Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 12.10.2008.
E takvu bih ja kolumnu htjela pisati!
Zadnjih nekoliko dana sav moj internetski promet na poslu i izvan njega (ali više na poslu, jer tamo češće imam vremena za zujanje okolo) bio je posvećen čitanju kolumni Zeca the Toilet Managera na Booksa (inače, Booksa je kafić – knjižara koji ima zanimljiv program posvećen gotovo u potpunosti promociji književnosti i kulture. Šteta, eto, što je u Zagrebu pa nam nije svima dostupan, čak ni u teoriji).
Iz kolumne sam saznala nešto o Zecu, nešto o knjigama, a kako smo većinom čitali iste knjige, imali iste probleme s poslom koji nije baš ono o čemu smo sanjali i šefovima koje smo sanjali samo u noćnim morama i kako smo oboje tijekom godina nastojali ugurati što više knjiga u što manje kvadrata životnog prostora, njegova mi je kolumna došla ko, da prostite, zec na desetku. Osim očitih sličnosti, iz kojih je nastao i ovaj moj blog, između mene i Zeca postoje i određene razlike. Prva je prilično očita – on je muško, a ja sam sve osim toga. Nadalje, on ima smisla za humor, a ja sam svoga tragično lišena (u nesreći u kojoj je stradao i moj zli dvojnik), tako da sam ja na njegove kolumne umirala od smijeha, a on na moje tekstove vjerojatno ne bi. Isto tako, on je oženjen, ima dvoje mini – djece, Zakonitu suprugu i beskompromisno je monogaman, što kod mene (osim monogamije) nije slučaj. Također, on više nego ja voli SF i fantasy, tu nahočad ozbiljne književnosti. Zecu, čini se, uopće nije neugodno što očito nije akademski obrazovan za funkciju koju obavlja (iako ne vidim da bi u skoroj budućnosti mogli otvoriti smjer za diplomiranog kolumnista, ali hoću reći da kao ni ja, nije profesor književnosti ili slično, kao ni ja), dok ja još uvijek nisam riješila svoje unutarnje konflikte glede činjenice da raspravljam o knjigama, a nisam dobila diplomu za to: da mi sad dođe najgluplji srednjoškolski profesor hrvatskog jezika i kaže: „AhahahaaHA!“, ja bih se vjerojatno pokrila ušima. Zec, s druge strane, smatra da ima apsolutno pravo reći kako je knjiga Milana Fošnera „Šibajući mrtvog konja“ literatura uz koju se bolje sere nego uz CD Miše Kovača. I ima – jer u krajnjem slučaju, kod nas se svi ponašaju kao da su čitatelji dužni pročitati neku knjigu, toliku im je čast ukazao pisac objavivši to svoje djelce, dok se u onome što ja volim zvati „stvarni svijet“, to najčešće ne događa tako: pisac bi trebao biti onaj koji bi trebao uvjeriti čitatelja da je za njega bolje da pročita njegovu knjigu nego da gleda nogomet ili čačka uši drškom od metle.
Zato bih ja, unatoč tragičnom nedostatku smisla za humor, voljela pisati kolumne poput Zeca the Toilet Managera – da mogu reći „Jebite se vi, JA sam čitatelj, zabavite me kako god znate i umijete!“
