Goran Tribuson je po mom mišljenju još jedan od plodnih, žanrovskih pisaca, koje volim čitati i koji me nije razočarao nikada kada sam bilo koje njegovo autorsko djelo uzela u čitanje.
Ovaj put, to je „Propali kongres“, roman o Vinku Doganu, inspektoru SUP-a, u siječnju 1990. godine, kada teku pripreme za kongres na kojemu će se jugoslavenska komunistička partija raspasti i zauvijek nestati (roman je pisan 2014. godine, tako da je istovremeno i povijesni i relativno aktualan).
Tada se u medijima i prije toga prema informacijama policije, pojavljuje navodni masovni ubojica po imenu Stršljen, koji javno prijeti da će pomoću cijanida, tajno ubrizganog u pojedine prehrambene artikle u robnim kućama, potrovati veći broj građana. Osim, naravno, ako mu se ne isplati pozamašni novčani iznos, izražen u njemačkim markama.
Inspektor Dogan, o kojemu znamo tri stvari: da nije timski igrač, da je veliki sladokusac, i da je patološki ljubomoran u pogledu svoje supruge Bube, pokušava pronaći Stršljena i u svojoj istrazi odlazi u posve drugom smjeru nego što mu to nalažu nadređeni, okupljeni oko gradonačelnika koji silom želi spriječiti masovnu paniku.
U strahu da vam s previše informacija ne pokvarim čitanje, ovdje ću se zaustaviti, pa ću nastaviti pričati o svojim dojmovima pri čitanju: atmosfera romana je pri čitanju nekako žurna, paranoična i u osjećaju neizbježne propasti (to je vjerojatno trenutak povijesne zbiljnosti koji se tada događa) – Dogan se boji da će njegova žena otići na skijanje s nekim zgodnim muškarcima, da će postati rogonja, pa i svoje poteze vuče paranoično, impulsivno, i čitatelj cijelo vrijeme ima dojam predstojeće tragedije i nepoznatog, naglog prevrata.
Roman je kratak, pitak i brzo se čita, što ga čini još jednim laganim ljetnim štivom za godinu gospodnju 2021.
Post je objavljen 13.07.2021. u 08:52 sati.