Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

utorak, 16.02.2021.

James Patterson: „Unakrsna paljba“

Podsjetit ću vas na televizijsku seriju „Castle“, gdje pisac detektivskih romana Richard Castle, kojega glumi Nathan Fillion, i naše gore list detektivka Stana Katic (u seriji Kate Beckett), zajedno rješavaju zločine. U toj seriji, Castle je autor serijala detektivskih romana o detektivki Nikki Heat, a svaki od tih romana u naslovu ima igru riječi na njezino prezime (Heat = vrućina) – npr. "Summer hea"t (Ljetna vrućina) ili „Cat in heat“ („Mačka koja se tjera“ – istoznačnica) i slično. Nije također tajna da je po Jamesu Pattersonu kreiran lik Richarda Castlea, čak je Patterson osobno glumio sebe u nekoliko epizoda serije, koliko se sjećam.

Što želim reći? „Unakrsna paljba“ je također igra riječi na ime glavnog junaka serijala romana iz naslova – Alex Cross, „Crossfire“, odnosno na hrvatskom „Unakrsna paljba“. Naravno da serijal sadrži i druge takve igre riječi, kao „Double Cross“ (ja bih rekla: „Dvostruka igra“, u smislu kontra-špijunaže), „Cross my heart“ („Kunem se svojim životom“, rekla bih), „Criss Cross“ („Križić-kružić“) itd.

U ovom sam se romanu valjda navikla na stil – kratka poglavlja od stranicu, eventualno dvije stranice, vrlo malo karakterizacije likova i vrlo prozaičan emocionalni život, uz već poslovičnog psihopata-ubojice koji funkcionira na način potpuno stran normalnim ljudima. Tako da je čitanje išlo brzo, ne mogu reći da sam se osobito zabavila, ali nisam se previše niti nanervirala čitajući.

Dakle, ako je to vaš žanr, možda krenite od ovog romana neovisno o kronološkom poretku.

Oznake: james patterson, unakrsna paljba, alex cross, castle, stana katic, krimić, televizija

16.02.2021. u 17:00 • 4 KomentaraPrint#

srijeda, 09.12.2020.

James Patterson: "Alex Cross"

Već spomenuti raniji roman „Sad je vidiš“ samo mi se pretopio u ovaj, za koji samim čitanjem nisam mogla zaključiti je li prvi ili sedamnaesti u serijalu. Ispostavilo se da je sedamnaesti.

Alex Cross je psihoterapeut/agent FBI-ja pa onda opet psihoterapeut, koji sa suprugom i troje male djece živi u Washingtonu i rješava zločine. No nakon što njegova supruga strada od ruke nepoznatog ubojice, odlučuje se na mirniji život s djecom. Ipak, život inspektora koji rješava zločine unatoč obećanjima koje je dao djeci, i dalje ga silno privlači, a osobito misterija o tome od kojega je od serijskih silovatelja i ubojica s kojima je dolazio u kontakt, stradala njegova voljena supruga.

S druge strane, pola romana prati jednog serijskog silovatelja i plaćenog ubojicu koji radi za mafiju. Živopisan lik, vrlo sličan onome koji se pojavio u „Sad me vidiš“, pisan je tako da izaziva gađenje i odbojnost kod čitatelja: vrlo jasan i dobar protagonist i vrlo mutan i zao antagonist. Borba između dobra i zla nikad nije bila oprečnija.

Iz manjka oduševljenja u mom glasu možete zaključiti da se i nisam baš zabavila. Znam da je nekada to bio moj žanr, i da sam ga i rado čitala i rado preporučivala, ali se očigledno stvari mijenjaju otkad intenzivnije čitam kuharice nego trilere.

Dopuštam, naravno, da će nekoga „Alex Cross“ još uvijek onoliko dobro zabaviti koliko bi i mene prije desetak godina kad sam počela pisati ovaj blog, stoga neka ova preporuka ostane za sve koji se vole dobro prepasti.

Oznake: james patterson, alex cross, serijski ubojice, krimić, triler

09.12.2020. u 09:20 • 3 KomentaraPrint#

petak, 04.12.2020.

James Patterson: „Sad je vidiš“

Ulov s online-Interlibera, kao i Theodore Boone. Još uvijek ima dosta starijih knjiga koje kolaju okolo, jer se knjige, za razliku od mnoge druge uskladištene robe, ne kvare. Uz ovu iz naslova, od autora Jamesa Pattersona uzela sam i još dva serijala o psihologu – agentu FBI-ja Alexu Crossu.

Kao da se sjećam da je James Patterson nekada bio bolji, ili da je pisao drugačije. No možda nikada nisam čitala Jamesa Pattersona. Ili ga nisam čitala kako treba. Ili su mi afiniteti za krimić i triler ponešto jenjali, što je također moguće.

U središtu je radnje Nina Bloom, odvjetnica i samohrana majka kćeri Emme. Ustanovljavamo da je sve to posljedica nekih davnih, mučnih događaja iz njezine prošlosti, kada je bila srednjoškolka i otišla na ljetovanje na Floridu. Jedan strašni događaj koji joj se tamo dogodio, gurnuo ju je u naručje zgodnog policajca. No naravno, nije sve onako kao što se čini, već svi kriju mračnu tajnu.

„Mnogo godina poslije, Nina riskira sve što ima da bi se vratila na Floridu i suočila se s ubojitim zlom od kojega je pobjegla. U okršaju s pravim ubojicom, spremna je na sve.“

Možete zamisliti.

Poglavlja su kratka, najdulje stranicu i pol, i u knjizi ih ima mali milijun. Zlikovci su standardno plošni, ona vrsta prikrivenih psihopata koji su naizgled savršeni, ali su zapravo beskrajno dvolični, okrutni i svirepi.

Nekako mi se više ne da čitati o zlikovcima koji idu dalje čak i kad im odrežeš pola nosa pa krv lipti, oni i dalje nasrću i tako dalje. Zlo je, po mom mišljenju, često drugačije od toga, nije tako izvjesno i izričito drugačije od dobra i zapravo je pomiješano s dobrom, zbog toga je istovremeno i strašnije i bliskije, poznatije. Ovakvi antagonisti, koji su na krajnjoj točki spektra, više mi ne djeluju ni realistično ni uvjerljivo.

(nećete vjerovati, ali kada sam počela čitati „Alex Cross“, kao da nisam niti prestala čitati „Sad je vidiš“ – isti antagonist, isti izmučeni glavni junak, ista kratka odsječena poglavlja…)

Neke trilere možete čitati i zbog drugih stvari (recimo, Nesboa, zbog dobro opisanih krajolika i međusobnih odnosa likova). Kao kad je moja baka gledala meksičke sapunice da bi uživala ne kako Luis voli Mariu, već u gledanju krasnih interijera i cvijeća. Patterson ne možete čitati zbog krasnih interijera jer su poglavlja toliko kratka da za interijere nema mjesta.

Tako da – James Patterson, iako ćemo još pisati o njemu jer ću propatiti kroz ne jedan, već dva romana o Alexu Crossu, (više) nije moja vrsta književne zabave. Što ne znači da se možda vi nećete bolje zabaviti. No svakome njegovo.

Oznake: james patterson, sad je vidiš, krimić, triler

04.12.2020. u 08:41 • 3 KomentaraPrint#

petak, 14.08.2020.

Ariana Franklin: „Gospodarica smrti“

„Prvi slučaj srednjovjekovne forenzičarke Adelie Aguilar“

„U Cambridgeu, jedno je dijete na užasan način ubijeno, a druga su djeca nestala. Bijesni građani za te zločine optužuju Židove, koji donose velik dio prihoda u rizniku kralja Henrika, stoga kralj želi da se pravi ubojica što prije pronađe. Za taj je zadatak zadužen slavni istražitelj, Simon Napuljski, kojemu pomažu Arapin i mlada žena, Adelia Aguilar. U Europi dvanaestoga stoljeća nema mnogo žena među liječnicima, ali Adelia je jedna od njih. Njezina specijalnost je znanost o leševima. Ona mora istražiti djetetovu smrt, ali nema niti mikroskopa, čak ni odgovarajućeg osvjetljenja. O seciranju leša ne može ni sanjati jer bi mogla biti osuđena na smrt zbog uništavanja tijela, jer tijelo je božje djelo. Forenzika kao znanost nije ni u povojima i Adelia je, u stvari, gospodarica smrti, majstorica vještina koje mora skrivati da je ne bi proglasili vješticom. Adeliju istraga odvodi duboko u Cambridge, u njegove dvorce i samostane, a usred srednjovjekovnog gradića koji pršti životom. Adelia pronalazi prijatelje, čak i ljubav. Usto privlači kobnu pažnju ubojice koji je spreman i dalje ubijati…“

Ariana Franklin je pseudonim britanske književnice i novinarke Diane Norman, koja je nažalost umrla 2011. godine. Pod ovim je pseudonimom pisala povijesnu fikciju, od kojih su najpoznatija upravo četiri romana iz serijala o Adeliji Aguilar, srednjovjekovnoj forenzičarki i istražiteljici.

Ovo je bio idealan roman za nekoga tko se nakon dugogodišnje apstinencije ponovno želi ufurati u čitanje beletristike: lagan, nepretenciozan povijesni krimić s političkim elementima, lagano posipan naznakama romantike i popularne znanosti. Zbilja nemam što dodati, nećete pogriješiti ako uzmete ovu knjigu u ruke (a onda, naravno, za razliku od mene dovršite i čitav serijal).

BTW, ovo mi je tisućiti blog upis u više od 12 godina postojanja bloga :) Čestitke blogu, a čestitke i meni! :D

Oznake: ariana franklin, gospodarica smrti, krimić, krimi priča, forenzika

14.08.2020. u 09:51 • 5 KomentaraPrint#

utorak, 27.06.2017.

Ken Follett: "Treći blizanac"

Tehno-trileri su uvijek nezahvalni za čitanje nakon što je njihovo vrijeme tehnoloških dostignuća došlo i prošlo.

Primjerice, jučer sam bacila oko na staru epizodu „Zločinačkih umova“ u kojem serijski ubojica vadi iz žrtve posteljicu (placentu) u svrhu placentofagije, tj. konzumiranja placente zbog vjerovanja da se u njoj nalaze ili posebne magične moći ili posebna hranjiva svojstva.

Hm, da.

Bila bih fasciniranija i zgroženija tim prizorom, samo da konzumiranje posteljice nakon poroda ovih godina nije postalo all the rage među organskim, trendi mamama i tatama koji prate sve moguće budalaštine u odgoju djece, pa onda probavljanje posteljice više i nije znak poremećenog, bolesnog uma, već oznaka osobe u trendu.

Nešto slično mi se dogodilo i s čitanjem romana Kena Folletta „Treći blizanac“, koji je u izdanju Algoritma objavljen 1997. godine (dakle, izdanje slavi svoju dvadesetu godišnjicu) – glavnu premisu možete shvatiti već iz naslova, i vjerujem da Vam ništa neću spoilati ako Vam kažem da nakon što smo i sami imali slučaj doktora Asima Kurjaka i usađivanje i krađu oplođenih jajnih stanica od žena koje ništa nisu slutile, neće nas iznenaditi niti mogućnost postojanja vojno-medicinskog eksperimenta u Americi sedamdesetih godina, u kojima su se ženama koje su navodno došle na hormonsku terapiju radi pomoći u začeću, bez njihova znanja i dopuštenja usađivale oplođene jajne stanice koje su trebale dovesti do odgoja rase super-vojnika (u jeku Hladnog rata, kad se pričalo da Rusi to naveliko rade, i Ameri su htjeli svoga konja za trku). Međutim, projekt je podbacio jer su se svi super-vojnici zbog urođene agresivnosti prometnuli u kriminalce i njegovi rezultati su uspješno pometeni pod tepih sve dok tvrtka Genetico, koja je započela ta istraživanja, ne bude ponuđena za prodaju velikom njemačkom istraživačkom laboratoriju.

Unatoč tome što nam je glavna tema jasna od prve rečenice, ovaj roman zbog vještine Kena Folletta ni nakon dvadeset godina nije teško čitati: glavna junakinja Jeannie Ferrami je mlada znanstvenica koja u svom znanstvenom istraživanju nabasa na zagonetku dvojice ljudi koji bi po svojim tjelesnim karakteristikama trebali biti blizanci, ali su rođeni u različitim državama, od različitih majki na različit datum. Tražeći odgovor na sva pitanja koja joj se otvaraju, shvati da joj zbog interesa moćnih ljudi, od kojih jedan ima aspiraciju postati čak i predsjednik SAD-a, ne samo znanstvena karijera, već i život visi o koncu.

U svakom slučaju, nakon „Stupova zemlje“ i „Opasnog bogatstva“, Ken Follett me kao čitateljski izbor još jednom nije razočarao, a to što vrijeme prolazi i razvoj društva i tehnologije se neminovno događa, to nije kriv niti čitatelj, a kamoli pisac.

Oznake: ken follett, treći blizanac, stupovi zemlje, opasno bogatstvo, triler, krimić, tehnologija, razvoj

27.06.2017. u 08:25 • 5 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 09.01.2017.

Don Winslow: "Smrt i život Bobbya Z-a"

Sigurno sam nekoliko mjeseci ponovno čitala „Čudesne pustolovine Cavaliera&Claya“ autora Michaela Chabona – čitala sam to prije možda čak i desetak godina, i moram reći da su dojmovi ostali nepromijenjeni: to je velik, ozbiljan američko-židovski roman s elementima stripovske pop-kulture i židovske religijske tradicije. Istovremeno bogatog stila, ali i pitak… Kako se moj dojam o tom romanu nije promijenio, neću ga ponovno prikazivati na blogu, samo ću vam reći da preporuka ostaje: ako još niste, pročitajte „Čudesne pustolovine Cavaliera&Claya“, nećete požaliti.

Osim toga, dajem novu šansu „Posljednjem donu“ Maria Puza (prošli put kad sam ga počela čitati prije nekoliko mjeseci, pokazao se daleko lošijim od „Kuma“ pa sam odustala nakon dvadesetak stranica – kako mi sad „Kum“ više nije tako svjež u sjećanju, ni „Posljednji don mi nije tako loš).

No ono što sam na tri-čet'ri sad pročitala u novoj čitateljskoj godini jest triler Dona Winslowa pod naslovom „Smrt i život Bobbya Z-a“, po kojem je snimljen i film s Paulom Walkerom i Laurenceom Fishburnom u glavnim ulogama (ne očekujte najnovije novosti, kao i obično kod mene, film je iz 2007. godine, a knjiga je kod nas objavljena, a gdje drugdje nego u Najbiblioteci Algoritma, u rujnu 2008. godine).

U središtu radnje je Tim Kearney, bivši marinac kojemu je očigledno samo ratovanje dobro išlo u životu – kao sitni kriminalac se nije proslavio, jer je u tri provale u kojima je sudjelovao, tri puta bio uhvaćen pri izlasku – a nakon ubojstva Hell's Angelsa Smrdljivog Psa u zatvoru, ne gine mu doživotna kazna bez mogućnosti pomilovanja. Ipak, uspijeva sklopiti đavolji pakt sa agentima DEA-e (Agencije za suzbijanje narkotika u SAD-u), jer tako nevjerojatno sliči tajanstvenom dileru droge Bobbyu Z-u, da odlučuju njega zamijeniti za agenta kojega kao taoca drži don Huertero, čelnik meksičkog narko-kartela.

Naravno da se operacija zamjene izjalovila, i naravno da Tim završava u nekoliko raznih zločinačkih ruku prije nego što uspije uzeti svoj život ponovno u svoje ruke i složiti plan kojim će dobiti i ovce i novce (i djevojku i novce u njegovom slučaju), ma kakvim se glupanom inače smatrao.

Nisam očekivala da ću se ovako zabaviti: radi se o zgodnom, kratkom romanu koji obiluje crnim humorom i iznenađujućim obratima, gdje se sve slučajnosti uspijevaju tako zgodno sklopiti u cjelinu da jednostavno morate uživati u tome. Jedina zamjerka (ali neću puno o tome): kraj mi se čini pomalo zbrzan, kao da je autoru na posljednje dvije stranice ponestalo elana.

No u svakom slučaju, dobar i veseo početak čitateljske 2017. godine!

Oznake: don winslow, smrt i život bobbya z-a, triler, krimić, Droge, narkotici, narko-karteli, DEA

09.01.2017. u 11:33 • 1 KomentaraPrint#

petak, 12.06.2015.

Jo Nesbo: „Policija“

Pročitavši roman „Policija“ najpoznatijeg norveškog pisca krimića, Joa Nesboa, konačno sam uspjela dokusuriti serijal od deset romana povezanih zajedničkim glavnim likom, inspektorom Harryem Holeom, mršavim plavokosim dvometrašem, alkoholičarom i narkomanom koji se jedini u maloj Norveškoj mogao pohvaliti time da se uhvatio ukoštac sa serijskim ubojicama, i preživio – pa čak i pobijedio.

U posljednjem nastavku serijala pod već spomenutim naslovom „Policija“ (kojega je diljem svijeta prodano više od 23 milijuna primjeraka), Harry Hole više nije inspektor, više čak niti ne radi za Kriminalistički odjel u Oslu (da ne spoilam onima koji nastavljaju čitati nakon devetog nastavka, više neću reći niti riječ o tome što se i kako događalo s Harryem).

Ipak, na početku romana možete saznati da je Norveškom zavladao novi serijski ubojica, koji se koncentrira samo na ubojstva policajaca, i koje ubija na lokacijama na kojima su ti policajci ostavili za sobom nedovršene poslove – neriješena brutalna ubojstva. Ubojica aranžira mjesta zločina upravo na način na koji su se dogodili neriješeni zločini prije nekoliko godina, što ukazuje na to da ubojica dobro zna policijske procedure i predmete na kojima su žrtve radile.

Harryev bivši šef, Gunnar Hagen, kojemu je sada nadređen Mikael Bellman, očajnički želi spasiti svoje kolege, i u tu svrhu ponovno okuplja mali istražiteljski tim sastavljen od ljudi s kojima je i Harry najradije surađivao – tu je istražiteljica iz Bergena, Katrine Bratten, forenzičari Beate Lonn i Bjorn Holm, kao i Stale Aune, psiholog koji je istovremeno sudjelovao u istragama ubojstava u ranijim predmetima, i bio Harryev terapeut u borbi protiv ovisnosti.

Posljednji roman je tematski posvećen korupciji u policiji, ali i greškama koje nas proganjaju i koje ne možemo oprostiti. Međutim, istovremeno mi je kod čitanja ostao dojam da je Nesbo, znajući da ovim romanom okončava serijal, htio učiniti previše: „Policija“ je u sadržajnom i tematskom smislu, kao i po pitanju korištenih motiva, golema kompilacija devet ranije napisanih romana – veliko kičasto finale koje je trebalo zadovoljiti svakog pojedinog čitatelja serijala. Zbog toga, nije primijenio klasični „obrat na kraju“ pristup, već je tih obrata bilo hrpa u tijeku cijelog romana, tako da sam do sredine knjige već počela misliti: „Ajde više!“, a do kraja mi je istinski bilo dosta svega.

Po mom mišljenju, ovim romanom i ovakvim pristupom Nesbo je svom glavnom junaku Harryu Holeu, koji ga je lansirao put književnog zvjezdanog neba, ustvari učinio medvjeđu uslugu. No kad ste došli do devetog, glupo je ne pročitati i deseti nastavak, zar ne? Stoga je zapravo pitanje koliko je ovakva pozicija za Nesboa ustvari bila win-win.

Oznake: jo nesbo, policija, harry hole, korupcija, krimić

12.06.2015. u 08:29 • 3 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< veljača, 2021  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
             

Veljača 2021 (4)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (2)
Kolovoz 2020 (3)
Siječanj 2020 (1)
Travanj 2019 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (1)
Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (10)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)
Rujan 2014 (9)
Kolovoz 2014 (11)
Srpanj 2014 (11)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (11)
Ožujak 2014 (6)
Veljača 2014 (9)
Siječanj 2014 (16)
Prosinac 2013 (8)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com