Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 13.07.2021.
Goran Tribuson: „Propali kongres“
Goran Tribuson je po mom mišljenju još jedan od plodnih, žanrovskih pisaca, koje volim čitati i koji me nije razočarao nikada kada sam bilo koje njegovo autorsko djelo uzela u čitanje.
Ovaj put, to je „Propali kongres“, roman o Vinku Doganu, inspektoru SUP-a, u siječnju 1990. godine, kada teku pripreme za kongres na kojemu će se jugoslavenska komunistička partija raspasti i zauvijek nestati (roman je pisan 2014. godine, tako da je istovremeno i povijesni i relativno aktualan).
Tada se u medijima i prije toga prema informacijama policije, pojavljuje navodni masovni ubojica po imenu Stršljen, koji javno prijeti da će pomoću cijanida, tajno ubrizganog u pojedine prehrambene artikle u robnim kućama, potrovati veći broj građana. Osim, naravno, ako mu se ne isplati pozamašni novčani iznos, izražen u njemačkim markama.
Inspektor Dogan, o kojemu znamo tri stvari: da nije timski igrač, da je veliki sladokusac, i da je patološki ljubomoran u pogledu svoje supruge Bube, pokušava pronaći Stršljena i u svojoj istrazi odlazi u posve drugom smjeru nego što mu to nalažu nadređeni, okupljeni oko gradonačelnika koji silom želi spriječiti masovnu paniku.
U strahu da vam s previše informacija ne pokvarim čitanje, ovdje ću se zaustaviti, pa ću nastaviti pričati o svojim dojmovima pri čitanju: atmosfera romana je pri čitanju nekako žurna, paranoična i u osjećaju neizbježne propasti (to je vjerojatno trenutak povijesne zbiljnosti koji se tada događa) – Dogan se boji da će njegova žena otići na skijanje s nekim zgodnim muškarcima, da će postati rogonja, pa i svoje poteze vuče paranoično, impulsivno, i čitatelj cijelo vrijeme ima dojam predstojeće tragedije i nepoznatog, naglog prevrata.
Roman je kratak, pitak i brzo se čita, što ga čini još jednim laganim ljetnim štivom za godinu gospodnju 2021.
Oznake: goran tribuson, propali kongres, krimi priča
nedjelja, 11.07.2021.
Pavao Pavličić: "Crveno pile"
Ljetno čitanje je u punom jeku – polako prolazim kroz hrpicu knjiga koje sam pribavila za ovo ljeto. Prva od njih bio je roman Pavla Pavličića pod naslovom „Crveno pile“ – radi se o još jednom romanu iz serijala o uredniku crne kronike Ivi Remetinu, njegovom malom uredničkom odboru, i njegovoj suradnji s kriminalistom Vladom Šoštarom.
U ovom romanu iz serijala, situacija je posebno zabrinjavajuća jer je u njegovom središtu dijete – dvogodišnja djevojčica koju Remetinovi zatječu dok u Zapruđu, zajedno s unukom koji je s njima preko ljeta, kako bez nadzora prelazi prometno raskrižje, dok se svi automobili zaustavljaju i nalazi se hrabri prolaznik koji uzima dijete s ceste.
Naravno da svemu tome slijedi (ili prethodi?) ubojstvo u samoj zgradi u koju Remetinovi idu, i da se Remetin, kao urednik crne kronike, i bivši stanar te zgrade koji poznaje protagoniste tragedije, nalazi blizu središta cijele zagonetke, zbog čega je za čitatelja i najbolji vodič kroz cijelu priču.
Nije tajna da se slažem s Julijanom Matanović koja je napisala blurb na koricama izdanja koje sam čitala – „Pisanjem krimića Pavao Pavličić toliko je postao prepoznatljiv u našem čitateljskom prostoru da su mu upravo kriminalistički romani, i u očima kritike i šireg čitateljstva, zasjenili slojevitija štiva. Nimalo čudno, Ivo Remetin, novinar crne kronike i lucidni istražitelj, već tridesetak godina svjedoči o razbojstvima i nesrećama prostora i ljudi koji se kreću našim ulicama i žive možda nedaleko od nas.“
Moja vrlo široka i slobodna ocjena jest da nitko kao Pavličić nije uspio uvesti žanr kriminalističkog romana kod nas, uklopivši ga u prepoznatljivo naša mjesta radnje – u Zagreb, u Hrvatsku. Dio te čari i jest što se zločin ne događa u Skandinaviji, u Londonu ili u Belgiji, već u Zapruđu, koje mi je poznato, i čije lokalitete i sama poznajem.
Meni je zato Pavao Pavličić, za lagano ljetno čitanje bolja preporuka od Joa Nesboa – ne moram spominjati da zakonitosti žanra Pavličić dobro poznaje – stil dokumentaristički i ne prenakićen, sve je podređeno fabuli, svako poglavlje na kraju ima „kuku“, dovoljno nepoznanica na početku, dovoljno drame i obrati dobro rasuti diljem cijele priče, spektakl za kraj. Uživajte!
Oznake: pavao pavličić, crveno pile, krimić, krimi priča
petak, 14.08.2020.
Ariana Franklin: „Gospodarica smrti“
„Prvi slučaj srednjovjekovne forenzičarke Adelie Aguilar“
„U Cambridgeu, jedno je dijete na užasan način ubijeno, a druga su djeca nestala. Bijesni građani za te zločine optužuju Židove, koji donose velik dio prihoda u rizniku kralja Henrika, stoga kralj želi da se pravi ubojica što prije pronađe. Za taj je zadatak zadužen slavni istražitelj, Simon Napuljski, kojemu pomažu Arapin i mlada žena, Adelia Aguilar. U Europi dvanaestoga stoljeća nema mnogo žena među liječnicima, ali Adelia je jedna od njih. Njezina specijalnost je znanost o leševima. Ona mora istražiti djetetovu smrt, ali nema niti mikroskopa, čak ni odgovarajućeg osvjetljenja. O seciranju leša ne može ni sanjati jer bi mogla biti osuđena na smrt zbog uništavanja tijela, jer tijelo je božje djelo. Forenzika kao znanost nije ni u povojima i Adelia je, u stvari, gospodarica smrti, majstorica vještina koje mora skrivati da je ne bi proglasili vješticom. Adeliju istraga odvodi duboko u Cambridge, u njegove dvorce i samostane, a usred srednjovjekovnog gradića koji pršti životom. Adelia pronalazi prijatelje, čak i ljubav. Usto privlači kobnu pažnju ubojice koji je spreman i dalje ubijati…“
Ariana Franklin je pseudonim britanske književnice i novinarke Diane Norman, koja je nažalost umrla 2011. godine. Pod ovim je pseudonimom pisala povijesnu fikciju, od kojih su najpoznatija upravo četiri romana iz serijala o Adeliji Aguilar, srednjovjekovnoj forenzičarki i istražiteljici.
Ovo je bio idealan roman za nekoga tko se nakon dugogodišnje apstinencije ponovno želi ufurati u čitanje beletristike: lagan, nepretenciozan povijesni krimić s političkim elementima, lagano posipan naznakama romantike i popularne znanosti. Zbilja nemam što dodati, nećete pogriješiti ako uzmete ovu knjigu u ruke (a onda, naravno, za razliku od mene dovršite i čitav serijal).
BTW, ovo mi je tisućiti blog upis u više od 12 godina postojanja bloga :) Čestitke blogu, a čestitke i meni! :D
Oznake: ariana franklin, gospodarica smrti, krimić, krimi priča, forenzika
utorak, 11.08.2020.
Goran Tribuson: „Ruski rulet“
„Postoje pitanja koja uporno, desetljećima, već i stoljećima, izlaze ispod pera književne kritike. Jednim od takvih traži se točno utvrđivanje nekog početka. Na tom tragu možemo se zapitati kojom je prozom Tribuson sebe najavio kao pisca bestselera. Odgovor je jasan: „romanom „Ruski rulet“, objavljenim 1982. godine. Intrigantna priča smještena u tridesete godine prošloga stoljeća, raspodijeljena u četiri dijela, sada je treći put pred čitateljem. Vrijeme pokriveno između dolaska bogatuna Emanuela Mohra u Zagreb i njegova pozdrava „Adieu, Zagreb“, na scenu izbacuje dosadu, likove sumnjive prošlosti, bizarne propale umjetnike, upitne financijere, polusvijet, anarhističke atentatore, artističke družine, emigrante… Nema nevinih, a činjenica da kazna ponekad prethodi krivnji, umjesto krivnja kazni, posve je irelevantna. Radnja prepuna napetosti usložnjavat će se sve do točke u kojoj Mohr, cinik kojem novac nije značio nešto zbog čega bi si čovjek morao komplicirati život, osjeti „kap previše“. Poslije toga, više ništa nije isto. I sada, nakon trećeg izdanja „Ruskog ruleta bit će drukčije. Tribusonova čitateljska publika postat će još brojnija i ona će sama odgovoriti na pitanje kada je sve započelo.“
Iako se Tribusonovi krimići (pa i njegova djela iz drugih žanrova) poznajemo i ljubimo oduvijek, pa se ove posljednje rečenice na mene vjerojatno neće odnositi (a pitanje kada je sve započelo odnosi se vjerojatno negdje na više razrede osnovne škole, prije cirka više od 20 godina – spavaš li mirno, Gorane Tribusonu, znajući koliko dugo već pišeš?), ovo je vjerojatno prvi put u dugo vremena da sam uzela u ruke knjigu radi gušta (posljednja je bila u onom vremenu „prije korone“, vjerojatno, no o tome u drugim blog objavama). Jer – godišnji odmor je. Jer – sve je drugo bilo nakratko moguće i uputno staviti sa strane i reći – ovo je vrijeme za mene, ja sada čitam. I tako sam čitala. Čitala sam pozamašni krimić iz naslova, u dva sveska, pisan u nekom ranijem vremenu, smješten u neko još ranije vrijeme.
Jedan od protagonista, pariški emigrant Emanuel Mohr, koji rješava svaki problem neizmjernim bogatstvom koje posjeduje (a za koje nije utvrđeno kako ga je stekao ili stječe), odlučuje svoj povratak u domovinu začiniti jednim škandalom, dovodeći sa sobom jedan manji ansambl, jednu artističku trupu koja izvodi tableaux vivant, odnosno po naški, „žive slike“ (no kako se radi o artistima s Les Folies Bergere, radi se o pomalo škakljivim živim slikama, kako možete i zamisliti). U vlaku sreće jednog pjesnika i jednog slikara minijaturista koji se također vraćaju u domovinu da bi ostvarili neke svoje političke težnje u godinama između dva svjetska rata. I tu sve kreće: pjesnik uvodi Mohra u visoko društvo sastavljeno od bogatijih građana, bankara i plemića, za koje on priređuje svoje predstave, a stvar se ubrzo tako zakomplicira da je Tribuson razrješava na više od 600-tinjak stranica.
Možda od produljene čitateljske suše, a možda i zbog drugih razloga, ali ja nisam mogla ispustiti ovaj roman iz ruku dok ga nisam dogotovila. S obzirom da sam ga počinjala čitati nekoliko puta u nekoliko turbulentnijih vremena, bit će da su se sada poklopile i okolnosti, i koncentracija i sve povoljne meteorološke prilike, da cjelokupnu knjigu i dovršim.
Ono što me također najviše dotaklo jest to što Tribuson u ovom romanu naširoko raspreda o politici kažnjavanja, policijskom radu, utvrđivanju pravno relevantnih činjenica i kako se one mogu prilagoditi tako da štimaju priči koju nastojimo ispričati. Sa svoje strane, mogu potvrditi da je zaista tako: ne postoji samo jedna istina, istina glasi onako kako zvuči onaj tko je iznosi. Sve je relativno, pa bi nam bilo najbolje naučiti se nositi s kaosom neizvjesnosti i nesigurnosti koja nas okružuje. Nije utješan zaključak, ali se nadam da je barem – istinit.
Oznake: goran tribuson, ruski rulet, krimic, krimi priča
nedjelja, 13.11.2016.
Robert Galbraith: „Karijera zla“
Treći po redu roman o detektivu Cormoranu Strikeu je sve ono što možete pročitati na koricama:
Neće vas iznenaditi da ja i dalje mislim da je Robert Galbraith, muško utjelovljenje J.K. Rowling, sjajan autor, i da mi se ovaj detektivski serijal, s detektivskim parom u glavnim ulogama, neopisivo sviđa. Cormoran Strike je neobičan lik: bivši vojni policajac, omražen među kolegama vojnicima zbog svoje funkcije, svoje neumoljivosti i svog karaktera, nakon nesreće u kojoj je ostao bez noge postaje privatni detektiv. I Robin Ellacott, crvenokosa djevojka koja se nakon vlastite nesreće povlači u sebe i sa studija psihologije, da bi jednom slučajno, kao zamjena za tajnicu, uletjela u posao sa Strikeom. Ima zaručnika od kojega se sve više udaljuje zbog neslaganja oko posla koji je preuzela. Strike je, s druge strane želi zaštititi od opasnosti koja joj prijeti, posebno kad joj na početku „Karijere zla“ nepoznati motorist dostavi odrezanu žensku nogu.
Strike, jasno, misli da je prijetnja upućena njemu: štoviše, ima i popis sastavljen od četvorice najbrutalnijih psihopata kojima se zamjerio dok je bio vojni policajac. No njih je samo dvoje, a pratiti treba četvoricu sumnjivaca. U sve se to upliće i Robinino predstojeće vjenčanje, kao i kronični nedostatak novca i omraženost među lokalnim policajcima, da glavnim junacima začini utrku s vremenom i opasnostima u kojima su se našli.
Preporučujem, prava ugodna zimska priča – a ako još niste, napravite čitateljski maraton pa počnite s prvim nastavkom, „Zov kukavice“, a potom i drugim, „Dudov svilac“ te sve dovršite „Karijerom zla“ prije nego što nagodinu dočekamo novi, četvrti nastavak ovog serijala.
Oznake: robert galbraith, karijera zla, krimi priča, cormoran strike, robin ellacott, jk rowling
