Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 19.04.2022.
Alexander McCall Smith: „Moralka za ljepotice“/“Kalahari škola strojopisa za muškarce“
U prethodnom postu uvodno sam pisala o serijalu Prve damske detektivske agencije, o Mmi Precious Ramotswe, koja u Botsvani otvara prvu detektivsku agenciju, pa iako nema formalno obrazovanje, već samo posjeduje zdrav razum, poznaje ljudsku prirodu i jako voli svoju zemlju, uspijeva riješiti brojne slučajeve nestalih osoba, nevjernih muževa i nerazriješenih pitanja.
Treći dio zove se „Moralka za ljepotice“ – ovdje se i Mma Makutsi, tajnica i pomoćnica Mme Ramotswe, upušta u detektivske zadatke, pa joj prvi zadatak glasi: pronaći koja je od finalistica natječaja za Miss Botsvane nepoštena ili potencijalno nepoštena, kako se vlasnik natjecanja ne bi (ponovno) osramotio pred javnošću i kritičarima (zbog toga „moralka za ljepotice“). Mma Ramotswe joj to rado prepušta jer nešto očigledno muči njezinog zaručnika J.L.B. Matekonija, iako i sama uspijeva riješiti nekoliko zanimljivih slučajeva.
U četvrtom dijelu (i posljednjem objavljenom kod nas), koji se zove „Kalahari škola strojopisa za muškarce“, Mma Makutsi mora steći dodatni prihod jer brine za bolesnog brata i jer joj se čini da joj život pomalo izmiče iz ruku. Zato nalazi zanemarenu ciljanu skupinu: muškarce, koji također moraju znati strojopis jer često rade u uredima, a postojeća Botsvanska škola uredskih vještina prima samo tajnice – dakle, žene. Ona od ravnateljice škole dobiva mogućnost koristiti stare pisaće strojeve i otvara školu za strojopis koja podučava isključivo muškarce. No ovaj profesionalni izazov donosi joj nagrade i na privatnom polju, jer se jedan od njezinih polaznika zagleda u nju. Mma Ramotswe sa svoje strane rješava slučaj u kojemu se jedan muškarac želi osloboditi grižnje savjesti zbog grijeha iz mladenaštva, a Mma Ramotswe mu to omogućava ostvariti.
Zaboravih reći i to da postoji i serija koja je snimljena za HBO – imala je samo 6 epizoda i jednu sezonu, a zbog smrti producenta nije obnovljena, tako da ako niste ljubitelji originala, uvijek postoji televizijska adaptacija pa bacite oko. Svakako feelgood sadržaj.
Oznake: alexander mccall smith, moralka za ljepotice, kalahari škola strojopisa za muškarce, krimić, Afrika, bots
subota, 16.04.2022.
Alexander McCall Smith: „Prva damska detektivska agencija“/“Žirafine suze“
S druge strane, moguće je biti pravnik i ne biti odveć ozbiljan: Alexander McCall Smith je profesor prava na sveučilištu u Edinburghu (stručnjak je za medicinsko pravo, genetičko pravo i bioetiku), ali u slobodno vrijeme piše beletristiku i krimiće. Rođen je u današnjem Zimbabveu, a živio je i u Botsvani koju dobro poznaje i voli (otac mu je tamo bio državni dužnosnik za vrijeme dok je Ujedinjeno kraljevstvo bilo velika kolonijalna sila na području Afrike). Supruga mu je liječnica, imaju dvije kćeri, a u slobodno vrijeme svira fagot u orkestru koji se zove "Jako loš orkestar“ (supruga svira flautu!)
I tako sam „Prvu damsku detektivsku agenciju dobila kao poklon „za čitanje uz čaj, biljni, rooibos ili već neki…“ (kako glasi posveta darovateljice) još negdje 2007. godine. Misleći da se broj romana iz tog serijala završio na četiri, koliko ih je prevedeno i objavljeno kod nas u izdanju AGM-a.
Međutim! Internet kaže da ih je u razdoblju od 1998. godine do ove godine, dakle 2022. godine, objavljeno ukupno 23! Slovima: dvadeset i tri!!! Čovjek u međuvremenu ima još nekoliko serijala od više od 15 knjiga – 44 Scotland Street serijal, The Sunday Philosophy Club serijal, Corduroy Mansions serijal, Detective Varg serijal itd. Napisao je dakle, više od stotinjak naslova, većinu nakon što se umirovio iz profesorske uloge 2005. godine. A mi kao narod o tome ništa ne znamo!
„Prva damska detektivska agencija“ je prvi roman iz serijala, u njemu upoznajemo Mmu Precious Ramotswe, koja nakon smrti oca i stjecanja nasljedstva iza njega, odlučuje otvoriti prvu (uopće) detektivsku agenciju u Botsvani, zemlji gdje se ljudi još uvijek lijepo i tradicionalno odnose jedni prema drugima, ali gdje ima i zločina, otmica djece zbog crne magije i povremenih krađa. Odmah kao tajnicu zapošljava Mmu Makutsi, koja je ostvarila 97% na završnom ispitu u Botsvanskoj školi uredskih vještina. Iako je imala jedan vrlo težak brak iza sebe koji je završio tragično, Mmi Ramotswe ponovno se nudi mogućnost braka s vrlo uglednim, iako pomalo dosadnim vlasnikom Brzih motora na Tokweng Roadu, gospodinom J.L.B. Matekonijem. Mma Ramotswe, unatoč povremenim ometanjima, rješava nekoliko vrlo zanimljivih slučajeva, uključujući i tu ne baš izgledan slučaj nestalog ili otetog dječaka.
U „Žirafinim suzama“ Mma Ramotswe preuzima jedan „zaboravljeni slučaj“ – nestali američki student čija joj se majka obraća nakon deset godina da joj pomogne pronaći tijelo sina kojega već nema čitavo desetljeće, a za kojega joj nitko nije znao (ili nije htio) kako je i gdje nestao.
Pisano je u maniri Agathe Christie – lišeno suvišnih garnirunga, usmjereno na fabulu, odnosno na misteriju i njezino razrješenje, s više obrata i s vrlo umnim zaključivanjem glavne junakinje. A sve tako prostodušno i pitomo da se i zločin čini umiljatijom pojavom nego što on stvarno jest.
Oznake: alexander mccall smith, prva damska detektivska agencija, žirafine suze, krimić, agatha christie, Afrika, botsvana
subota, 19.02.2022.
Laurie R. King: „Pčelareva naučnica“/“Čudovišna vladavina žena“
U duhu svega toga danskog pojednostavljivanja života i općenito, odlučila sam da ću se, osim te tromjesečne obveze koju imam prema Svijetu knjiga, ove godine nastojati suzdržati od bjesomučne kupovine knjiga te da ću se radije posvetiti knjigama koje sam kroz godine skupila i koje sam pola desetljeća selila od nemila do nedraga dok se konačno nisam skrasila u kući u kojoj namjeravam ostarjeti. Sad kad sam to učinila, bilo je prilike da se malo i obriše prašina s kolekcije, pa i da zaključim da se nekim dragim stvarima možda s odmakom valja i vratiti.
Laurie R. King je prva kojoj sam se odlučila vratiti – to je vjerojatno jedna od prvih potpunih kolekcija Algoritmovih izdanja koju imam (sve ostalo je kaos – fali prvi dio, fali zadnji nastavak…), i to iz 2001. godine (drugo izdanje). Sama Laurie King te je romane pisala i objavljivala u izvorniku između 1994. i 2000. godine. Knjige iz naslova – „Pčelareva naučnica“ i „Čudovišna vladavina žena“ su prve dvije. Koliko se sjećam, prvo sam na jednom Interliberu kupila „Čudovišnu vladavinu žena“, a nakon toga sam uspjela skupiti svih šest romana o Mary Russell, mladoj znanstvenici koja je nakon umirovljenja, počela raditi sa slavnim Sherlockom Holmesom na njegovim kasnijim slučajevima, nakon što ga se Arthur Conan Doyle posve okanio.
„Pčelareva naučnica“ započinje tako da autorica Laurie R. King prima neobičan sanduk pun čudnih, nepovezanih predmeta i rukopisa. Iz tih rukopisa ona slaže romane o Mary Russell. Prvi počinje tako da Mary, žgoljava i neobična djevojčica u dobi od 15 godina, na vrletima Sussexa skoro nagazi na sada već sredovječnog Sherlocka Holmesa. Među njima se razvija prijateljstvo i međusobno poštovanje, jer Holmes uviđa da je riječ o vrlo inteligentnoj osobenjakinji koju može uzeti pod svoju zaštitu. Maryni su roditelji i brat su poginuli i prometnoj nesreći u Americi, a brigu o njoj preuzela je zla tetka u Sussexu. Mary ima naslijediti vrlo ozbiljnu imovinu, pa je tetka do punoljetnosti vrlo loše hrani i štedi na njezinom uzdržavanju, da bi što više stekla sama za sebe. Holmes i Mary se nakratko razdvajaju nakon početka njezinog studija u Oxfordu, kada na njih oboje, a osobito na Holmesa, započne niz naizgled nasumičnih, ali potencijalno ubojitih napada na nizu lokacija. Nakon što se regrupiraju, Holmes i Russell odlučuju se obračunati s inteligentnim napadačem.
„Čudovišna vladavina žena“ započinje nakon kraja Prvog svjetskog rata, kronološki nakon „Pčelareve naučnice“ – Mary stječe nasljedstvo i upoznaje se sa ženom ideološki naslonjenom na sufražetski pokret koji se razvija u Velikoj Britaniji. Naime, tijekom rata mnoge su se žene, plemkinje i građanke, zbog nedostatka muškaraca navikle raditi i muške poslove – na poljima, u tvornicama, naučile su voziti automobile, raditi… i nisu se više htjele vratiti u staro normalno, posebno zato što su muškarci koji su se i vratili iz rata bili ranjeni, bolovali od PTSP-a i teško se nosili sa svojim ulogama u miru. Ta neobična žena, Margery Childe, uspijeva kupiti nekoliko zgrada, osnovati bolnicu, sklonište za žene i djecu, kupovati odjeću i opremu, učiti žene vještinama kako bi se mogle uzdići iz siromaštva – te prirodno postaje meta tajanstvenom zlikovcu, u koju se mrežu upliću i Russellova i Holmes.
Izrazito sam se zabavila čitajući, još uvijek sam u serijalu, sada na petom nastavku, tako da očekujem da ćete čuti još malo o ovom blast from the past.
Oznake: laurie r. king, Sherlock Holmes, mary russell, pčelareva naučnica, čudovišna vladavina žena, krimić, Serijal, sufražetkinje, šah, pčelarstvo
nedjelja, 11.07.2021.
Pavao Pavličić: "Crveno pile"
Ljetno čitanje je u punom jeku – polako prolazim kroz hrpicu knjiga koje sam pribavila za ovo ljeto. Prva od njih bio je roman Pavla Pavličića pod naslovom „Crveno pile“ – radi se o još jednom romanu iz serijala o uredniku crne kronike Ivi Remetinu, njegovom malom uredničkom odboru, i njegovoj suradnji s kriminalistom Vladom Šoštarom.
U ovom romanu iz serijala, situacija je posebno zabrinjavajuća jer je u njegovom središtu dijete – dvogodišnja djevojčica koju Remetinovi zatječu dok u Zapruđu, zajedno s unukom koji je s njima preko ljeta, kako bez nadzora prelazi prometno raskrižje, dok se svi automobili zaustavljaju i nalazi se hrabri prolaznik koji uzima dijete s ceste.
Naravno da svemu tome slijedi (ili prethodi?) ubojstvo u samoj zgradi u koju Remetinovi idu, i da se Remetin, kao urednik crne kronike, i bivši stanar te zgrade koji poznaje protagoniste tragedije, nalazi blizu središta cijele zagonetke, zbog čega je za čitatelja i najbolji vodič kroz cijelu priču.
Nije tajna da se slažem s Julijanom Matanović koja je napisala blurb na koricama izdanja koje sam čitala – „Pisanjem krimića Pavao Pavličić toliko je postao prepoznatljiv u našem čitateljskom prostoru da su mu upravo kriminalistički romani, i u očima kritike i šireg čitateljstva, zasjenili slojevitija štiva. Nimalo čudno, Ivo Remetin, novinar crne kronike i lucidni istražitelj, već tridesetak godina svjedoči o razbojstvima i nesrećama prostora i ljudi koji se kreću našim ulicama i žive možda nedaleko od nas.“
Moja vrlo široka i slobodna ocjena jest da nitko kao Pavličić nije uspio uvesti žanr kriminalističkog romana kod nas, uklopivši ga u prepoznatljivo naša mjesta radnje – u Zagreb, u Hrvatsku. Dio te čari i jest što se zločin ne događa u Skandinaviji, u Londonu ili u Belgiji, već u Zapruđu, koje mi je poznato, i čije lokalitete i sama poznajem.
Meni je zato Pavao Pavličić, za lagano ljetno čitanje bolja preporuka od Joa Nesboa – ne moram spominjati da zakonitosti žanra Pavličić dobro poznaje – stil dokumentaristički i ne prenakićen, sve je podređeno fabuli, svako poglavlje na kraju ima „kuku“, dovoljno nepoznanica na početku, dovoljno drame i obrati dobro rasuti diljem cijele priče, spektakl za kraj. Uživajte!
Oznake: pavao pavličić, crveno pile, krimić, krimi priča
ponedjeljak, 24.05.2021.
Robert Galbraith: "Nemirna krv"
Za razliku mojih nerijetkih „noviteta“ koje izvlačim iz ropotarnice nakon što su valjda svi živi već čuli za njih, a bogami ih i pročitali, ovo je zaista novitet-novitet. Peti roman iz serijala o detektivu Cormoranu Strikeu i njegovoj pomoćnici Robin Ellacott, iz pera alter-ega slavne spisateljice J. K. Rowling, kojega je čitateljska javnost jedva dočekala, kao i vaša blogerica.
Ovaj nastavak serijala tematizira ono što se u žanru kriminalističkih serija naziva „zaboravljeni slučaj“ ili „cold case“ – smrt žene koja je nestala pod nerazjašnjenim okolnostima 1974. godine, radi čijeg se rješavanja Cormoranu Strikeu obraća kćer te žene.
Osim toga, kao da Galbraith puca na televizijsku seriju (za koju guglajući saznajem da čak i postoji, u produkciji BBC-a, zove se „Strike“), cijeli serijal počiva na will-they-wont-they premisi između Cormorana Strikea i njegove pomoćnice Robin Ellacott, za što automatski možemo saznati da donosi barem 7-8 sezona, kao što možemo vidjeti u, primjerice, krimi-seriji „Castle“.
Što se tiče ostalih dojmova o knjizi: kao i svaki krimić, pitak je, čita se lako, na kraju svakog poglavlja ima hook koji čitatelja vuče čitati dalje, iz čega proizlazi da je Galbraith zaista savladao tajne zanata pisaca krimića. Osim toga, jer dugo nisam čitala krimić u serijalu, moram priznati da mi se činilo da brojem stranica odudara od prosječnog krimića, ima nešto manje od 1000 stranica, što mi se, čak i uključujući i Nesboa, činilo iznadprosječno dugim krimićem (činjenica da sam to i zamijetila možda je znak da u ovom nastavku serijala nisam uživala kao u ranijima, ali možda je to zaista neobično velika količina sadržaja za krimić, tko će znati, nemojte me držati za riječ po tom pitanju).
Dakle, ako ste fan krimića koji nisu osobito krvavi i brutalni, ako i inače volite J. K. Rowling, odnosno Roberta Galbraitha, tada je logični slijed da ćete vjerojatno pročitati i ovaj roman s užitkom. Ovo mi se čini da nije knjiga s kojom se upušta u serijal.
Oznake: robert galbraith, nemirna krv, krimić, zaboravljeni slučaj
utorak, 16.02.2021.
James Patterson: „Unakrsna paljba“
Podsjetit ću vas na televizijsku seriju „Castle“, gdje pisac detektivskih romana Richard Castle, kojega glumi Nathan Fillion, i naše gore list detektivka Stana Katic (u seriji Kate Beckett), zajedno rješavaju zločine. U toj seriji, Castle je autor serijala detektivskih romana o detektivki Nikki Heat, a svaki od tih romana u naslovu ima igru riječi na njezino prezime (Heat = vrućina) – npr. "Summer hea"t (Ljetna vrućina) ili „Cat in heat“ („Mačka koja se tjera“ – istoznačnica) i slično. Nije također tajna da je po Jamesu Pattersonu kreiran lik Richarda Castlea, čak je Patterson osobno glumio sebe u nekoliko epizoda serije, koliko se sjećam.
Što želim reći? „Unakrsna paljba“ je također igra riječi na ime glavnog junaka serijala romana iz naslova – Alex Cross, „Crossfire“, odnosno na hrvatskom „Unakrsna paljba“. Naravno da serijal sadrži i druge takve igre riječi, kao „Double Cross“ (ja bih rekla: „Dvostruka igra“, u smislu kontra-špijunaže), „Cross my heart“ („Kunem se svojim životom“, rekla bih), „Criss Cross“ („Križić-kružić“) itd.
U ovom sam se romanu valjda navikla na stil – kratka poglavlja od stranicu, eventualno dvije stranice, vrlo malo karakterizacije likova i vrlo prozaičan emocionalni život, uz već poslovičnog psihopata-ubojice koji funkcionira na način potpuno stran normalnim ljudima. Tako da je čitanje išlo brzo, ne mogu reći da sam se osobito zabavila, ali nisam se previše niti nanervirala čitajući.
Dakle, ako je to vaš žanr, možda krenite od ovog romana neovisno o kronološkom poretku.
Oznake: james patterson, unakrsna paljba, alex cross, castle, stana katic, krimić, televizija
srijeda, 09.12.2020.
James Patterson: "Alex Cross"
Već spomenuti raniji roman „Sad je vidiš“ samo mi se pretopio u ovaj, za koji samim čitanjem nisam mogla zaključiti je li prvi ili sedamnaesti u serijalu. Ispostavilo se da je sedamnaesti.
Alex Cross je psihoterapeut/agent FBI-ja pa onda opet psihoterapeut, koji sa suprugom i troje male djece živi u Washingtonu i rješava zločine. No nakon što njegova supruga strada od ruke nepoznatog ubojice, odlučuje se na mirniji život s djecom. Ipak, život inspektora koji rješava zločine unatoč obećanjima koje je dao djeci, i dalje ga silno privlači, a osobito misterija o tome od kojega je od serijskih silovatelja i ubojica s kojima je dolazio u kontakt, stradala njegova voljena supruga.
S druge strane, pola romana prati jednog serijskog silovatelja i plaćenog ubojicu koji radi za mafiju. Živopisan lik, vrlo sličan onome koji se pojavio u „Sad me vidiš“, pisan je tako da izaziva gađenje i odbojnost kod čitatelja: vrlo jasan i dobar protagonist i vrlo mutan i zao antagonist. Borba između dobra i zla nikad nije bila oprečnija.
Iz manjka oduševljenja u mom glasu možete zaključiti da se i nisam baš zabavila. Znam da je nekada to bio moj žanr, i da sam ga i rado čitala i rado preporučivala, ali se očigledno stvari mijenjaju otkad intenzivnije čitam kuharice nego trilere.
Dopuštam, naravno, da će nekoga „Alex Cross“ još uvijek onoliko dobro zabaviti koliko bi i mene prije desetak godina kad sam počela pisati ovaj blog, stoga neka ova preporuka ostane za sve koji se vole dobro prepasti.
Oznake: james patterson, alex cross, serijski ubojice, krimić, triler
petak, 04.12.2020.
James Patterson: „Sad je vidiš“
Ulov s online-Interlibera, kao i Theodore Boone. Još uvijek ima dosta starijih knjiga koje kolaju okolo, jer se knjige, za razliku od mnoge druge uskladištene robe, ne kvare. Uz ovu iz naslova, od autora Jamesa Pattersona uzela sam i još dva serijala o psihologu – agentu FBI-ja Alexu Crossu.
Kao da se sjećam da je James Patterson nekada bio bolji, ili da je pisao drugačije. No možda nikada nisam čitala Jamesa Pattersona. Ili ga nisam čitala kako treba. Ili su mi afiniteti za krimić i triler ponešto jenjali, što je također moguće.
U središtu je radnje Nina Bloom, odvjetnica i samohrana majka kćeri Emme. Ustanovljavamo da je sve to posljedica nekih davnih, mučnih događaja iz njezine prošlosti, kada je bila srednjoškolka i otišla na ljetovanje na Floridu. Jedan strašni događaj koji joj se tamo dogodio, gurnuo ju je u naručje zgodnog policajca. No naravno, nije sve onako kao što se čini, već svi kriju mračnu tajnu.
„Mnogo godina poslije, Nina riskira sve što ima da bi se vratila na Floridu i suočila se s ubojitim zlom od kojega je pobjegla. U okršaju s pravim ubojicom, spremna je na sve.“
Možete zamisliti.
Poglavlja su kratka, najdulje stranicu i pol, i u knjizi ih ima mali milijun. Zlikovci su standardno plošni, ona vrsta prikrivenih psihopata koji su naizgled savršeni, ali su zapravo beskrajno dvolični, okrutni i svirepi.
Nekako mi se više ne da čitati o zlikovcima koji idu dalje čak i kad im odrežeš pola nosa pa krv lipti, oni i dalje nasrću i tako dalje. Zlo je, po mom mišljenju, često drugačije od toga, nije tako izvjesno i izričito drugačije od dobra i zapravo je pomiješano s dobrom, zbog toga je istovremeno i strašnije i bliskije, poznatije. Ovakvi antagonisti, koji su na krajnjoj točki spektra, više mi ne djeluju ni realistično ni uvjerljivo.
(nećete vjerovati, ali kada sam počela čitati „Alex Cross“, kao da nisam niti prestala čitati „Sad je vidiš“ – isti antagonist, isti izmučeni glavni junak, ista kratka odsječena poglavlja…)
Neke trilere možete čitati i zbog drugih stvari (recimo, Nesboa, zbog dobro opisanih krajolika i međusobnih odnosa likova). Kao kad je moja baka gledala meksičke sapunice da bi uživala ne kako Luis voli Mariu, već u gledanju krasnih interijera i cvijeća. Patterson ne možete čitati zbog krasnih interijera jer su poglavlja toliko kratka da za interijere nema mjesta.
Tako da – James Patterson, iako ćemo još pisati o njemu jer ću propatiti kroz ne jedan, već dva romana o Alexu Crossu, (više) nije moja vrsta književne zabave. Što ne znači da se možda vi nećete bolje zabaviti. No svakome njegovo.
Oznake: james patterson, sad je vidiš, krimić, triler
petak, 14.08.2020.
Ariana Franklin: „Gospodarica smrti“
„Prvi slučaj srednjovjekovne forenzičarke Adelie Aguilar“
„U Cambridgeu, jedno je dijete na užasan način ubijeno, a druga su djeca nestala. Bijesni građani za te zločine optužuju Židove, koji donose velik dio prihoda u rizniku kralja Henrika, stoga kralj želi da se pravi ubojica što prije pronađe. Za taj je zadatak zadužen slavni istražitelj, Simon Napuljski, kojemu pomažu Arapin i mlada žena, Adelia Aguilar. U Europi dvanaestoga stoljeća nema mnogo žena među liječnicima, ali Adelia je jedna od njih. Njezina specijalnost je znanost o leševima. Ona mora istražiti djetetovu smrt, ali nema niti mikroskopa, čak ni odgovarajućeg osvjetljenja. O seciranju leša ne može ni sanjati jer bi mogla biti osuđena na smrt zbog uništavanja tijela, jer tijelo je božje djelo. Forenzika kao znanost nije ni u povojima i Adelia je, u stvari, gospodarica smrti, majstorica vještina koje mora skrivati da je ne bi proglasili vješticom. Adeliju istraga odvodi duboko u Cambridge, u njegove dvorce i samostane, a usred srednjovjekovnog gradića koji pršti životom. Adelia pronalazi prijatelje, čak i ljubav. Usto privlači kobnu pažnju ubojice koji je spreman i dalje ubijati…“
Ariana Franklin je pseudonim britanske književnice i novinarke Diane Norman, koja je nažalost umrla 2011. godine. Pod ovim je pseudonimom pisala povijesnu fikciju, od kojih su najpoznatija upravo četiri romana iz serijala o Adeliji Aguilar, srednjovjekovnoj forenzičarki i istražiteljici.
Ovo je bio idealan roman za nekoga tko se nakon dugogodišnje apstinencije ponovno želi ufurati u čitanje beletristike: lagan, nepretenciozan povijesni krimić s političkim elementima, lagano posipan naznakama romantike i popularne znanosti. Zbilja nemam što dodati, nećete pogriješiti ako uzmete ovu knjigu u ruke (a onda, naravno, za razliku od mene dovršite i čitav serijal).
BTW, ovo mi je tisućiti blog upis u više od 12 godina postojanja bloga :) Čestitke blogu, a čestitke i meni! :D
Oznake: ariana franklin, gospodarica smrti, krimić, krimi priča, forenzika
utorak, 27.06.2017.
Ken Follett: "Treći blizanac"
Tehno-trileri su uvijek nezahvalni za čitanje nakon što je njihovo vrijeme tehnoloških dostignuća došlo i prošlo.
Primjerice, jučer sam bacila oko na staru epizodu „Zločinačkih umova“ u kojem serijski ubojica vadi iz žrtve posteljicu (placentu) u svrhu placentofagije, tj. konzumiranja placente zbog vjerovanja da se u njoj nalaze ili posebne magične moći ili posebna hranjiva svojstva.
Hm, da.
Bila bih fasciniranija i zgroženija tim prizorom, samo da konzumiranje posteljice nakon poroda ovih godina nije postalo all the rage među organskim, trendi mamama i tatama koji prate sve moguće budalaštine u odgoju djece, pa onda probavljanje posteljice više i nije znak poremećenog, bolesnog uma, već oznaka osobe u trendu.
Nešto slično mi se dogodilo i s čitanjem romana Kena Folletta „Treći blizanac“, koji je u izdanju Algoritma objavljen 1997. godine (dakle, izdanje slavi svoju dvadesetu godišnjicu) – glavnu premisu možete shvatiti već iz naslova, i vjerujem da Vam ništa neću spoilati ako Vam kažem da nakon što smo i sami imali slučaj doktora Asima Kurjaka i usađivanje i krađu oplođenih jajnih stanica od žena koje ništa nisu slutile, neće nas iznenaditi niti mogućnost postojanja vojno-medicinskog eksperimenta u Americi sedamdesetih godina, u kojima su se ženama koje su navodno došle na hormonsku terapiju radi pomoći u začeću, bez njihova znanja i dopuštenja usađivale oplođene jajne stanice koje su trebale dovesti do odgoja rase super-vojnika (u jeku Hladnog rata, kad se pričalo da Rusi to naveliko rade, i Ameri su htjeli svoga konja za trku). Međutim, projekt je podbacio jer su se svi super-vojnici zbog urođene agresivnosti prometnuli u kriminalce i njegovi rezultati su uspješno pometeni pod tepih sve dok tvrtka Genetico, koja je započela ta istraživanja, ne bude ponuđena za prodaju velikom njemačkom istraživačkom laboratoriju.
Unatoč tome što nam je glavna tema jasna od prve rečenice, ovaj roman zbog vještine Kena Folletta ni nakon dvadeset godina nije teško čitati: glavna junakinja Jeannie Ferrami je mlada znanstvenica koja u svom znanstvenom istraživanju nabasa na zagonetku dvojice ljudi koji bi po svojim tjelesnim karakteristikama trebali biti blizanci, ali su rođeni u različitim državama, od različitih majki na različit datum. Tražeći odgovor na sva pitanja koja joj se otvaraju, shvati da joj zbog interesa moćnih ljudi, od kojih jedan ima aspiraciju postati čak i predsjednik SAD-a, ne samo znanstvena karijera, već i život visi o koncu.
U svakom slučaju, nakon „Stupova zemlje“ i „Opasnog bogatstva“, Ken Follett me kao čitateljski izbor još jednom nije razočarao, a to što vrijeme prolazi i razvoj društva i tehnologije se neminovno događa, to nije kriv niti čitatelj, a kamoli pisac.
Oznake: ken follett, treći blizanac, stupovi zemlje, opasno bogatstvo, triler, krimić, tehnologija, razvoj
ponedjeljak, 09.01.2017.
Don Winslow: "Smrt i život Bobbya Z-a"
Sigurno sam nekoliko mjeseci ponovno čitala „Čudesne pustolovine Cavaliera&Claya“ autora Michaela Chabona – čitala sam to prije možda čak i desetak godina, i moram reći da su dojmovi ostali nepromijenjeni: to je velik, ozbiljan američko-židovski roman s elementima stripovske pop-kulture i židovske religijske tradicije. Istovremeno bogatog stila, ali i pitak… Kako se moj dojam o tom romanu nije promijenio, neću ga ponovno prikazivati na blogu, samo ću vam reći da preporuka ostaje: ako još niste, pročitajte „Čudesne pustolovine Cavaliera&Claya“, nećete požaliti.
Osim toga, dajem novu šansu „Posljednjem donu“ Maria Puza (prošli put kad sam ga počela čitati prije nekoliko mjeseci, pokazao se daleko lošijim od „Kuma“ pa sam odustala nakon dvadesetak stranica – kako mi sad „Kum“ više nije tako svjež u sjećanju, ni „Posljednji don mi nije tako loš).
No ono što sam na tri-čet'ri sad pročitala u novoj čitateljskoj godini jest triler Dona Winslowa pod naslovom „Smrt i život Bobbya Z-a“, po kojem je snimljen i film s Paulom Walkerom i Laurenceom Fishburnom u glavnim ulogama (ne očekujte najnovije novosti, kao i obično kod mene, film je iz 2007. godine, a knjiga je kod nas objavljena, a gdje drugdje nego u Najbiblioteci Algoritma, u rujnu 2008. godine).
U središtu radnje je Tim Kearney, bivši marinac kojemu je očigledno samo ratovanje dobro išlo u životu – kao sitni kriminalac se nije proslavio, jer je u tri provale u kojima je sudjelovao, tri puta bio uhvaćen pri izlasku – a nakon ubojstva Hell's Angelsa Smrdljivog Psa u zatvoru, ne gine mu doživotna kazna bez mogućnosti pomilovanja. Ipak, uspijeva sklopiti đavolji pakt sa agentima DEA-e (Agencije za suzbijanje narkotika u SAD-u), jer tako nevjerojatno sliči tajanstvenom dileru droge Bobbyu Z-u, da odlučuju njega zamijeniti za agenta kojega kao taoca drži don Huertero, čelnik meksičkog narko-kartela.
Naravno da se operacija zamjene izjalovila, i naravno da Tim završava u nekoliko raznih zločinačkih ruku prije nego što uspije uzeti svoj život ponovno u svoje ruke i složiti plan kojim će dobiti i ovce i novce (i djevojku i novce u njegovom slučaju), ma kakvim se glupanom inače smatrao.
Nisam očekivala da ću se ovako zabaviti: radi se o zgodnom, kratkom romanu koji obiluje crnim humorom i iznenađujućim obratima, gdje se sve slučajnosti uspijevaju tako zgodno sklopiti u cjelinu da jednostavno morate uživati u tome. Jedina zamjerka (ali neću puno o tome): kraj mi se čini pomalo zbrzan, kao da je autoru na posljednje dvije stranice ponestalo elana.
No u svakom slučaju, dobar i veseo početak čitateljske 2017. godine!
Oznake: don winslow, smrt i život bobbya z-a, triler, krimić, Droge, narkotici, narko-karteli, DEA
petak, 12.06.2015.
Jo Nesbo: „Policija“
Pročitavši roman „Policija“ najpoznatijeg norveškog pisca krimića, Joa Nesboa, konačno sam uspjela dokusuriti serijal od deset romana povezanih zajedničkim glavnim likom, inspektorom Harryem Holeom, mršavim plavokosim dvometrašem, alkoholičarom i narkomanom koji se jedini u maloj Norveškoj mogao pohvaliti time da se uhvatio ukoštac sa serijskim ubojicama, i preživio – pa čak i pobijedio.
U posljednjem nastavku serijala pod već spomenutim naslovom „Policija“ (kojega je diljem svijeta prodano više od 23 milijuna primjeraka), Harry Hole više nije inspektor, više čak niti ne radi za Kriminalistički odjel u Oslu (da ne spoilam onima koji nastavljaju čitati nakon devetog nastavka, više neću reći niti riječ o tome što se i kako događalo s Harryem).
Ipak, na početku romana možete saznati da je Norveškom zavladao novi serijski ubojica, koji se koncentrira samo na ubojstva policajaca, i koje ubija na lokacijama na kojima su ti policajci ostavili za sobom nedovršene poslove – neriješena brutalna ubojstva. Ubojica aranžira mjesta zločina upravo na način na koji su se dogodili neriješeni zločini prije nekoliko godina, što ukazuje na to da ubojica dobro zna policijske procedure i predmete na kojima su žrtve radile.
Harryev bivši šef, Gunnar Hagen, kojemu je sada nadređen Mikael Bellman, očajnički želi spasiti svoje kolege, i u tu svrhu ponovno okuplja mali istražiteljski tim sastavljen od ljudi s kojima je i Harry najradije surađivao – tu je istražiteljica iz Bergena, Katrine Bratten, forenzičari Beate Lonn i Bjorn Holm, kao i Stale Aune, psiholog koji je istovremeno sudjelovao u istragama ubojstava u ranijim predmetima, i bio Harryev terapeut u borbi protiv ovisnosti.
Posljednji roman je tematski posvećen korupciji u policiji, ali i greškama koje nas proganjaju i koje ne možemo oprostiti. Međutim, istovremeno mi je kod čitanja ostao dojam da je Nesbo, znajući da ovim romanom okončava serijal, htio učiniti previše: „Policija“ je u sadržajnom i tematskom smislu, kao i po pitanju korištenih motiva, golema kompilacija devet ranije napisanih romana – veliko kičasto finale koje je trebalo zadovoljiti svakog pojedinog čitatelja serijala. Zbog toga, nije primijenio klasični „obrat na kraju“ pristup, već je tih obrata bilo hrpa u tijeku cijelog romana, tako da sam do sredine knjige već počela misliti: „Ajde više!“, a do kraja mi je istinski bilo dosta svega.
Po mom mišljenju, ovim romanom i ovakvim pristupom Nesbo je svom glavnom junaku Harryu Holeu, koji ga je lansirao put književnog zvjezdanog neba, ustvari učinio medvjeđu uslugu. No kad ste došli do devetog, glupo je ne pročitati i deseti nastavak, zar ne? Stoga je zapravo pitanje koliko je ovakva pozicija za Nesboa ustvari bila win-win.
Oznake: jo nesbo, policija, harry hole, korupcija, krimić
