Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 14.03.2021.
Stephen King: "Zmajeve oči"
„Zmajeve oči“ su Kingov roman iz 1987. godine, koji je kod nas objavljen u izdanju Zagrebačke naklade u travnju 2013. godine.
Imajući dojam da svi znamo sve o Stephenu Kingu, evo mojih dojmova o pročitanom romanu, koji sam zgutala daleko koncentriranije i brže nego druge dvije naredne knjige.
U prvi mah sam imala dojam da su „Zmajeve oči“ roman koji je posve odvojen i zaseban od Kingovog „multiversea“, jer se događa u zamišljenoj srednjovjekovnoj zemlji, odnosno kraljevstvu po imenu Delain, kojim je vladao kralj Roland Dobri, koji je imao dva sina – Petera i Thomasa. Priča počinje kao bilo koja bajka, a zlikovac u njoj predstavlja utjelovljeno, vječno Zlo, i kralju Rolandu Dobrome šapće u uho u obliku kraljevskog čarobnjaka po imenu Flagg. Ovo mi se činilo atipičnim za Kinga, čiji su romani, barem oni pokrajnji koji nisu povezani s „Dark Tower“ serijalom, obično suvremeni.
(taj Flagg je upravo poveznica s drugim Kingovim romanima koje nisam čitala – „Stand“, „Dark Tower“ serijalom i još nekima, a pojavljuje se i pod nekim drugim imenima u drugim romanima, kao Čovjek u crnom, Marten Broadenkloak itd.)
O Flaggu
„Nakon smrti staroga kralja njegov stariji sin i nasljednik Peter biva zatočen pod optužbom da je otrovao svojeg oca. Taj podli plan, baš kao i mnoge druge, skovao je zli čarobnjak Flagg pod čijim je utjecajem i Peterov mlađi brat, princ Thomas. Međutim, Flagg nije računao na Thomasovu strašnu tajnu, kao ni na Peterov neustrašivi plan da utekne i potom se bori protiv zla, i za ono što mu po zakonu pripada – svoju krunu. Ovo je klasična priča o junacima i njihovim pustolovinama, o zmajevima, prinčevima i zlim čarobnjacima, ispričana kao što to zna samo Stephen King koji je klasičnu bajku pretvorio u bezvremensko remek-djelo. Niti jedan ljubitelj njegovog pera neće ostati razočaran.“
Ono što me uvijek fascinira kod Kinga, pa i u ovom slučaju, jest da on nikako nije majstor karakterizacije likova – njegovi su likovi plošni (dobri su apsolutno dobri, a zli su apsolutno zli), ali je nesporno majstor fabule. Način na koji u „Zmajevim očima“ povezuje jednu dobro izrađenu, ali naoko posve običnu kuću za lutke, jednog prepariranog zmaja devetogodišnjaka, hrpu platnenih ubrusa, dvojicu dječaka koji su izgubili majke i jednog ostarjelog suca, vjerojatno me nikad neće prestati fascinirati. Čovjek koji cijeli taj svemir likova, događaja, motiva i simbola može držati u glavi po meni je genij, i ne čudi me da se ovaj roman, kao i druga Kingova djela, i danas rado čitaju, prevode i kupuju.
Kako odnedavno imamo novu rubriku koja se zove „Je li ovo prikladno za djecu?“, odmah želim opovrgnuti sve glasine i neupućene preporuke – ovo definitivno nije za djecu. Pisano je kao bajka, vrlo jednostavno i pripovjedačkim glasom, ali, kako to i priliči Kingovom stilu i načinu, obiluje košmarima, lošim odlukama i katastrofama. Za djecu sigurno nije dok ne dođu do tinejdžerskih godina i tada baš slučajno vole horore.
Oznake: stephen king, zmajeve oči, knjige i čitanje, bajka
subota, 20.02.2021.
Oprez, čitanje u tijeku!
Osim knjiga o kojima sam pisala u proteklim tjednima, ponovno sam tijekom božićnih blagdana pročitala prvi dio Harrya Pottera, nadajući se da ću ga moći pročitati djeci (cijeli serijal filmova bio je dostupan na Netflixu do 31.12.), no djeca su imala noćne more od Harrya Pottera, pa sam obuzdala svoju vlastitu potteromaniju i zarekla se pričekati još neko vrijeme, i prvi dio, kad sam ga već počela, pročitala sama (ta blaga verzija OKP-a koju imam kaže da nije moguće ne dovršiti knjigu i ne završiti pjesmu koju sam počela pjevati).
Trenutno čitam drugi pokušaj jedne knjige i prvi pokušaj jedne druge knjige, koju suprug neuspješno gnjavi već sigurno godinu dana. Ranije sam, možda i prije par godina počinjala čitati knjigu Daniela Kahnemana: „Misliti brzo i sporo“, i koliko god mi je tematika fascinantna (kako odlučujemo, što utječe na naše odluke), nastojim je čitati sporo, po nekoliko odlomaka svaku večer, jer imam dojam da trebam biti maksimalno koncentrirana da bih pojmila o čemu govori, inače nema nikakvog smisla. Mogu potvrditi da sam odmakla dalje nego prvi put, pa se nadam da će ovoga puta biti uspješno, a onda ćete čuti u širinu i duljinu sve o njoj, vjerojatno s nekim zapanjujućim citatima.
Prvi pokušaj druge knjige jest roman „Zmajeve oči“ Stephena Kinga. Isto tako sam već sada odmakla preko polovice knjige, tako da očekujem uspješno okončavanje.
A vi, čitate li paralelno, više stvari odjednom? Možete li se vratiti knjizi jednom kada ste napravili značajnu, veliku pauzu?
Oznake: knjige, čitanje, stephen king, daniel kahneman, donošenje odluka, zmajeve oči, misliti brzo i sporo
utorak, 19.07.2016.
Stephen King: "Mobitel"
Još jedna knjiga iz moje biblioteke, odnosno iz Algoritmove Najbiblioteke – kod nas prevedena 2008. godine, a u izvorniku objavljena prije deset godina, dakle 2006. godine – sada je to tehnički zastarjela horor priča o brisanju cjelokupnog ljudskog znanja i iskustva jednim zvučnim signalom upućenim na sve mobitele svijeta (što bi King mogao napisati o svemu tome da je mogao baciti jedan pogled u budućnost, u kojoj se sudaramo loveći Pokemone?)
Post-apokaliptičnu radnju pratimo iz gledišta glavnog junaka, Claytona Claya Ridella, strip-crtača koji je neposredno prije emitiranja Impulsa veselo cupkao ulicama Bostona jer je uspio prodati strip, što mu je zajamčilo sigurna primanja i priliku da se vrati u zajednički život i brak sa svojom suprugom Sharon i sinom Johnnyem. Njegovu sreću naprasno prekida Impuls, a ubrzo zatim i masovno ludilo koje je zahvatilo zombijima slične “mobitelske luđake”, bivše ovisnike o mobitelima, sada ljude svedene na svoje osnovne funkcije – jelo, spavanje i ubijanje.
Umjesto članovima svoje obitelji, Clay se zatekao okružen mladim muškarcem po imenu Tom McCourt, petnaestogodišnjakinjom po imenu Alice i Jordanom, dječakom-lumenom iz privatne škole. Oni će činiti njegovu posvojenu obitelj dok se s ostalim “normalnima” bude kretao prema sjeveru države Maine, gdje navodno postoji rezervat Kashwak, mjesto nepokriveno odašiljačima i signalima mobitela.
Međutim, sve normalce će ubrzo uhvatiti jeza kad shvate da se mobitelski luđaci počinju rojiti u jata, stjecati vlastitu kolektivnu svijest, pa čak i vještine koje normalni ljudi nikad nisu imali – i tako počinje utrka za stari, dobro poznati način života nasuprot prijetećem potpunom istrebljenju.
Prvi put otkad čitam Stephena Kinga zamijetila sam nešto što me zasmetalo, a sad kad sam to uvidjela, vjerujem da neću moći prestati vidjeti u njegovim knjigama: znate li što je product placement? Kad u holivudskim blockbusterima, velikim filmskim spektaklima, pa čak i popularnim američkim serijama, vidite kako se glumci trude predstaviti neki komercijalni proizvod – na pamet mi pada kako su glumci u “Kostima”, primjerice, ili u “Chucku” izgovarali rečenice poput: “Moj Prius ima senzore za pametno parkiranje” ili tako nešto, pa po tome znate da je velika kompanija poput Heinekena ili Coca-Cole platila sponzorstvo da bi se njezini proizvodi našli prikazani u tom filmu ili seriji. Na isti način sam primijetila i kod Kinga povremeno neke posve nepotrebne rečenice – da je jedan hladnjak u napuštenoj benzinskoj bio razbijen i prazan, a drugi je bio razbijen, ali pun hladne Coca-Cole pa je glavni junak mogao utažiti žed upravo tim pićem. Ili, kako je iz automata za slatkiše izabrao baš Butterfinger čokoladicu... Nisam sigurna u što gledam kad govorim o tome – radi li se o svjesnom, plaćenom product placementu, ili, s obzirom da King neprestano piše i evocira “američki način života”, nužno mora spominjati i komercijalne proizvode koji taj američki način života čine?
Teško je reći, ali koliko god ja bila zadivljena Kingovom skribomanijom i njegovom nezajažljivom sposobnošću da gradi vrlo elaborirane vlastite svjetove, ova mi je spoznaja bacila sjenu na financijsku motivaciju cijele priče o Kingovom uspjehu.
Neovisno o tome, “Mobitel” vas neće ostaviti ravnodušnima – ako se ovog ljeta želite prestraviti na pravi kingovski način, posegnite za (i) za ovim naslovom.
Oznake: stephen king, mobitel, impuls, horor, product placement
petak, 01.04.2016.
Stephen King: "Djevojčica koja je obožavala Toma Gordona"
(nije prvoaprilska!)
Dakle. Dugo nisam čitala Kinga, možda čak od ljeta prije dvije i pol godine kad sam pročitala zbirku njegovih kratkih priča. Ipak, šmucajući se više po stanu nego inače (i nama domaćicama su bili uskrsni praznici), ustanovila sam da imam niz njegovih knjiga koje nisam još čitala. Čak štoviše, ne samo njegovih, s obzirom da sam kupila sigurno šezdesetak knjiga iz Algoritmove Najbiblioteke, a možda sam dvije trećine pročitala (neke, poput serijala krimića o knjižaru autora Johna Dunninga, sigurno ću ponoviti). Tako da od mene možete očekivati još zastarjelih preporuka osim ove i prethodne.
A King kao King... “Djevojčica koja je obožavala Toma Gordona” me prestravila tako da sam jednu večer morala ostati budna, pročitati knjigu do kraja i onda pola noći drhtati od straha pred mogućnošću da ću se jednom izgubiti u šumi, jer upravo se to dogodilo glavnoj junakinji, devetogodišnjoj Trishi McFarland, koja je na izletu s majkom i bratom odlutala sa staze, pa odlutala još malo više u krivom smjeru, prešla granicu savezne države Maine u saveznu državu New Hampshire, i provela dva tjedna sama u šumi.
Jedino društvo u borbi protiv prirode na život i smrt predstavljale su joj bejzbolske utakmice koje je slušala na svom walkmanu, stoga svojevrsni lajtmotiv cijeloga romana je njezina ljubav prema bacaču Tomu Gordonu, s kojim povremeno razgovara i koji vodi malu djevojčicu kroz šumske predjele, sprječavajući da je njezin smrtni strah nadvlada.
Ja vjerojatno nisam najveći fan Stephena Kinga, nisam čitala “Dark Tower” i ne zna se hoću li, ali pročitala sam dovoljno Kingovih romana da mogu reći da je i ovaj roman neporecivo kingovski – napetost koja se može rezati nožem, čudovišta iz naših noćnih mora koja izviruju iz mašte tako da kasnije ne možemo odrediti gdje je stvarnost prestala, a počeo košmar... Ako se želite dobro preplašiti, bilo koji Kingov roman, pa i “Djevojčica koja je obožavala Toma Gordona”, predstavljaju prokušani recept s kojim nećete pogriješiti.
Oznake: stephen king, djevojčica koja je obožavala toma gordona, šuma, bejzbol, algoritam, najbiblioteka
nedjelja, 18.08.2013.
Stephen King: "Mrkli mrak, bez zvijezda"
Tijekom godišnjeg odmora, suprotno očekivanjima, uspjela sam pročitati tek dvije knjige u cijelosti, a jednu još uvijek žvačem, tako da ćete na moje dojmove o „Muzeju nevinosti“ autora Orhana Pamuka pričekati.
Prva od njih bila je zbirka priča autora Stephena Kinga, čiji sam lik i djelo upoznala čitajući niz njegovih romana i poneku zbirku, kao što su „Ono“, „Snovolovka“, „Rose Madder“, „Plant“, i mnoge druge, tako da i ovo novoprevedeno djelo nije odstupilo od već ustaljenih očekivanja koja bi čitatelj imao od Kinga.
Zajednički nazivnik svim četirima pričama jesu obiteljski odnosi. Konkretno, u prvoj priči, naslovljenoj „1922.“, autor portretira narušene obiteljske odnose u obitelji James, koji su nastali zbog nesporazuma supruge i supruga oko prodaje naslijeđene obiteljske imovine, a koji je nesporazum rezultirao krvavim obračunom u koji je upleten i njihov maloljetni sin. Tragični ishod, kako se pokazalo, obitelj nije mogla ostaviti iza sebe i nastaviti živjeti, već ih je on pratio sve do kraja njihovih života.
Druga je priča (pod naslovom „Veliki vozač“) o obitelji na koju, putujući bespućima Amerike prilikom predstavljanja svojih djela, na svoju nesreću nalijeće spisateljica kriminalističkih romana Tess. U trećoj priči, koja se zove „Povoljan produžetak“, glavni junak Streeter prihvaća neobičnu ponudu od uličnog prodavača, uzrokujući time neobičan razvoj događaja za Streetera i njegovu obitelj, ali i za obitelj njegovog cjeloživotnog najboljeg prijatelja. Konačno, četvrta priča, naslovljena kao „Dobar brak“, tematizira neobično otkriće jedne supruge da joj je muž, kojega smatra da dobro poznaje, zapravo dugogodišnji serijski ubojica.
Sve priče imaju i zajedničku crtu jezivosti, koja je osjećajem da bi se, kako svi gajimo ovakve ili onakve obiteljske odnose, mogla dogoditi i čitatelju, još i pojačana, pa nije čudno da sam ovu zbirku progutala u hipu, cijelo se vrijeme pitajući o ovome ili onome bizarnom pitanju koje sam autor postavlja tijekom pisanja (odnosno čitanja) svake od priča.
Također, vrijedan je za proučavatelja lika i djela Stephena Kinga i autorov pogovor, u kojemu opisuje kako je došao na ideju napisati svaku od navedenih priča – iz pogovora proizlazi da je svaka, ma i najobičnija situacija, izvor inspiracije i književnih ideja.
Za kraj, ostavljam vas mislima Stephena Kinga o razlozima zašto piše i kako razmišlja o pisanju.
Oznake: ljeto, godišnji odmor, stephen king, mrkli mrak, bez zvijezda
