Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 23.09.2022.
Cory Doctorow: „Mali brat“
„Vrli mlađi brat Orwellove „1984.““
„U paranoičnom svijetu današnjice nije lako biti buntovnik.
Marcus Yallow, aka „w1n5ton“ ima sedamnaest godina, ali već zna kako nadmudriti sistem. Superioran haker, zabavlja se ismijavajući nadzorni sustav u svojoj srednjoj školi, no kad ga nakon terorističkog napada na San Francisco pripadnici Ministarstva domovinske sigurnosti uhite i izlože brutalnom ispitivanju, ulog u ovoj igri vrtoglavo raste.
Jer, iz noćne more tajnog zatvora, Marcus se budi u svijetu potpunog nadzora, u policijskoj državi u kojoj je svatko sumnjiv, a nitko nije slobodan.
Nitko tko se ne odluči boriti.
„Mali brat“ Corya Doctorowa knjiga je koji mnogi nazivaju manifestom antiglobalizma. Hrabra u prikazivanju naše sadašnjosti i budućnosti, jezovita dok govori o opasnostima i iskušenjima s kojima smo suočeni, ovo je priča o staroj slobodi i novoj tehnologiji, o buntovnicima s tipkovnicama, djeci novog doba, klincima koji nas okružuju.“
Znači, ovo je knjiga originalno objavljena 2008. godine, kod nas 2011. godine. Prije deset ili četrnaest godina, mislim da Cory Doctorow nije mogao niti naslutiti kamo će nas odvesti nadzor (iako je obuhvatio ono što će se dogoditi s nadzorom nakon 9/11, odnosno 2001. godine nakon terorističkog napada na tornjeve blizance WTO-a, a na što mi se prirodno nastavila stručna literatura koju sam tada paralelno čitala, odnosno na „Doktrinu šoka“ Naomi Klein, pa mi je u vrijeme dok sam čitala „Malog brata“ glava sva bila u politici slobode i antiglobalizmu).
Javnopolitički govoreći, ja već godinama govorim da će privatnost u desetljećima koja dolaze biti pitanje svih pitanja, i da će pravo na privatnost i luksuz privatnosti biti namijenjen eliti odnosno onima koji svoju privatnost mogu pribaviti i kupiti. Oni drugi, odnosno plebs, već sada svojevoljno postaju teritorij za žetvu osobnih podataka koji se (a to je ono što mislim da Doctorow nije uspješno predvidio) prodaju radi profita i u svrhu ekonomskih probitaka više nego u svrhu političke kontrole ili nadzora nad slobodom. O tome govori i ova knjiga kroz prizmu klinaca koji se bore za svoje i tuđe slobode, na jedan istovremeno naivan i ingeniozan način kakav može pripadati samo tinejdžerima.
Privatno govoreći, da sam barem ikad ikako bila takva kul klinka kao što su ovi likovi Doctorowa, uključujući tu, naravno i protagonista Marcusa. Pokupila sam sto dobrih fora kao što su LARP-ovi, ometači čipova i slično (za svoju djecu, naravno, kasno je već za mene, ja sam konzervativna baba koja pripada establishmentu). Privatno govoreći, ova knjiga je kul, likovi su kul, sve je beskrajno kul i voljela bih da sam je čitala dok je bilo vrijeme (za mene) jer bi tada sigurno imala i puno veći utjecaj na mene nego što je ovako uopće mogao biti slučaj.
Oznake: cory doctorow, mali brat, george orwell, 1984, nadzor, privatnost, sloboda, ustavno pravo, ljudsko pravo, prikupljanje podataka
utorak, 20.09.2022.
Diane Setterfield: „Bellman&Black“
„Uhvaćen u trenutku dječačkog izazova, William Bellman svojom će praćkom jednim preciznim hicem oboriti i usmrtiti pticu sa stabla. No, riječ je o nimalo običnoj ptici: radi se o gačcu, pripadniku posebnog roda pernatih stvorenja čiji lepet krila odzvanja na gotovo svakoj stranici ove čudesne knjige.
Iako će ovaj kratki čin nasilja i okrutnosti brzo nestati iz Williamova sjećanja, ispostavit će se da gačci ne zaboravljaju tako lako. Godinama kasnije, uspješan poslovni čovjek, vlasnik obližnje predionice i sretno oženjen otac četvero djece, William, kao i svi oko njega, uvjeren je da ima sve. Da nema tajanstvenog stranca u crnom kojeg već godinama viđa na sprodovima, moglo bi se reći da ga ništa pod kapom nebeskom ne muči. No kad niz nevjerojatno tragičnih udesa njegovu sreću preko noći preokrene u neljudsku nesreću, William će, kako bi spasio nešto vrednije i od vlastita mu života, biti prisiljen sklopiti neobičan sporazum s tajanstvenim i još neobičnijim strancem.
I tako je rođen Bellman&Black, grandiozni poslovni pothvat koji će London baciti na koljena, a Williama uplesti u kovitlac neobičnih i čudesnih zbivanja te uvesti u vezu s gospodinom Blackom koja će mu obilježiti život do samog njegovog kraja.“
S ovako mračnom (slažem se, dickenskovski atmosferičnom) knjigom glupo je reći da sam se zabavljala čitajući, ali svakako me zaintrigirala. Gačac (eng. Rook) je ptica slična vrani, iz roda gavrana, i svakako ima zlokobnu simboliku (Poeov gavran itd.). Opis ove knjige sa stranice same autorice kaže da se radi o „genre-defying meditation about workaholism“), dakle, da u relativno neprikladnom (viktorijanskom) okruženju govori o radoholičarstvu. Moram priznati da me, dok sam čitala nije podsjetilo na radoholičarstvo, ti dijelovi knjige bili su možda najinspirativniji i najviše up-beat, kao filmske montaže u kojima se želi pokazati nekakav napredak – izgradnja kuće, bildanje kondicije (Rocky npr.) i slično.
Ostalo – čista gotika. Ako ste fan, rasturit ćete se od sreće. Ili nesreće, što god vas gotičare pali. U svakom slučaju, priča je to o životu, njegovom trajanju i sve što se u životu može dogoditi, lijepoga i ružnoga. I onda u konačnici, o smrti i o vlastitoj smrtnosti, o suočavanju s vlastitim prestankom života. Često mislimo o smrti i smrtnosti, ali teško možemo misliti o vlastitoj. Tako da, neke jednostavne, ali važne životne lekcije se mogu pročitati u ovom romanu.
Što se tiče lakoće čitanja, možete mi vjerovati da ja gotovo više nisam u stanju čitati ništa što nije čitljivo i pitko, pa je i ovo vrlo prohodno štivo, s krajem koji gotovo da je iznenađujuća stvar.
Doima se kao prava knjiga za onaj drugi, tamni i kišni dio jeseni, kad mrak brzo pada i kada se jeza uvlači u kosti. Preporučujem.
Oznake: diane setterfield, bellman&black, Dickens, gačac, jesen, gotika, knjige, čitanje
subota, 17.09.2022.
Andreja Kostelić-Martić: „Mobing: psihičko maltretiranje na radnome mjestu“
Nije tajna da je društvena (i pravna) pojava mobinga, odnosno psihičkog zlostavljanja na radnom mjestu, stvar od mog posebnog interesa. Tako da kad god se zateknem u mogućnosti čitati literaturu na temu mobinga, to ne propuštam.
Sada je na redu bila knjižica Andreje Kostelić-Martić, psihologinje koja radi na milanskoj Klinici za rad, pod naslovom „Mobing: psihičko maltretiranje na radnome mjestu“. Knjiga je također relativno starija, kod nas je u izdanju Školske knjige objavljena 2005. godine, prije nego što se o mobingu uopće ozbiljno govorilo kod nas, i govori o mobingu manje iz pravne perspektive, što češće možemo sresti u javnosti, medijima i literaturi, a više o mobingu sa stajališta psihičkog stanja žrtve, psihološkog profila zlostavljača, okoline pogodne za pojavu mobinga i slično.
Ono što je u knjizi zbilja konkretno i što najviše pomaže praksi, jesu praktični primjeri, odnosno slučajevi mobinga koji govore u čemu se sve mobing može ogledati – mi možemo teoretizirati da se mobing može ogledati u neprimjerenom obraćanju, u ignoriranju, ogovaranju i slično, ali tek kada pročitamo slučaj „recepcionara u hotelu“ ili „tajnice u bolnici“, shvaćamo koji mehanizmi dovode do mobinga i koje ga okolnosti eventualno pogoršavaju. Zato je meni u čitanju najdragocjeniji bio upravo taj kazuistički pristup, jer za primjere mobinga često nemamo nikakvu periodiku niti stručnu literaturu koja bi ih okupljala.
Naravno, tu je pregled europske i hrvatske regulative koja je bila važeća u 2005. godini, a koja se, govoreći barem za Hrvatsku, od tada nije značajno mijenjala, osim što ima više prakse i više javnih zagovornika rješavanja i olakšavanja problema mobinga. Važno je napomenuti da je mobing i veliki društveni problem, koji uzrokuje povećanje broja sati bolovanja te prijevremeno umirovljenje pojedinih radnika i njihovu raniju radnu nesposobnost, da statistike kažu da na radnom mjestu mobing doživljava od pet do čak 25% radnika, ovisno o statističkim podacima; da je u sjevernim europskim zemljama taj postotak veći jer je temperament drugačiji, pa je krajnje neuobičajeno vidjeti u Švedskoj nadređenu osobu koja će vikati ili će se neprimjerenim tonom ili rječnikom obraćati podređenima, dok je u južnim zemljama (pa i u Italiji, čije područje proučava autorica) takvo obraćanje i postupanje nadređenih normalizirano.
Zbog toga i zbog eventualnog osobnog iskustva s mobingom (koji vam nikako ne želim), toplo preporučujem čitati literaturu, informirati se i tražiti pomoć prije nego što situacija eskalira i naruši se zdravlje.
Oznake: andreja kostelić-martić, mobing, zlostavljanje, rad, radno mjesto, Zdravlje i bolest
srijeda, 14.09.2022.
Vikas Swarup: „Milijunaš s ulice“
Film „Milijunaš s ulice“ ili „Slumdog Millionaire“ je 2008. godine oborio sve rekorde za jedan mali nezavisni film kao dobitnik osam Oscara i četiri Zlatna globusa tih godina.
Nažalost, tada kada se to događalo, cijeli hajp me potpuno zaobišao, pa cijelu priču, i priču iza priče, saznajem tek (pukih) četrnaest godina poslije. O čemu se dakle radilo: mladi indijski diplomat Vikas Swarup je 2005. godine objavio svoj prvijenac pod naslovom „Q and A“, odnosno „Pitanja i odgovori“, koji kroz trinaest pitanja (odnosno onoliko koliko ih ima u poznatom televizijskom kvizu „Tko želi biti milijunaš?“) i trinaest poglavlja govori o tome kako je mladić iz slumova Mumbaija došao do odgovora na pitanja koja su od njega učinila milijunaša. Radi se o trinaest povezanih životnih priča siromaha od kojega nitko ništa nije očekivao, i čije je znanje trebalo biti značajno manje.
Roman je pod tim nazivom imao milijunske naklade u svim prijevodima, te je ubrzo privukao flmske producente, pa je slobodna adaptacija scenarista Simona Beaufoya i redatelja Dannya Boylea proizvela također mali, neovisni film od kojega je malo tko također išta očekivao. Postigavši, kao što već rekoh, osam Oscara i četiri Zlatna globusa.
Posve opravdano, rekla bih. Film nisam gledala, ali u knjizi sam nemjerljivo uživala: knjiga je pitka, i iako govori o siromahu u dijelu svijeta koji nam nije poznat i čija nam je kultura posve strana, ostaje uvjerljiva i dirljiva u svojoj povezivosti (tražim hrvatsku riječ koja znači „relatable“, ako znate takvu, molim vas da mi javite u komentarima).
U njoj, ustvari, nakon što svi počnu sumnjati da bi siromašni konobar uopće mogao znati odgovore na sva pitanja te dolazi do sumnje da se radi o prijevari, mladić priča svoju životnu priču odvjetnici koja bi ga trebala braniti, kako bi mogla poduzeti sve što može u obranu njegove čestitosti.
U trinaest poglavlja, od kojih većina predstavlja patnju, siromaštvo, glad, ali i stvaranje prijateljstava, rađanje ljubavi, upornost, žudnju za opstankom i ambiciju koja gori u svima nama, ovu knjigu ne možete ispustiti iz ruku dok je ne pročitate do kraja.
Preporučujem toplo, pa makar i kasnila.
Oznake: vikas swarup, milijunaš s ulice, slumdog millionaire, pitanja i odgovori, Indija, kviz, pitanja
nedjelja, 11.09.2022.
Ephraim Kishon: „Kod kuće je najgore“ i druge knjige
Mjesecima me nije bilo na blogu, prvo i prvo zato što sam se zarekla, a onda porekla, da ću se ove godine nastojati suzdržati od veće kupovine knjiga (nešto kao novogodišnja odluka u smjeru štednje) i da ću više čitati iz kućne biblioteke, eventualno se ponovno učlaniti u knjižnicu, reaktivirati e-book reader...
Rekla i porekla, naravno. A Interliber još nije niti na vidiku. Pa onda nisam od sramote mogla B(l)ogu pred oči.
No ipak, čitala sam ponešto iz kućne biblioteke u travnju i u svibnju, prvo u nadi da ću za Kishona moći zainteresirati djecu. Međutim, prerano je, iako smo počeli s pričama kućne tematike.
Čitala sam dakle, iz kućne biblioteke: „Kod kuće je najgore“, „Nije fer, Davide“ (odakle potječe i moja najdraža Kishonova humoreska “Veleslika strica Morrisa“, u kojoj se potanko opisuje nesreća kada postariji stric kupuje „mladima“ umjetničko djelo, sliku naivnog slikarstva koja se njima nimalo ne sviđa. Opis te slike je maestralan:
„Slika je obuhvaćala cjelokupno prostranstvo od četiri četvorna metra, skupa s gotičko-baroknim zlatnim okvirom, a predstavljala je sveukupnu židovsku baštinu. Desno, u prvom planu, dizao se gradić. Dijelom u dijaspori, dijelom u bunilu bio je okružen s puno vode i puno vrlo plavog neba. Odozgo je sjalo sunce u prirodnoj velični, dolje su pasle krave i koze. Uskim puteljkom šetao je ravir s dva svitka Tore u rokama; slijedio ga je stanoviti broj učenika Talmuda, među kojima i nekolikočuda od djece, kao i dječak koji se uočio svog trianestog rođendana priprema za Bar Mizvu. U pozadini su se vidjeli vjetrenjača, skupina guslača, mjesec, jedna svadba i nekoliko poslenih majki kako peru rublje na rijeci. Na lijevog strani otvarala se pučina s obaveznim jedrilicama i ribarskim mrežama. Iz daljine su pozdravljale ptice i obala Amerike.
Nikad u svom životu nismo vijdeli takvo zgusnuće grozote, usto još u četvorinastom obliku, neoprimitivističkom stilu i tehnikoloru.
(...)
Kad je stric Morris, ponos obitelji moje žene, otišao, dugo smo sjedili pred tom uljanom strahotom i šutjeli. Pred nama je izranjala sva tragika židovskog naroda. >Bilo je kao da se naš skromni stan dupke napunio kozama, obblacima, vodom i učenicima Talmuda.“)
Zatim sam čitala „Nema nafte, Mojsije“, „Još malo pa istina“, „Kita boli more“ (knjiga za turiste), pokušala čitati humoristički roman „Lisac u kokošinjcu“ koji sam ranije čitala, ali me nešto nije išlo ovog puta, i konačno okončala zgodu humoreskama Jaroslava Hašeka pod nazivom „Razgovor sa cenzorom.“
Onda su došle neki novi interesi, neke nove nabavke, jer do lipnja je krajnje vrijeme da čovjek odustane od novogodišnjih odluka, čak štoviše, i tako su Kishon i kućna biblioteka pali u drugi plan.
Pa poslušajmo što će dalje biti.
Oznake: ephraim kishon, humor, humoreske, nije fer, davide, židovi, obitelj, smijeh, knjige
utorak, 19.04.2022.
Alexander McCall Smith: „Moralka za ljepotice“/“Kalahari škola strojopisa za muškarce“
U prethodnom postu uvodno sam pisala o serijalu Prve damske detektivske agencije, o Mmi Precious Ramotswe, koja u Botsvani otvara prvu detektivsku agenciju, pa iako nema formalno obrazovanje, već samo posjeduje zdrav razum, poznaje ljudsku prirodu i jako voli svoju zemlju, uspijeva riješiti brojne slučajeve nestalih osoba, nevjernih muževa i nerazriješenih pitanja.
Treći dio zove se „Moralka za ljepotice“ – ovdje se i Mma Makutsi, tajnica i pomoćnica Mme Ramotswe, upušta u detektivske zadatke, pa joj prvi zadatak glasi: pronaći koja je od finalistica natječaja za Miss Botsvane nepoštena ili potencijalno nepoštena, kako se vlasnik natjecanja ne bi (ponovno) osramotio pred javnošću i kritičarima (zbog toga „moralka za ljepotice“). Mma Ramotswe joj to rado prepušta jer nešto očigledno muči njezinog zaručnika J.L.B. Matekonija, iako i sama uspijeva riješiti nekoliko zanimljivih slučajeva.
U četvrtom dijelu (i posljednjem objavljenom kod nas), koji se zove „Kalahari škola strojopisa za muškarce“, Mma Makutsi mora steći dodatni prihod jer brine za bolesnog brata i jer joj se čini da joj život pomalo izmiče iz ruku. Zato nalazi zanemarenu ciljanu skupinu: muškarce, koji također moraju znati strojopis jer često rade u uredima, a postojeća Botsvanska škola uredskih vještina prima samo tajnice – dakle, žene. Ona od ravnateljice škole dobiva mogućnost koristiti stare pisaće strojeve i otvara školu za strojopis koja podučava isključivo muškarce. No ovaj profesionalni izazov donosi joj nagrade i na privatnom polju, jer se jedan od njezinih polaznika zagleda u nju. Mma Ramotswe sa svoje strane rješava slučaj u kojemu se jedan muškarac želi osloboditi grižnje savjesti zbog grijeha iz mladenaštva, a Mma Ramotswe mu to omogućava ostvariti.
Zaboravih reći i to da postoji i serija koja je snimljena za HBO – imala je samo 6 epizoda i jednu sezonu, a zbog smrti producenta nije obnovljena, tako da ako niste ljubitelji originala, uvijek postoji televizijska adaptacija pa bacite oko. Svakako feelgood sadržaj.
Oznake: alexander mccall smith, moralka za ljepotice, kalahari škola strojopisa za muškarce, krimić, Afrika, bots
subota, 16.04.2022.
Alexander McCall Smith: „Prva damska detektivska agencija“/“Žirafine suze“
S druge strane, moguće je biti pravnik i ne biti odveć ozbiljan: Alexander McCall Smith je profesor prava na sveučilištu u Edinburghu (stručnjak je za medicinsko pravo, genetičko pravo i bioetiku), ali u slobodno vrijeme piše beletristiku i krimiće. Rođen je u današnjem Zimbabveu, a živio je i u Botsvani koju dobro poznaje i voli (otac mu je tamo bio državni dužnosnik za vrijeme dok je Ujedinjeno kraljevstvo bilo velika kolonijalna sila na području Afrike). Supruga mu je liječnica, imaju dvije kćeri, a u slobodno vrijeme svira fagot u orkestru koji se zove "Jako loš orkestar“ (supruga svira flautu!)
I tako sam „Prvu damsku detektivsku agenciju dobila kao poklon „za čitanje uz čaj, biljni, rooibos ili već neki…“ (kako glasi posveta darovateljice) još negdje 2007. godine. Misleći da se broj romana iz tog serijala završio na četiri, koliko ih je prevedeno i objavljeno kod nas u izdanju AGM-a.
Međutim! Internet kaže da ih je u razdoblju od 1998. godine do ove godine, dakle 2022. godine, objavljeno ukupno 23! Slovima: dvadeset i tri!!! Čovjek u međuvremenu ima još nekoliko serijala od više od 15 knjiga – 44 Scotland Street serijal, The Sunday Philosophy Club serijal, Corduroy Mansions serijal, Detective Varg serijal itd. Napisao je dakle, više od stotinjak naslova, većinu nakon što se umirovio iz profesorske uloge 2005. godine. A mi kao narod o tome ništa ne znamo!
„Prva damska detektivska agencija“ je prvi roman iz serijala, u njemu upoznajemo Mmu Precious Ramotswe, koja nakon smrti oca i stjecanja nasljedstva iza njega, odlučuje otvoriti prvu (uopće) detektivsku agenciju u Botsvani, zemlji gdje se ljudi još uvijek lijepo i tradicionalno odnose jedni prema drugima, ali gdje ima i zločina, otmica djece zbog crne magije i povremenih krađa. Odmah kao tajnicu zapošljava Mmu Makutsi, koja je ostvarila 97% na završnom ispitu u Botsvanskoj školi uredskih vještina. Iako je imala jedan vrlo težak brak iza sebe koji je završio tragično, Mmi Ramotswe ponovno se nudi mogućnost braka s vrlo uglednim, iako pomalo dosadnim vlasnikom Brzih motora na Tokweng Roadu, gospodinom J.L.B. Matekonijem. Mma Ramotswe, unatoč povremenim ometanjima, rješava nekoliko vrlo zanimljivih slučajeva, uključujući i tu ne baš izgledan slučaj nestalog ili otetog dječaka.
U „Žirafinim suzama“ Mma Ramotswe preuzima jedan „zaboravljeni slučaj“ – nestali američki student čija joj se majka obraća nakon deset godina da joj pomogne pronaći tijelo sina kojega već nema čitavo desetljeće, a za kojega joj nitko nije znao (ili nije htio) kako je i gdje nestao.
Pisano je u maniri Agathe Christie – lišeno suvišnih garnirunga, usmjereno na fabulu, odnosno na misteriju i njezino razrješenje, s više obrata i s vrlo umnim zaključivanjem glavne junakinje. A sve tako prostodušno i pitomo da se i zločin čini umiljatijom pojavom nego što on stvarno jest.
Oznake: alexander mccall smith, prva damska detektivska agencija, žirafine suze, krimić, agatha christie, Afrika, botsvana
