ako volite američki, Buchwald je vaš čovjek.
Međutim, kako ja o svim autorima koje čitam radim svojevrstan background – check (kako bismo to rekli na hrvatskom: pozadinsku provjeru?), tako sam naletjela i na jednu jezivo – duhovitu anegdotu o Buchwaldu na Wikipediji. Naime, Buchwald je umro prošle godine u 81. godini od zatajenja bubrega, da bi idućeg dana na web – stranici New York Timesa osvanuo video – nekrolog u kojemu je sam Art Buchwald izjavio: „Hi, I' m Art Buchwald, and I just died.“ I vjerojatno će mi to ostati jedina činjenica koju ću zapamtiti o Artu Buchwaldu, bez obzira na ovu knjigu kolumni koju sam upravo pročitala.
nedjelja, 19.10.2008.
Na blogu o blog – književnosti
Zapravo, imam gomilu zamjerki protiv bloga: praktički je svakome dopušteno napraviti blog i ćeretati o čemu god: kurjim očima, prištu na nosu ili stanju svoje posteljine. To je s jedne strane u redu, jer internet je najliberalniji medij i stavljanjem interneta pod bilo kakvu kontrolu izgubio bi velik dio svojih čari. S druge strane, korisnici interneta (pa i bloga) počesto postaju izloženi degutantnim, dosadnim i ponekad protuzakonitim sadržajima (pritom mislim na pedofile i ekstremne desničare koji na internetu također mogu izložiti svoje stavove i potrebe).
S druge strane, prilično je licemjerno od mene da na blogu pljujem po blogu kao mediju, kad sam ga i sama našla najpovoljnijim za objavljivanje svojih umotvorina. Međutim, nisam se predomislila: i dalje mislim da je ono što želim blog najpovoljnije i najjednostavnije sredstvo – želim da više ljudi čita kako bih imala više ljudi s kojima bih mogla razgovarati o knjigama (djelomično i da se manje osjećam kao potpuni čudak). Želim popularizirati čitanje. Ono za što ja ne bih preporučivala blog je vježbanje pisanja: objavljivanje poezije i proze na blogu – blogove, naime, najčešće posjećuju vaši poznanici i prijatelji. Jasno da će oni hvaliti što god napišete, i ja sam hvalila pubertetsku poeziju svojih prijateljica, ma kakva bila, samo zato što smo prijateljice. Pišući na blogu, naći ćete se u stvarnom svijetu u kojem ljudi nalaze objektivne zamjerke vašim tekstovima i ništa vam neće biti jasno: mislit ćete da se cijeli svijet urotio protiv vas i vaše genijalnosti. Čak i ja, koja na blogu ne pišem priče i poeziju u koju bih uložila sebe, već strogo publicističke tekstiće, osjetim kako se oko mene stvara toplina pri pogledu na sve te divne, pozitivne komentare koje dobivam.
Kako uvijek na javi postoje slučajevi koji i jesu tu samo da mene pobiju, neka su djela blogerske književnosti ugledala svjetlo dana i ukoričena, što znači da se na blogu ne zadržavaju samo ekstremno loši pisci, nego i neki dobri, ali mi se čini da je postotak pisaca u moru skribomana na blogu i u stvarnom životu posve jednak. Možda prvi od tih primjeraka bio je Igor Kokoruš Lebowski u izdanju Algoritma sa svojom zbirkom „Muškarci su iz birtije, žene su s placa“. Nedugo nakon toga čini mi se da je uslijedio Dario Rukavina s blogom Buddha u supermarketu koji je ukoričen u istoimenoj zbirci. Njih sam dvojicu čitala, s nekakvim „nije loše, ali nešto fali“ osjećajem. Nakon toga je uslijedila lavina: Eduard Pranger i Julijana Adamović samo su posljednja od imena koja su se pridružila časnoj skupini blogera koji su objavili prvu knjigu.
Moj sud o tome kakvi su, nažalost, pričekat će nakon što objave i drugu knjigu. To jest, ako je objave.
subota, 18.10.2008.
Nešto si razmišljam...
... a sve potaknuta tim Dvostrukim dnevnikom žene sa zmajem autorice Sanje Lovrenčić, o čemu sam već pisala jučer, što ako u budućnosti ljudi ne budu voljeli čitati? Zapravo, toliko sam opsjednuta knjigama i čitanjem da si ne mogu zamisliti mogućnost da ljudi ne čitaju, iako oko sebe svakodnevno iznova svjedočim o tome kako ljudi jednostavno ne mare za knjigu. Evo, našla sam i citat koji me naveo na to uspaničareno razmišljanje (autorica govori o nekom festivalu na temelju kulturnih razlika na kojemu je sudjelovala i o publikaciji koja je povodom tog festivala izdana): „Prekrasna pouka: premda smo toliko različiti, uspijevamo se razumjeti, svaka nam čast (da ne bi bilo zabune, radi se o europskom, ne svjetskom festivalu). 'Naučio sam na ovom festvalu', rekao je jedan njemački kolega, 'da moram drukčije pisati za englesku publiku, drukčije za nizozemsku, drukčije za njemačku.' Kako fleksibilno! I kako prestrašeno; jer čini se da je pitanje dana kad ćemo svi skupa ostati bez ikakve publike.“
Dakle? Gube li svi pisci publiku, ili samo ovakvi, tankoćutni, tihi poput Sanje Lovrenčić? Eksperimentalni poput ne znam ni ja koga? Ante Tomić se nikad ne žali na nedostatak čitateljske publike, niti Jergović, ako smijem dodati, a ni Vedrana Rudan ne bi smjela biti nezadovoljna. Nives Celzijus da ne spominjemo. Ili će svi skupa početi raditi u mirovinskim fondovima i stambenim štedionicama nakon što zatvore književničku butigu? Je li budućnost književnosti upitna? Mislim da je i ovo književnost, i ovo je knjiga, ali književnost sada postoji na drugačiji način nego je to ikad prije bio slučaj. I zanima me kako će to dalje izgledati. Zasad, ponekad se činim samoj sebi kao suludi hobist, osoba koja zabada sasušene leptire na komade stiropora ili slaže poštanske marke pincetom i u gumenim rukavicama. Ali također, zasad još uvijek vjerujem da neki ljudi čitaju.
petak, 17.10.2008.
Nabasala sam na vilu
Nakon par dana posvemašnjeg poslovnog kaosa, gdje su se redala razočaranja i odglumljena ležernost, konačno sam se ponovno prihvatila čitanja. Jedva sam dočekala. Pročitala sam ponovno Tomića, zbirku kolumni „Građanin pokorni“. Kako gajim bezuvjetnu ljubav i privrženost prema humoristima, Hašeku, Kishonu, pa i Tomiću, ovoj zbirci ne mogu prigovoriti niti jednu piknjicu.
Opet sam bila u nabavci knjiga, bankrotirat ću, ali ne marim. Htjela sam se nagraditi jer mi je bilo previše posla, doista previše. I tako sam odlutala do antikvarijata i kupila Johna Updikea, Povratak zeca, već spomenutog Građanina pokornog, knjigu Predraga Raosa u kojoj vidim da se on razračunava s koječime u hrvatskoj književnosti (također, gajim simpatije prema tom konstruktivnom luđaku, ako se smijem tako izraziti), i Arta Buchwalda (Jesam li vam ikad lagao?) – javit ću vam kakav je kroz par dana, ako već ne i vrlo uskoro. Između ostalog, iako sam svojom kupnjom pomalo i nezadovoljna, jer antikvarijat nije imao gotovo ništa od onoga po što sam došla, zagrebala sam rukom po donjoj polici i dohvatila – Sanju Lovrenčić. Knjiga je: „Dvostruki dnevnik žene sa zmajem“.
Potpuno otkrivenje: Sanja Lovrenčić doima se kao vila, čovjek gotovo da ne može povjerovati da ona može preživjeti u današnjem svijetu, usred jednog grada. Ja ne mogu. Mekšu literaturu već dulje nisam čitala. Možda je glupo da donosim zaključke o spisateljici na temelju njezinog stvaralačkog stila, potpuno neprofesionalno, ali u ovom si slučaju i ne mogu baš pomoći. Dvostruki dnevnik žene sa zmajem je s jedne strane privatni dnevnik spisateljice, a s druge strane, dnevnik o stvaralačkom procesu prilikom pisanja drame Žena sa zmajem, koja je bila namijenjena slanju na jedan međunarodni natječaj. Postojala je drama, s jedne strane, i postojao je ovaj dnevnik. Sjajan dnevnik, pročitala sam ga u dahu. I dalje ne mogu vjerovati. Žena sa zmajem je bajkovita princeza koja vuče sa sobom mrtvog zmaja, nakon što se Vitez i nije baš iskazao, kao ni plejada likova koji su prodefilirali tom dramom. Čini mi se da autorica ima slične stavove prema feminizmu kao i ova blogerica: jednakopravnost žena je važna, ali mora biti izvedena tako da se ženi ne zaniječe njezina ženstvenost, žena nije jednakopravna ako postaje muškarac, u tom slučaju se ona izjednačila s muškarcem po svojim svojstvima, a ne po pravima. Tako i Snažna žena iz drame odbacuje muškarce iz svog života, tvrdeći da ih ne treba. O svom privatnom životu Sanja Lovrenčić izdaje vrlo malo. Ali s druge strane, o svom bogatom unutarnjem životu odaje puno. Možda me zato impresionirala. Tako volim kad nabasam na vilu na policama antikvarijata!
ponedjeljak, 13.10.2008.
Što mladi danas čitaju
Kako se još uvijek, još jedno kratko vrijeme, mogu praviti mlada, jer samo me tjedni dijele od oronulosti i socijalnih zuba, prava je prilika da samu sebe pitam što ti mladi danas čitaju.
„Ajde ti mala reci šta mladi danas čitaju. Da, ti mala, u prvom redu, ti što se okrećeš, s kečkama i zubnim aparatićem (pjesnička sloboda)“. Onda se ja kao malo zacrvenim, počnem kao bik strugati papkom po podu i kažem: „A pa ja sam sad završila čitanje, ovogaaaa, „Dvanaest hodočasnika“ Gabriela Garcije Marqueza, i sad čitam... ovaaaaaj... „Put u Indiju“ E. M. Forstera.“
Taj Forster mi je skroz poznat, čitala sam ga sto posto jednom davno, ali ne sjećam se više o čemu se radi, samo znam da mi je taj uvod prilično poznat. Mrzim kad se to dogodi. U toj gomili knjiga koje imam, samo me pažljiva organizacija može spasiti od potpunog kaosa. Nažalost, još se nisam pažljivo organizirala. Jedan dio knjiga mi sad prebiva na posudbi, iako znam da sam totalni kreten što bilo kome, osim osobi s kojom dijelim stol i postelju, posuđujem knjige. Tako su mi nestale, i to prije par godina „Sjajne zeznute godine“ Michala Viewegha, i primjerak „Prve damske detektivske agencije“ Alexandra McCall – Smitha S POSVETOM poznanice od koje sam knjigu dobila, i još neke knjige s kojima se još nisam do kraja niti oprostila. U svakom slučaju: imam jedan dio knjiga koje sam pročitala i jedan dio koji nisam. Omjer između njih iznosi otprilike 55: 45 u korist jednog ili drugog dijela, ovisno o tome da li bržim tempom knjige kupujem ili čitam. I tako, za neke knjige znam iz kojeg razloga su završile u rubrici „nepročitano“, recimo, Kingsleya Amisa („Sretni Jim“, jel) ili komplet Dubravke Ugrešić još planiram bar jednom pročitati u skorije vrijeme. Ali s druge strane imam i ovakve sporadične slučajeve koje ne znam gdje bih smjestila u prostoru i vremenu. Ipak, to su slatki problemi u usporedbi s mogućnošću da sam mogla i ne imati posao s kojim bih uzdržavala svoju bezumnu strast za kupovinom i čitanjem knjiga.
Što se tiče „Puta u Indiju“, znam da se radi o prepričavanju vjekovnog spora između domicilnih Indijaca i Europljana, odnosno Engleza koji su taj prostor kolonizirali. Detalje ću vidjeti, pa vam prepričam, for whom it may concern.
nedjelja, 12.10.2008.
E takvu bih ja kolumnu htjela pisati!
Zadnjih nekoliko dana sav moj internetski promet na poslu i izvan njega (ali više na poslu, jer tamo češće imam vremena za zujanje okolo) bio je posvećen čitanju kolumni Zeca the Toilet Managera na Booksa (inače, Booksa je kafić – knjižara koji ima zanimljiv program posvećen gotovo u potpunosti promociji književnosti i kulture. Šteta, eto, što je u Zagrebu pa nam nije svima dostupan, čak ni u teoriji).
Iz kolumne sam saznala nešto o Zecu, nešto o knjigama, a kako smo većinom čitali iste knjige, imali iste probleme s poslom koji nije baš ono o čemu smo sanjali i šefovima koje smo sanjali samo u noćnim morama i kako smo oboje tijekom godina nastojali ugurati što više knjiga u što manje kvadrata životnog prostora, njegova mi je kolumna došla ko, da prostite, zec na desetku. Osim očitih sličnosti, iz kojih je nastao i ovaj moj blog, između mene i Zeca postoje i određene razlike. Prva je prilično očita – on je muško, a ja sam sve osim toga. Nadalje, on ima smisla za humor, a ja sam svoga tragično lišena (u nesreći u kojoj je stradao i moj zli dvojnik), tako da sam ja na njegove kolumne umirala od smijeha, a on na moje tekstove vjerojatno ne bi. Isto tako, on je oženjen, ima dvoje mini – djece, Zakonitu suprugu i beskompromisno je monogaman, što kod mene (osim monogamije) nije slučaj. Također, on više nego ja voli SF i fantasy, tu nahočad ozbiljne književnosti. Zecu, čini se, uopće nije neugodno što očito nije akademski obrazovan za funkciju koju obavlja (iako ne vidim da bi u skoroj budućnosti mogli otvoriti smjer za diplomiranog kolumnista, ali hoću reći da kao ni ja, nije profesor književnosti ili slično, kao ni ja), dok ja još uvijek nisam riješila svoje unutarnje konflikte glede činjenice da raspravljam o knjigama, a nisam dobila diplomu za to: da mi sad dođe najgluplji srednjoškolski profesor hrvatskog jezika i kaže: „AhahahaaHA!“, ja bih se vjerojatno pokrila ušima. Zec, s druge strane, smatra da ima apsolutno pravo reći kako je knjiga Milana Fošnera „Šibajući mrtvog konja“ literatura uz koju se bolje sere nego uz CD Miše Kovača. I ima – jer u krajnjem slučaju, kod nas se svi ponašaju kao da su čitatelji dužni pročitati neku knjigu, toliku im je čast ukazao pisac objavivši to svoje djelce, dok se u onome što ja volim zvati „stvarni svijet“, to najčešće ne događa tako: pisac bi trebao biti onaj koji bi trebao uvjeriti čitatelja da je za njega bolje da pročita njegovu knjigu nego da gleda nogomet ili čačka uši drškom od metle.
Zato bih ja, unatoč tragičnom nedostatku smisla za humor, voljela pisati kolumne poput Zeca the Toilet Managera – da mogu reći „Jebite se vi, JA sam čitatelj, zabavite me kako god znate i umijete!“
subota, 11.10.2008.
Roman vs. kratka priča
Već sam spomenula u jednom od svojih ranijih postova kako imam dojam da je kratka priča u današnje vrijeme nepravedno zapostavljena od strane svog većeg i duljeg dalekog rođaka – romana. To je u određenom smislu paradoks jer suvremeni tempo života nam teško dopušta da se nečemu posvetimo na dulje vrijeme, pa bi kratka priča predstavljala bolji oblik koji bi nam dopustio da uživamo u književnosti na kratak rok, dok se romanu ipak moramo više posvetiti i odvojiti više vremena da bismo čitali roman.
Koji su razlozi manje popularnosti kratke priče u odnosu na roman? Mislim da oni leže u samom sadržaju i strukturi romana, odnosno kratke priče. Naime, kratka priča je prilično sublimiran „život u malom“ – u kratkoj priči dobivamo zaokruženu cjelinu u tek nekoliko kartica teksta, što znači da je kratka priča zgusnutija – na manjem prostoru moramo dobiti i čitavu priču, i poantu teksta, i svo simboličko značenje i sve ostalo što jedna priča treba imati. To znači da je kratku priču u tom smislu i teže čitati i iščitavati. S druge strane, roman omogućava da se pisac raspiše na više prostora – tako se radnja može „razvodniti“ (u najboljem mogućem smislu tog glagola) na više stranica, olakšavajući čitatelju shvaćanje radnje, uvodeći potrebna ponavljanja i objašnjavanja da bi se radnja učinila pristupačnijom čitatelju i time učinila roman lakšim za čitanje.
Jednaka paralela može se povući i u odnosu čitanja poezije i proze. Poezija, pogotovo danas, predstavlja najzgusnutiji i najsublimiraniji oblik teksta u kojem se svijet objašnjava tek u nekoliko stihova, u tridesetak do pedesetak riječi: danas je, uz ostale razloge koji su doveli do toga, poeziju teže čitati nego što je to bilo ikada prije, jer se određeni odnosi i uvjeti objašnjavaju tek u naznakama, koji nekim čitateljima prestaju biti jasni i lako razumljivi, stoga je logično da se poezija manje čita (ali iznenađujuće, više piše).
No da se vratim na temu ovog posta: ja volim kratke priče i sve njezine oblike, i drago mi je vidjeti da se na popularizaciji ove književne vrste u današnje vrijeme puno radi i da će kratka priča, po svemu sudeći, ipak opstati.
petak, 10.10.2008.
Stephen King - neokrunjeni kralj ili prodavač mjeseca?
(Originalno, naslov ovog posta je bio „Stephen King – kraljević ili prosjak“, ali značenje je poprilično slično, stoga sam i na ovu verziju prilično ponosna).
Luđak ili marketinški genij koji se izrazito dobro prodao? Još uvijek dvojim oko toga, iako sam od njegova opusa pročitala samo neznatan dio: Rose Madder, Snovolovku, Ono, jednu jednominutnu dramu i Plant (prijevod je Biljka: radi se o romanu isključivo pisanom u epistolarnoj formi, koji je nastao kao božićna čestitka koju je King od osamdesetih slao svojim prijateljima, a kasnije uobličio u roman. Iako nema nimalo dijaloga, već se radi o iznošenju uredskih memoranduma, e – mailova, pisama i dnevničkih zapisa, tipična kingovska napetost ni u ovom romanu ne izostaje). No njegov opus danas je toliko obiman da sumnjam da su ga kompletno pročitali i najzagriženiji fanovi.
Vrhunac njegove marketinške drskosti bio je kad je istoga dana kod dva različita izdavača objavio dva svoja romana: Desperation i The Regulators, jedan pod pravim imenom, a drugi pod pseudonimom Richard Bachman – romani su imali naslovnice koje su zajedno činile jedinstvenu sliku, i oba su se – nevjerojatno, ali istinito – izvrsno prodavali.
Ono što, s druge strane, potvrđuje da se radi o piscu koji duboko vjeruje u plodove svoje mašte jest da se motivi iz njegovih priča pojavljuju u drugim njegovim pričama, poput, primjerice, papirnatog brodića koji je otplovio kanalizacijom nakon što je Ono ugrabilo dječaka koji je taj brodić puštao niz kanalizaciju. Brodić se pojavljuje i u seriji romana Dark Tower s fusnotom „Gdje li smo već vidjeli taj brodić?“ To nije usamljen primjer, pojavljuje se i simbol kornjače i mnogi drugi detalji. Isto tako, King je za autore knjige „Kako napisati svoj prvi roman“ izjavio kako svoj rad doslovce doživljava kao „božansko nadahnuće“ jer navodno, dok piše, čuje glas u glavi koji mu govori što da napiše. Recept je to koji je, čini se, Kingu donio svjetsku slavu i mnoge druge blagodati, stoga bi ga se svakako trebao i nadalje držati.
Razmišljajući o Kingu, uvijek mi se nameće zaključak kako to možda jest šund – literatura za muškarce koji nikad nisu prerasli sindrom Petra Pana i još uvijek žude za pustolovinama iz sfere nadnaravnog, ali je autor Stephen King već sad sigurno izborio svoje mjesto u analima svjetske književnosti svojom nevjerojatnom čitanošću i svojom voljom da što vjernije prepriča svoju viziju svijeta i plodove svoje mašte.
četvrtak, 09.10.2008.
(Čitateljski) usponi i padovi
Nakon dva loša (ubiše Miloša, jel tako to ide), bilo mi je suđeno da naletim i na jedan odličan roman. John Updike kaže «Udaj se za mene», a ja kažem «Svaka čast» iako sumnjam da bih se trebala toliko iščuđavati nad time da me roman toliko oduševio s obzirom da se ipak radi o Updikeu, ej! (njegovi romani iz tetralogije o Zecu, i to «Zeka je bogat» (net kaže da je to posljednje u nas prevedeno izdanje, prevela ga je beogradska izdavačka kuća i može se naći u nekim knjižnicama) i «Rabbit at Rest» (ne znam kako bih to prevela u duhu romana, doista!) osvojili su Pulitzerovu nagradu). Knjiga «Udaj se za mene» objavljena je 1977. godine i govori o ljubavnom četverokutu u kojemu svatko želi biti tuđi muž, odnosno žena. Najjača Updikeova strana jest moćno uživljavanje u karaktere likova, slikovitost ženskih i muških likova i uživala sam u svakoj riječi (predlažem odgovornima prevođenje čitave serije romana o Zecu, iako sam našla i jedno hrvatsko izdanje u antikvarijatu (moje je, mičite šape s njega) o Povratku Zeca u dva dijela). Dakle, ljubiteljima američke književnosti 20. stoljeća toplo preporučujem.
Pisanje ovog bloga me natjeralo da se vratim i nekim «starim vrijednostima»: ponovno čitam Garciju Marqueza i njegovih «Dvanaest hodočasnika» - knjigu sam davno pročitala, ali sam je u međuvremenu dobila na poklon, pa obnavljam znanje. Kratka priča je po mom mišljenju nepravedno zapostavljena u korist romana, ali vrijedi čitati i kratke priče.
Hoće li to značiti da ću se uskoro vratiti i čitanju Paula Austera? To bi bilo i više nego odlično.
srijeda, 08.10.2008.
Što čitam ovih dana?
Pročitala sam roman Sibile Petlevski «Noćni trening» i roman «Izbliza», slovenske autorice Irene Svetek (preporučila Jagna Pogačnik, naravno). I to u prilično kratkom vremenu, tako da se jedan roman stopio u drugi na način da ih jedva razlikujem. A to nikad nije dobar znak. Možda je alarmirajući simptom i to što su obje diplomirale komparativnu književnost pa su opterećene apsolutno svom književnošću koja se dogodila prije nego što su sjele za tipkovnicu. Možda meni jednostavno nije bio dan za čitanje zgusnute proze (rekla bih pretenciozne, ali mi to zvuči bezobrazno).
Irena Svetek smućkala je geografske prostore ove regije sve do Rumunjske u karakternu siluetu svoje glavne junakinje – osim stila, zapravo ima nekoliko detalja koji su mi se svidjeli: osnovna priča i njezini glavni junaci. Još uvijek se ne mogu oteti dojmu da naši (uvjetno!) pisci pišu samo da bi «čuli» svoj glas na papiru: forma i stil su prevagnuli važnost nad sadržajem – zato mislim da se radi o pompoznom inzistiranju na svom glasu. Ne znam kako ostali, ali nervira me kad pretjerana slikovitost i «pretrpanost» stila ometa u praćenju radnje romana. Zašto pišemo roman? Zbog sebe? Zbog radnje? Zbog glavnog lika? Da bismo zabavili sami sebe? Da bismo se sebi učinili veći?
No bar mirne duše za «Izbliza» Irene Svetek mogu potpisati da se radi o romanu. Radnja je konzistentna, linearna i tiče se jedne te iste priče od početka do kraja. Za «Noćni trening» ne mogu reći čak ni to. Neprestano sam čekala da se radnja jednog poglavlja počne bar u najmanjem dijelu nadovezivati na radnju idućih, no odustala sam i pomirila se s činjenicom da ne čitam roman, nego zbirku kratkih priča, no evo što piše na stražnjim koricama: «Od mračnih rupa do trendseterskih salona, od provincijskih gradića u Alpama do najvećih europskih metropola kreće se junakinja NOĆNOG TRENINGA. Uronjena u svijet literature i džeza, stalno na razmeđu stvarnoga i cyber svijeta, ona je paradigmatičan lik suvremenog mladog europskog intelektualca osuđenog na lutanja i potragu za čvrstom točkom. Stilski briljantan, inovativan u spajanju fikcionalnih i nefikcionalnih elemenata, roman Sibile Petlevski može se usporediti s romanima Denisa Johnsona i Chucka Palahniuka.» Dakle, ako je roman, fragmentaran je do jaja. Ili predstavlja samo noćni trening pisanja Sibile Petlevski. Možda sam neuka, ali nisam uživala u čitateljskom iskustvu. A valjda je to ipak najvažnije. Proza je gusta kao paradajz – sos, tema/e mi nisu bliske, čak sam jedno vrijeme tijekom čitanja (ja, seljanka s kolodvora Zoo) imala dojam kako je taj roman pisan da bi se fascinirali naši inozemni susjedi: poznavanje njihove kulture, tradicije i povijesnih kurioziteta ispada gotovo sa svake stranice. Čitav je roman sumoran i sivkast. Još jedan primjer kako su forma i stil prevladali pred sadržajem. Sadržajno – to je bilo blijedo.
Ovih sam dana malo razočarana u hrvatsku književnost. Sve neki dosadnjakovići. Nema čak ni dobrog šunda.
utorak, 07.10.2008.
Šund naš svagdašnji
Poznanik iz strane zemlje mi je nedavno poslao link na tekst koji je objavio na jednoj stranici, napisan u obranu telenovela, ili po naški, sapunica (moj bi otac rekao: safunjara!) Tamo on navodi šest najčešćih zamjerki onih koji telenovele ne gledaju: između ostalog, oni kažu kako su sapunice sve na isti kalup, kako je gluma loša, kako su prepune patetike, kako je to uzaludno potrošeno vrijeme i kako su one znak lošeg ukusa, odnosno – šund.
Njegov odgovor na potonju zamjerku glasi kako još uvijek ne postoji prihvatljiva definicija šunda, što i ja smatram da je istina. No kakve to veze ima s knjigama i književnošću? Situacija je sasvim jednaka: danas šund, sutra u lektiri. Najbolji primjer kojeg sam se sjetila jest slučaj Marije Jurić Zagorke, prve hrvatske profesionalne novinarke i književnice koja je, kako kaže Wikipedija, pisala «romane za širu publiku». O njezinom se životu vrlo malo zna, kao i o književnom radu, no zabilježen je komentar Ksavera Šandora Gjalskog, koji o Zagorkinim romanima kaže da su «šundliteratura za kravarice». Bilo kako bilo, Zagorka se i danas, stotinu godina kasnije, i dalje intenzivno čita, dok Gjalskoga izbjegavamo čak i kad je pisac iz lektire. Neki čak smatraju kako je njegov komentar bio potaknut jalom zbog popularnosti Zagorkinih djela među tadašnjom čitateljskom publikom. Važno je napomenuti da se tek danas Zagorkinom liku i djelu pruža dostojna pozornost koju njen opsežni opus zaslužuje.
Istu recepciju primio je, primjerice, i Shakespeare nekoliko stoljeća ranije: njegove su teme popularizirale dramu i danas predstavljaju najopsežniju studiju međuljudskih odnosa: ljubav, preljub, ljubomoru, život i smrt. Bard iz Stratford – Upon - Avona se danas i dalje pomno proučava, a gdje su njegovi suvremenici?
Dakle, prilično je lako davati provizorne ocjene nekog romana ili djela – lijepiti etikete poput «najljepša ljubavna priča svih vremena» ili «šundliteratura za kravarice»: moje je mišljenje da je jedino Test Vremena potpuno pouzdan. Vidjet ćemo kakvu će prodaju ostvarivati hrvatske književne veličine kroz jedno pedesetak godina.
ponedjeljak, 06.10.2008.
O književnoj kritici III.
Osim onih koji tvrde da je kritika irelevatna zbog toga što je nemoguće shvatiti „što je pisac htio reći“ zbog toga što „pisac najbolje zna što je htio reći“, postoje i oni koji tvrde da je kritika u prošlosti imala veći utjecaj na društvene krugove i čitateljsku publiku, a da se taj utjecaj danas pomalo smanjio.
S potonjim se mogu složiti, iako, za razliku od tih zlogukih proroka, ne mislim da je stanje bespovratno nepopravljivo i da danas – sutra možda neće biti bolje.
Razlozi zbog kojih je kritika došla na niske grane možemo tražiti i među kritičarima, i u općoj društvenoj klimi, a i zbog promjena među čitateljskom publikom. Naime, književna kritika je došla na zao glas jer se kritikom počeo baviti kojekakav nedostojni živalj (autorica ovog teksta nije isključena) – pritom ne mislim samo na one koji nisu dovoljno upućeni u književnost da bi mogli napisati dobru kritiku, već osobito na one koji su kritiku koristili u svoje osobne svrhe, radi osobnog probitka ili diskreditiranja političkih i društvenih protivnika (takvi su nam možda najgori i njih uopće ne volimo, za razliku od sirotana koji nisu ništa znali, ali su naučili – njima se pola prašta, nitko ne zna sve i čovjek uči dok je živ, kako kažu dvije krasne stare izreke). Isto tako, kritičari su ponekad bili i osobe u sukobu interesa: oni koji su radili ili bili povezani s određenim izdavačkim kućama, pa su redovno pjevali hvalospjeve „svojim“ izdanjima. No s druge strane, takva situacija nije strana niti na jednom tržištu: kod Amera se književni agenti mjesecima ulizuju kritičarima kako bi dobili povoljne kritike, po čemu zaključujem da će takva praksa i kod nas biti malo teže iskorjenjiva.
Također, opća društvena klima se toliko promijenila da vrlo malo ljudi čita: oni koji nemaju namjeru pročitati ni samu knjigu pogotovo neće vidjeti svrhu u čitanju kritike o toj knjizi. Zato je kritika izgubila opću društvenu svrhu (po mom mišljenju, ta svrha se sastoji u tome da se izvijesti potencijalni čitatelj o karakteristikama djela, što bi ga privuklo da knjigu i pročita), a samim time i poligon za manifestaciju: novine danas odvajaju sve manje i manje prostora za književnu kritiku, koja je danas više svedena na crtice od pet redaka nego na ozbiljne tekstove (dobar dokaz za to jesu „najprodavanije dnevne novine“ u Hrvatskoj, 24 sata, ili se barem tako reklamiraju, koje nemaju niti predviđene stranice za kulturu, a očito ih ni ne trebaju kad se tako dobro prodaju i bez toga). Ako se takvi tekstovi i pojave u dnevnom tisku, ili su sponzorirani ili izlobirani ili na drugi način izrežiraniod strane kritičara ili uprave dnevnog lista.
Više nego kritike, danas se, dakle, pojavljuju preporuke: preporučuju vam najčešće oni koji vam žele nešto prodati – izdavači. Njihova je knjiga uvijek „najbolja ljubavna priča svih vremena“ ili „triler koji oduzima dah“, njihovi su autori „neshvaćeni genijalci koji vješto barataju riječima“ ili „kućanice koje su živjele na rubu siromaštva iz kojeg ih je izveo jedan briljantan roman“.
Kako popraviti stanje? Ja, kad malo bolje razmislim, ne pišem književne kritike, ja preporučujem knjige, to je moja misija. Za svaku pročitanu knjigu koju sam nekom preporučila, dobijem po još jednu zlatnu zvjezdicu u malu crnu knjižicu na nebu. Razlika između mene i izdavača je u tome što ja ne želim da jednu knjigu kupi i pročita što više ljudi, već želim (i mislim da mogu prepoznati) da određenu knjigu pročita baš ona osoba kojoj je ta knjiga namijenjena i koja se pojavila baš u onom trenutku kad si je ta osoba postavljala upravo takva pitanja kao i likovi iz knjige, ili još bolje, zbog te knjige si je počela postavljati upravo takva pitanja.
Književna kritika je nuspojava objavljivanja knjige i čitanja knjiga, i ako se knjige počnu čitati, i književna kritika će ponovno naći svoju ulogu u društvu i kulturi.
nedjelja, 05.10.2008.
O književnoj kritici II.
Razmišljala sam kakav bi, prema mome mišljenju, trebao biti književni kritičar. Kao prvo, smatram da bi morao biti upućen o temi o kojoj piše što znači da književni kritičar možda ne mora nužno biti diplomirani knjižničar ili profesor književnosti, ali bi bilo dobro da toliko poznaje teoriju književnosti i povijest književnosti da mu neki pojmovi, poput „postmoderne“ ili „fabule“, nisu strani.
Nadalje, mislim da bi književni kritičar trebao biti maksimalno objektivan. Naime, koliko se sjećam kad smo mi radili književnu kritiku u osnovnoj školi (manjkavost srednjoškolskog sustava u moje vrijeme je bila i u tome što nismo niti riječju spomenuli književnu kritiku kao ni mnoge druge rodove i vrste s kojima sam se susrela tek svojevoljno i o vlastitom trošku), književna kritika je, između ostalog, kombinacija umjetničkog i znanstvenog pristupa (kao i esej ili feljton, primjerice), dakle, novinarsko – književni tip teksta koji mora počivati na činjenicama, a ne na subjektivnim dojmovima kritičara. To znači da je apsolutno nedopustivo da kritičar novinski i drugi prostor koristi za privatno razračunavanje s protivnicima i neistomišljenicima. Apsolutno je nedopustivo vrijeđanje autora na osobnoj razini. Mnogi tako književnom kritikom nazivaju i tekst u kojemu će autora nazvati kretenom ili političkim izdajnikom, što ne da je izvan svake pameti i dobrog ukusa, već je i pomalo nepošteno, s obzirom da se napadnuti autor očito ne može na isti način braniti protiv kritičara.
Nedavno sam čitala blog na kojem je na tapeti bio jedan naš poznati pisac koji piše kolumnu za jedan dnevni list, gdje je autor bloga od rečenice do rečenice komentirao kolumnu, tvrdeći da je spomenuti pisac ignorant i egotripaš (ako sam to dobro protumačila). Neki su taj tekst na blogu hvalili kao odličan primjer kvalitetne kritike, no ja se ne bih složila s tim. To je bio napad na tuđu osobnost više nego na njegov tekst. Jer, kako se radi o novinskoj kolumni, tekstu čija je namjena da se određenim osobama u društvu omogući da izraze svoje mišljenje o određenoj temi, taj tekst (a tekst je bio, koliko se sjećam, o atletskoj disciplini desetoboja) je sasvim ispunio svoju svrhu. To ne mora biti pametno mišljenje ili čak mišljenje s kojim bismo se mogli složiti, ali to ne znači da je kolumna bila poziv da se autora vrijeđa ili se o njemu, zbog izraženog mišljenja, govori kako to mišljenje očito znači da je autor sam centar svoga svijeta i da uopće ne razmišlja o tome kako o određenom problemu razmišljaju drugi ljudi.
Jasno je da je praktički nemoguće da kritičar bude apsolutno objektivan, jer svi imamo svoje afinitete: neki radije čitaju krimiće, a drugi lijepu književnost. Čak i kad bi se dogodilo da je kritičar apsolutno objektivan, njegova nam kritika možda neće puno pomoći da izaberemo pravu knjigu za sebe, jer MI možda više volimo čitati krimiće, a pročitali smo kritiku knjige koja pripada žanru ljubića.
Dakle, po mom mišljenju, zadatak kritičara se svodi na nekoliko točaka: on mora maksimalno objektivno i upućeno, određenog čitatelja kojemu je ta knjiga namijenjena, pozvati da pročita spomenutu knjigu, jer će mu, po naravi i prijašnjem čitateljskom iskustvu, upravo ta knjiga najviše odgovarati. On to mora učiniti na način da ne vrijeđa autora knjige na osobnoj razini, da tekst bude zanimljiv i svojim vokabularom i stilom prilagođen potencijalnom čitatelju, a u isto vrijeme, da ne otkrije previše od radnje ili teme knjige, kako ne bi oduzeo čar čitanja potencijalnom čitatelju (upravo ovo mjesto potaklo me i na razmišljanje o književnoj kritici, jer sam i sama dobila – kritiku – kako moje – kritike – sadrže previše prepričavanja radnje. Kritika je možda na mjestu.)
Konačno, moram dodati da općenito mislim kako bi se bavljenje kritikom trebalo prepustiti ljudima koji vole književnost i koji se smatraju pozvanima promovirati čitanje i knjigu u društvu, a nikako onima koji lako postaju opijeni moći i skloni koristiti svoju moć u osobne svrhe.
subota, 04.10.2008.
O književnoj kritici I. (kad se svi već toliko bune protiv nje)
Moji upućeniji prijatelji i poznanici (u odnosu na njih sam laik, jedna od onih neukih koji su se slučajno našli u okruženju knjiga i nikad nisu poželjeli otići. No tješim se da je i Ephraim Kishon po struci i zanimanju bio pravnik.) kažu da se znanost o književnosti dijeli na tri grane: na teoriju književnosti, povijest književnosti i književnu kritiku. Takvu podjelu mi je prilično lako prihvatiti jer zvuči logično. Službenu definiciju, dakle, znamo – književna kritika je jedna od grana znanosti o književnosti koja promišlja pojedinačna književna djela, ocjenjuje ih, vrednuje i tumači. Grčka riječ kritika označava ocjenjivanje, odnosno prosuđivanje, pa književna kritika znači procjenu književnih djela. Kriteriji za podjelu književne kritike su različiti, pa postoji, recimo estetska, idejna, etička, didaktička kritika i tako dalje. Kritika bi trebala biti imanentna, što znači da nastoji dublje protumačiti književno djelo i prepoznati načine na koji su određeni učinci u književnom djelu proizvedeni.
U laičkim, blogerskim i underground – književnim krugovima prilično se grmi protiv kritike: da uopće ne možemo kritizirati nešto što je netko napisao „iz duše“, na temelju svojih osjećaja, i da je to samo zato lijepo. Zatim, da je pisac jedini relevantan za ocjenu onoga što je želio napisati i da očito nitko drugi nema pravo reći da je nešto dobro ili loše.
Moram reći kako sam dosta često pisala kritike, preporuke i prikaze djela, pri čemu ne mislim da sam to činila samo na satovima obvezne lektire, i isto tako moram reći da me dosta mojih prijatelja, neafirmiranih pisaca, molilo da čitam njihove rukopise i da ih recenziram na način na koji bi to učinio neki urednik. Stoga moje iskustvo po tom pitanju, iako je neznatno u odnosu na ono poznatih književnih kritičara, ipak postoji.
Ovaj sam tekst rastrančirala na tri dijela jer su moja razmišljanja bila previše konfuzna da bih ih sad lako mogla strpati u jednu urednu kutijicu, ili nedajbože, karticu teksta. U drugom dijelu će biti riječi o tome kako se ponaša dobar kritičar, a u trećemu o tome što se događa s kritikom danas.
