Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

ponedjeljak, 22.03.2021.

Nikola Tesla: "Moji pronalasci"

Autobiografija Nikole Tesle izdana je u nakladi izdavačke kuće Znanje u svibnju 2015. godine, a mi smo je pribavili pri posjetu Memorijalnom centru Nikola Tesla u Smiljanu, što je turističko-popularno-znanstveni posjet za klince i odrasle koji svakako preporučujem. Ima dosta vanjskog prostora tako da birajte lijepo vrijeme za posjet Memorijalnom centru, ima dovoljno sadržaja (vanjskog i unutarnjeg) da će djeca bilo kojeg uzrasta u njemu moći uživati. Dijelovi ove autobiografije mogu se pročitati i na zidovima i u postavu Memorijalnog centra, pa su mi neke stvari bile poznate.

Autobiografija je vrlo lijepo opremljena, s puno fotografija, Teslinih nacrta i patenata. S obzirom da je prvotno objavljena za američki časopis „Electrical Experimenter“, paralelno je hrvatsko izdanje i engleski izvornik, tako da predstavlja krasan poklon za strance koji govore engleski jezik.

Tesla piše jednostavno i pitko, tako da se autobiografija čita lagano i brzo. Naravno, meni su misli malo odlutale u trenutcima kad Tesla govori o svojim izumima i profesionalnim promišljanjima tehničkim žargonom, ali to mi ni najmanje nije smetalo niti je umanjilo moje uživanje u ovoj autobiografiji (čak sam pomislila da dugo nisam niti čitala nečiju autobiografiju, a ne sjećam se niti da sam u nekoj autobiografiji ovoliko uživala čitajući, pa je to možda književni žanr na koji u budućnosti treba više baciti oko…)

O samom Tesli je do sada već dosta toga rečeno, pa možda i ne trebam ponavljati dijelove. Radi se o izumiteljskom geniju i vizionaru, koji je bio možda nedovoljno cijenjen za života, kako u svojoj useljeničkoj domovini SAD-u, tako i u svojoj rođenoj domovini Jugoslaviji. Onaj prijepor oko toga čiji je Tesla, uvijek mi je bio bezvezan s obzirom na povijesne okolnosti koje su vladale za njegova života, pa ću ga radije preskočiti. Tesla je i privatno bio neobičan tip – nikada se nije ženio niti se zanimao za žene, nikada nije imao svoju kuću već je živio (i umro) u hotelima; radio je neumorno, spavajući po tek nekoliko sati, a život su mu obilježile neobične bolesti i duševni slomovi, kao i profesionalne tragedije (rušenje tornja, požar u pogonu itd.). Za života ga je vlada SAD-a htjela iskoristiti, zloupotrijebivši njegove izume u vojne svrhe, što njemu nikako nije bila namjera niti je u tome htio sudjelovati, a često je bio i krivo interpretiran kao mađioničar, mistik ili spiritualist (pa je privlačio i takve ljude). Imao je i čudne sklonosti – opsjednutost brojem tri, smetale su mu dlačice na breskvi i naušnice kod žena. Uglavnom, kompleksna ličnost i genij bez premca.

Meni je ovo knjiga koju svakako treba imati na polici, ako za ništa drugo, a ono kad klinci budu imali seminarski rad o Tesli, pa im bude trebalo. Možda najbolji ulov u ovom čitateljskom tromjesečju.

Oznake: Nikola Tesla, moji pronalasci, autobiografija, izumitelj, izumi

22.03.2021. u 09:57 • 3 KomentaraPrint#

petak, 19.03.2021.

Daniel Kahneman: "Misliti, brzo i sporo"

Daniel Kahneman je psiholog, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju. Trenutno je zaposlen kao profesor emeritus na američkom sveučilištu Princeton, te profesor psihologije i društvenih odnosa na Školi javnih poslova Woodrow Wilson za društvene i međunarodne odnose pri sveučilištu Princeton. Nobelovu nagradu za ekonomiju dobio je 2002. godinu zajedno sa svojim suradnikom Amosom Tverskim za rad o donošenju odluka. Kahneman i Tversky su promijenili razmišljanja o načinu na koji ljudi funkcioniraju i kako donose odluke, te da u svom donošenju odluka uopće nisu racionalni.

Knjiga „Misliti, brzo i sporo“ obuhvaća cjelokupno njegovo životno djelo sabrano na jednom mjestu, te mnogi kažu da je jednako značajna za ekonomsku misao kao i knjiga Adama Smitha „Bogatstvo naroda“, a za psihologiju kao Freudovo „Tumačenje snova“.

Glavna premisa knjige i Kahnemanova životnog istraživanja jest da ljudi u biti razmišljaju i donose odluke korištenjem dvaju različitih sustava – Sustava 1 („misliti brzo“), koji je automatski, nesvjesni dio mišljenja, odnosno mjesto (uvjetno rečeno, jer nijedan sustav nije povezan niti s jednim zasebnim dijelom mozga) u kojem se skrivaju naša sjećanja, predrasude, asocijacije, prototipovi i slične prečice putem kojih na temelju „intuicije“ donosimo brze odluke u situacijama koje zahtijevaju brzinu u odlučivanju (opasne situacije, nepoznate situacije), te Sustava 2 („misliti sporo“), koji je namjeran, svjestan i kojega povezujemo sa svojim spoznajama o samima sebi, koji razmišlja i donosi odluke, ali koji je istovremeno vrlo lijen i također ga se može zavesti utjecajem Sustava 1. Sustav 2 je, kao što kaže sam autor, lik u priči koji pogrešno smatra da je protagonist romana, dok je zapravo glavni lik Sustav 1.

Mnoge su me stvari u ovoj knjizi šokirale i o njima nisam razmišljala na takav način na koji Kahneman izlaže: na primjer, naš Sustav 1 razmišlja samo u okvirima „postoji samo ono što vidite“ (PSOŠV), te je sklon precjenjivati svoje predrasude u odnosu na postojeće temeljne odnose u društvu, čak i ako svjesno znamo da su oni točni. Primjerice, ako neku osobu opišemo kao sistematičnu, nedruštvenu, intelektualnu, s razvijenim organizacijskim sposobnostima, hoćemo li reći da je vjerojatnije da je ta osoba knjižničar ili poljoprivrednik? Vjerojatno ćemo reći da je knjižničar, iako u društvu ima četiri puta više poljoprivrednika nego knjižničara i to mi i znamo, pa je statistički vjerojatnije da je ipak poljoprivrednik. Sustav 1 precjenjuje svoje predrasude na štetu svojih saznanja o temeljnim odnosima.

Isto tako, Kahneman i Tversky su razvili kvadrat odlučivanja, odnosno četverostruki obrazac koji odgovara na pitanje kako će ljudi odlučivati u situacijama izvjesnog dobitka ili gubitka, odnosno u stanjima visoke vjerojatnosti dobitka ili gubitka. Dakle, u situaciji kada ljudi imaju 95% šansi za dobitak 10.000,00 dolara, odnosno 5% šanse za gubitak 10.000,00 kn, vjerojatnije je da će ljudi zbog straha od razočaranja, odnosno od straha zbog većeg gubitka, imati odbojnost prema riziku i prihvatiti nepovoljnu nagodbu. S druge strane, kad ljudi imaju 95% šansi za gubitak 10.000,00 dolara, odnosno 55% šansi za dobitak 10.000,00 dolara, nadat će se izbjeći gubitak, odnosno nadat će se većem dobitku, te će ulaziti u rizik i odbaciti nepovoljniju ponudu.

Pri tome je osobito važno kako nam se stvari predstavljaju, odnosno jezik je osobito bitan u iznošenju ponuda – ako vam netko kaže: biste li pristali na okladu koja nudi 10% šansi za dobitak 95 dolara i 90% šansi za gubitak 5 dolara? u odnosu na rečenicu: Biste li platili 5 dolara za sudjelovanje na lutriji koja nosi 10% šansi za dobitak 100 dolara i 90% šansi za to da ne dobijete ništa? Većina ljudi bi prije prihvatila opciju koja objašnjava ulazni gubitak kao trošak, jer gubici izazivaju snažnije negativne osjećaje nego troškovi, iako se matematički radi o posve istoj stvari.

(primjerice, zato kartičarske kuće ne žele da se nešto opisuje kao povišenje cijene zbog plaćanja karticom, već se to predstavlja kao popust na plaćanje gotovinom; ili, zato zemlje koje imaju opt-out opciju za ulazak u sustav donatora organa imaju 85% donatora organa, a zemlje koje imaju opt-in opciju, imaju 10-15% donatora organa)

Korisnost životnih djela Kahnemana i Tverskog zbog toga nije samo u ekonomskoj teoriji i praksi (kako ljudi donose ekonomske odluke), već i u načinu na koji se mogu kreirati javne politike. Najbolji je primjer način na koji se među proizvođačima automobila predstavlja potrošnja automobila u Americi, a kako u Europi. Mi imamo mjernu jedinicu litre po kilometru (odnosno, potrošnja se izražava kao broj litara na 100 kilometara), dok Amerikanci imaju mjeru milja po galonu (odnosno, potrošnja se izražava na način koliko se milja može prijeći na jedan galon), a sada su tvorci javnih politika normirali da je potrebno izraziti i broj galona po milji, radi ekologije i zaštite okoliša. Osim toga, mesni proizvodi su se do sada označavali kao 90% nemasni, a sada se u istoj boji, na isti način mora označiti i da su 10% s masnoćama.

Isto tako, planiranje. Kahneman i njegov tim su ustanovili da su ljudi, koji imaju određeni hodogram aktivnosti pred sobom, pa čak i stručnjaci, skloni biti previše optimistični u procjenjivanju koliko će dugo postupak trajati, iako znaju za iste ili istovjetne slučajeve koji su trajali višestruko dulje.

Meni je sve ovo beskrajno zanimljivo, iako moram priznati da nisam niti ekonomist, niti psiholog. Fascinira me kako mislimo da mislimo, a kako ustvari mislimo (ako me razumijete). Potpuno smo nesvjesni što nas sve može motivirati na donošenje odluka (asocijacije, predrasude, pa čak u nekim slučajevima i vremenska blizina stanke za ručak, kao što su istraživači ustanovili).

Tko god se bavi psihologijom ili ekonomijom u dijelu koji izravno dotiče potrošače (prodaja, marketing), trebao bi odvojiti vrijeme i pročitati ovu knjigu. Možda vam, kao ni meni (te kao ni autoru) neće pomoći predvidjeti ponašanje potrošača, ali svakako će osvijestiti vaše slijepe točke u predviđanju, preuzimanju rizika i donošenju odluka, i možda vam pomoći da u budućnosti činite bolje izbore.

Oznake: daniel kahneman, misliti brzo i sporo, psihologija, ekonomija, donošenje odluka, preuzimanje rizika

19.03.2021. u 08:13 • 4 KomentaraPrint#

srijeda, 17.03.2021.

Og Mandino: "Najveći trgovac na svijetu"

Ovu knjigu nikad nisam čitala, a na više sam strana čula o njoj da je biblija za trgovce, da je svatko tko se želi baviti prodajom mora pročitati i još niz drugih hvalospjeva. Ovo se o njoj kaže na koricama:

„U vremenima ekonomske krize savjeti za samopomoć još više dobivaju na težini. OG MANDINO je jedan od najčitanijih autora inspiracijskih vodiča i knjiga za samopomoć prodanih u preko 25 milijuna primjeraka, čemu je posebno pridonijela ova priča o malom timaritelju deva Hafidu koji postaje najveći trgovac na svijetu slijedeći načela s deset osobitih svitaka uspjeha.

U priči o Hafidu koji pokušava (i na kraju uspijeva) postati najvećim trgovcem na svijetu, OG MANDINO otkriva jednostavna ali vrlo učinkovita načela iz „deset drevnih svitaka“ koja su glavnom junaku pomogla na putu do željenog cilja.

Godine 1988., dva desetljeća nakon objavljivanja prvobitne varijante Najvećeg trgovca na svijetu, MANDINO je knjigu povećao za još 19 poglavlja naslovljenih kao Kraj priče. Opisujući posljednje Hafidove dane i njegovu potragu za čovjekom koji će naslijediti škrinju s deset svitaka, nastojao je nadograditi svoje već vrlo popularno djelo (nadahnuto literaturom koju je iščitavao) i s čitateljima podijeliti vlastita iskustva i spoznaje sažete u Deset zavjeta za uspjeh.

Valja napomenuti da ni prvi ni drugi dio, koji se sad nalaze u jednoj knjizi, ne predstavljaju tek poticajnu (i pomalo autobiografsku) priču protkanu snažnim mislima – oni su također i vrijedan praktični priručnik koji opisuje načine njihova usvajanja i primjene. Činjenica da je i sam autor od neuspješnog prodavača životnog osiguranja i alkoholičara postao urednikom uvaženog časopisa, a zatim i piscem brojnih svjetskih bestselera, govori u prilog učinkovitosti metoda i zakonitosti o kojima govori.“


Ono što korice ne kažu, a što je moj dojam kojim se osjećam dužna nadopuniti korice, jest koliko je ovo ustvari religiozni tekst koji se jednim dijelom naslanja na kršćansku tradiciju, te u određenom smislu povezuje prodaju s božanskim poslanjem (u knjizi se pojavljuju sudionici prizora s jaslicama, Galen, prorok Pavao – u jednom dijelu on čak traži tih deset svitaka, jer i preobraćenje na katoličku vjeru ima sličnosti s prodajnim razgovorom, tvrdi on). Koliko je to prikladno, a koliko bogohuljenje, neka svatko od čitatelja procijeni sam u skladu sa svojim vlastitim religijskim intenzitetom i afinitetima.

Sami savjeti za uspjeh i deset drevnih svitaka imaju učinke afirmacija, odnosno mantri za uspjeh, pa ih u tom smislu i zamislite ako nećete sada odmah prionuti na čitanje.

Sada nešto o osobnom doživljaju knjige: možda je ovo bio pogrešan trenutak u mom životu za čitanje ovakvog self-help teksta (i općenito, u životu mnogih od nas koji osjećaju pritisak zbog globalne pandemijske situacije) – već ionako imam dojam da činim mnogo, da činim više nego inače da bih se održala u relativno normalnoj duševnoj, emocionalnoj i financijskoj situaciji. Čitanje ove knjige je uspjelo kod mene stvoriti pritisak da ipak ne činim dovoljno, odnosno da bih trebala činiti još više. A to mi, iskreno, u ovom trenutku ne treba.

Nekako sam suprotnog stava – da u ovom globalnom i povijesnom trenutku trebamo biti blagi prema sebi: pa što što nismo naučili još dva svjetska jezika dok smo čučali u samoizolaciji; jesmo li možda trebali plesati s jednorozima od sreće zato što radimo od doma, a djeca nam sjede na glavi? U redu je, nosimo se sa situacijom najbolje što možemo, dajemo sve od sebe da ostanemo normalni. Za superuspješne poboljšice životnog stava i put prema uspjehu bit će vremena kada ovo sve prođe. Za čitanje „Najvećeg trgovca na svijetu“ također.

Naravno, sve ovo se ne odnosi na vas ako ste mentalno otporniji od mene i ljudi sličnih meni, slobodno se bacite na čitanje – relativno je pitko, lako se čita i po potrebi se možete vraćati na određeni dio teksta (čak štoviše, preporučuje se jedan savjet, jedno poglavlje čitati po mjesec dana svaki dan ujutro navečer, a onda prijeći na drugi).

Oznake: og mandino, najveći trgovac na svijetu, samopomoć, self help i other help

17.03.2021. u 11:27 • 5 KomentaraPrint#

nedjelja, 14.03.2021.

Stephen King: "Zmajeve oči"

„Zmajeve oči“ su Kingov roman iz 1987. godine, koji je kod nas objavljen u izdanju Zagrebačke naklade u travnju 2013. godine.

Imajući dojam da svi znamo sve o Stephenu Kingu, evo mojih dojmova o pročitanom romanu, koji sam zgutala daleko koncentriranije i brže nego druge dvije naredne knjige.

U prvi mah sam imala dojam da su „Zmajeve oči“ roman koji je posve odvojen i zaseban od Kingovog „multiversea“, jer se događa u zamišljenoj srednjovjekovnoj zemlji, odnosno kraljevstvu po imenu Delain, kojim je vladao kralj Roland Dobri, koji je imao dva sina – Petera i Thomasa. Priča počinje kao bilo koja bajka, a zlikovac u njoj predstavlja utjelovljeno, vječno Zlo, i kralju Rolandu Dobrome šapće u uho u obliku kraljevskog čarobnjaka po imenu Flagg. Ovo mi se činilo atipičnim za Kinga, čiji su romani, barem oni pokrajnji koji nisu povezani s „Dark Tower“ serijalom, obično suvremeni.

(taj Flagg je upravo poveznica s drugim Kingovim romanima koje nisam čitala – „Stand“, „Dark Tower“ serijalom i još nekima, a pojavljuje se i pod nekim drugim imenima u drugim romanima, kao Čovjek u crnom, Marten Broadenkloak itd.)

O Flaggu

„Nakon smrti staroga kralja njegov stariji sin i nasljednik Peter biva zatočen pod optužbom da je otrovao svojeg oca. Taj podli plan, baš kao i mnoge druge, skovao je zli čarobnjak Flagg pod čijim je utjecajem i Peterov mlađi brat, princ Thomas. Međutim, Flagg nije računao na Thomasovu strašnu tajnu, kao ni na Peterov neustrašivi plan da utekne i potom se bori protiv zla, i za ono što mu po zakonu pripada – svoju krunu. Ovo je klasična priča o junacima i njihovim pustolovinama, o zmajevima, prinčevima i zlim čarobnjacima, ispričana kao što to zna samo Stephen King koji je klasičnu bajku pretvorio u bezvremensko remek-djelo. Niti jedan ljubitelj njegovog pera neće ostati razočaran.“

Ono što me uvijek fascinira kod Kinga, pa i u ovom slučaju, jest da on nikako nije majstor karakterizacije likova – njegovi su likovi plošni (dobri su apsolutno dobri, a zli su apsolutno zli), ali je nesporno majstor fabule. Način na koji u „Zmajevim očima“ povezuje jednu dobro izrađenu, ali naoko posve običnu kuću za lutke, jednog prepariranog zmaja devetogodišnjaka, hrpu platnenih ubrusa, dvojicu dječaka koji su izgubili majke i jednog ostarjelog suca, vjerojatno me nikad neće prestati fascinirati. Čovjek koji cijeli taj svemir likova, događaja, motiva i simbola može držati u glavi po meni je genij, i ne čudi me da se ovaj roman, kao i druga Kingova djela, i danas rado čitaju, prevode i kupuju.

Kako odnedavno imamo novu rubriku koja se zove „Je li ovo prikladno za djecu?“, odmah želim opovrgnuti sve glasine i neupućene preporuke – ovo definitivno nije za djecu. Pisano je kao bajka, vrlo jednostavno i pripovjedačkim glasom, ali, kako to i priliči Kingovom stilu i načinu, obiluje košmarima, lošim odlukama i katastrofama. Za djecu sigurno nije dok ne dođu do tinejdžerskih godina i tada baš slučajno vole horore.

Oznake: stephen king, zmajeve oči, knjige i čitanje, bajka

14.03.2021. u 11:08 • 3 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< ožujak, 2021 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Srpanj 2021 (6)
Svibanj 2021 (4)
Travanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (4)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (2)
Kolovoz 2020 (3)
Siječanj 2020 (1)
Travanj 2019 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (1)
Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (10)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)
Rujan 2014 (9)
Kolovoz 2014 (11)
Srpanj 2014 (11)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (11)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com