Mjesecima me nije bilo na blogu, prvo i prvo zato što sam se zarekla, a onda porekla, da ću se ove godine nastojati suzdržati od veće kupovine knjiga (nešto kao novogodišnja odluka u smjeru štednje) i da ću više čitati iz kućne biblioteke, eventualno se ponovno učlaniti u knjižnicu, reaktivirati e-book reader...
Rekla i porekla, naravno. A Interliber još nije niti na vidiku. Pa onda nisam od sramote mogla B(l)ogu pred oči.
No ipak, čitala sam ponešto iz kućne biblioteke u travnju i u svibnju, prvo u nadi da ću za Kishona moći zainteresirati djecu. Međutim, prerano je, iako smo počeli s pričama kućne tematike.
Čitala sam dakle, iz kućne biblioteke: „Kod kuće je najgore“, „Nije fer, Davide“ (odakle potječe i moja najdraža Kishonova humoreska “Veleslika strica Morrisa“, u kojoj se potanko opisuje nesreća kada postariji stric kupuje „mladima“ umjetničko djelo, sliku naivnog slikarstva koja se njima nimalo ne sviđa. Opis te slike je maestralan:
„Slika je obuhvaćala cjelokupno prostranstvo od četiri četvorna metra, skupa s gotičko-baroknim zlatnim okvirom, a predstavljala je sveukupnu židovsku baštinu. Desno, u prvom planu, dizao se gradić. Dijelom u dijaspori, dijelom u bunilu bio je okružen s puno vode i puno vrlo plavog neba. Odozgo je sjalo sunce u prirodnoj velični, dolje su pasle krave i koze. Uskim puteljkom šetao je ravir s dva svitka Tore u rokama; slijedio ga je stanoviti broj učenika Talmuda, među kojima i nekolikočuda od djece, kao i dječak koji se uočio svog trianestog rođendana priprema za Bar Mizvu. U pozadini su se vidjeli vjetrenjača, skupina guslača, mjesec, jedna svadba i nekoliko poslenih majki kako peru rublje na rijeci. Na lijevog strani otvarala se pučina s obaveznim jedrilicama i ribarskim mrežama. Iz daljine su pozdravljale ptice i obala Amerike.
Nikad u svom životu nismo vijdeli takvo zgusnuće grozote, usto još u četvorinastom obliku, neoprimitivističkom stilu i tehnikoloru.
(...)
Kad je stric Morris, ponos obitelji moje žene, otišao, dugo smo sjedili pred tom uljanom strahotom i šutjeli. Pred nama je izranjala sva tragika židovskog naroda. >Bilo je kao da se naš skromni stan dupke napunio kozama, obblacima, vodom i učenicima Talmuda.“)
Zatim sam čitala „Nema nafte, Mojsije“, „Još malo pa istina“, „Kita boli more“ (knjiga za turiste), pokušala čitati humoristički roman „Lisac u kokošinjcu“ koji sam ranije čitala, ali me nešto nije išlo ovog puta, i konačno okončala zgodu humoreskama Jaroslava Hašeka pod nazivom „Razgovor sa cenzorom.“
Onda su došle neki novi interesi, neke nove nabavke, jer do lipnja je krajnje vrijeme da čovjek odustane od novogodišnjih odluka, čak štoviše, i tako su Kishon i kućna biblioteka pali u drugi plan.
Pa poslušajmo što će dalje biti.
Post je objavljen 11.09.2022. u 14:50 sati.