Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 13.07.2021.
Goran Tribuson: „Propali kongres“
Goran Tribuson je po mom mišljenju još jedan od plodnih, žanrovskih pisaca, koje volim čitati i koji me nije razočarao nikada kada sam bilo koje njegovo autorsko djelo uzela u čitanje.
Ovaj put, to je „Propali kongres“, roman o Vinku Doganu, inspektoru SUP-a, u siječnju 1990. godine, kada teku pripreme za kongres na kojemu će se jugoslavenska komunistička partija raspasti i zauvijek nestati (roman je pisan 2014. godine, tako da je istovremeno i povijesni i relativno aktualan).
Tada se u medijima i prije toga prema informacijama policije, pojavljuje navodni masovni ubojica po imenu Stršljen, koji javno prijeti da će pomoću cijanida, tajno ubrizganog u pojedine prehrambene artikle u robnim kućama, potrovati veći broj građana. Osim, naravno, ako mu se ne isplati pozamašni novčani iznos, izražen u njemačkim markama.
Inspektor Dogan, o kojemu znamo tri stvari: da nije timski igrač, da je veliki sladokusac, i da je patološki ljubomoran u pogledu svoje supruge Bube, pokušava pronaći Stršljena i u svojoj istrazi odlazi u posve drugom smjeru nego što mu to nalažu nadređeni, okupljeni oko gradonačelnika koji silom želi spriječiti masovnu paniku.
U strahu da vam s previše informacija ne pokvarim čitanje, ovdje ću se zaustaviti, pa ću nastaviti pričati o svojim dojmovima pri čitanju: atmosfera romana je pri čitanju nekako žurna, paranoična i u osjećaju neizbježne propasti (to je vjerojatno trenutak povijesne zbiljnosti koji se tada događa) – Dogan se boji da će njegova žena otići na skijanje s nekim zgodnim muškarcima, da će postati rogonja, pa i svoje poteze vuče paranoično, impulsivno, i čitatelj cijelo vrijeme ima dojam predstojeće tragedije i nepoznatog, naglog prevrata.
Roman je kratak, pitak i brzo se čita, što ga čini još jednim laganim ljetnim štivom za godinu gospodnju 2021.
Oznake: goran tribuson, propali kongres, krimi priča
utorak, 11.08.2020.
Goran Tribuson: „Ruski rulet“
„Postoje pitanja koja uporno, desetljećima, već i stoljećima, izlaze ispod pera književne kritike. Jednim od takvih traži se točno utvrđivanje nekog početka. Na tom tragu možemo se zapitati kojom je prozom Tribuson sebe najavio kao pisca bestselera. Odgovor je jasan: „romanom „Ruski rulet“, objavljenim 1982. godine. Intrigantna priča smještena u tridesete godine prošloga stoljeća, raspodijeljena u četiri dijela, sada je treći put pred čitateljem. Vrijeme pokriveno između dolaska bogatuna Emanuela Mohra u Zagreb i njegova pozdrava „Adieu, Zagreb“, na scenu izbacuje dosadu, likove sumnjive prošlosti, bizarne propale umjetnike, upitne financijere, polusvijet, anarhističke atentatore, artističke družine, emigrante… Nema nevinih, a činjenica da kazna ponekad prethodi krivnji, umjesto krivnja kazni, posve je irelevantna. Radnja prepuna napetosti usložnjavat će se sve do točke u kojoj Mohr, cinik kojem novac nije značio nešto zbog čega bi si čovjek morao komplicirati život, osjeti „kap previše“. Poslije toga, više ništa nije isto. I sada, nakon trećeg izdanja „Ruskog ruleta bit će drukčije. Tribusonova čitateljska publika postat će još brojnija i ona će sama odgovoriti na pitanje kada je sve započelo.“
Iako se Tribusonovi krimići (pa i njegova djela iz drugih žanrova) poznajemo i ljubimo oduvijek, pa se ove posljednje rečenice na mene vjerojatno neće odnositi (a pitanje kada je sve započelo odnosi se vjerojatno negdje na više razrede osnovne škole, prije cirka više od 20 godina – spavaš li mirno, Gorane Tribusonu, znajući koliko dugo već pišeš?), ovo je vjerojatno prvi put u dugo vremena da sam uzela u ruke knjigu radi gušta (posljednja je bila u onom vremenu „prije korone“, vjerojatno, no o tome u drugim blog objavama). Jer – godišnji odmor je. Jer – sve je drugo bilo nakratko moguće i uputno staviti sa strane i reći – ovo je vrijeme za mene, ja sada čitam. I tako sam čitala. Čitala sam pozamašni krimić iz naslova, u dva sveska, pisan u nekom ranijem vremenu, smješten u neko još ranije vrijeme.
Jedan od protagonista, pariški emigrant Emanuel Mohr, koji rješava svaki problem neizmjernim bogatstvom koje posjeduje (a za koje nije utvrđeno kako ga je stekao ili stječe), odlučuje svoj povratak u domovinu začiniti jednim škandalom, dovodeći sa sobom jedan manji ansambl, jednu artističku trupu koja izvodi tableaux vivant, odnosno po naški, „žive slike“ (no kako se radi o artistima s Les Folies Bergere, radi se o pomalo škakljivim živim slikama, kako možete i zamisliti). U vlaku sreće jednog pjesnika i jednog slikara minijaturista koji se također vraćaju u domovinu da bi ostvarili neke svoje političke težnje u godinama između dva svjetska rata. I tu sve kreće: pjesnik uvodi Mohra u visoko društvo sastavljeno od bogatijih građana, bankara i plemića, za koje on priređuje svoje predstave, a stvar se ubrzo tako zakomplicira da je Tribuson razrješava na više od 600-tinjak stranica.
Možda od produljene čitateljske suše, a možda i zbog drugih razloga, ali ja nisam mogla ispustiti ovaj roman iz ruku dok ga nisam dogotovila. S obzirom da sam ga počinjala čitati nekoliko puta u nekoliko turbulentnijih vremena, bit će da su se sada poklopile i okolnosti, i koncentracija i sve povoljne meteorološke prilike, da cjelokupnu knjigu i dovršim.
Ono što me također najviše dotaklo jest to što Tribuson u ovom romanu naširoko raspreda o politici kažnjavanja, policijskom radu, utvrđivanju pravno relevantnih činjenica i kako se one mogu prilagoditi tako da štimaju priči koju nastojimo ispričati. Sa svoje strane, mogu potvrditi da je zaista tako: ne postoji samo jedna istina, istina glasi onako kako zvuči onaj tko je iznosi. Sve je relativno, pa bi nam bilo najbolje naučiti se nositi s kaosom neizvjesnosti i nesigurnosti koja nas okružuje. Nije utješan zaključak, ali se nadam da je barem – istinit.
Oznake: goran tribuson, ruski rulet, krimic, krimi priča
