(nije prvoaprilska!)
Dakle. Dugo nisam čitala Kinga, možda čak od ljeta prije dvije i pol godine kad sam pročitala zbirku njegovih kratkih priča. Ipak, šmucajući se više po stanu nego inače (i nama domaćicama su bili uskrsni praznici), ustanovila sam da imam niz njegovih knjiga koje nisam još čitala. Čak štoviše, ne samo njegovih, s obzirom da sam kupila sigurno šezdesetak knjiga iz Algoritmove Najbiblioteke, a možda sam dvije trećine pročitala (neke, poput serijala krimića o knjižaru autora Johna Dunninga, sigurno ću ponoviti). Tako da od mene možete očekivati još zastarjelih preporuka osim ove i prethodne.
A King kao King... “Djevojčica koja je obožavala Toma Gordona” me prestravila tako da sam jednu večer morala ostati budna, pročitati knjigu do kraja i onda pola noći drhtati od straha pred mogućnošću da ću se jednom izgubiti u šumi, jer upravo se to dogodilo glavnoj junakinji, devetogodišnjoj Trishi McFarland, koja je na izletu s majkom i bratom odlutala sa staze, pa odlutala još malo više u krivom smjeru, prešla granicu savezne države Maine u saveznu državu New Hampshire, i provela dva tjedna sama u šumi.
Jedino društvo u borbi protiv prirode na život i smrt predstavljale su joj bejzbolske utakmice koje je slušala na svom walkmanu, stoga svojevrsni lajtmotiv cijeloga romana je njezina ljubav prema bacaču Tomu Gordonu, s kojim povremeno razgovara i koji vodi malu djevojčicu kroz šumske predjele, sprječavajući da je njezin smrtni strah nadvlada.
Ja vjerojatno nisam najveći fan Stephena Kinga, nisam čitala “Dark Tower” i ne zna se hoću li, ali pročitala sam dovoljno Kingovih romana da mogu reći da je i ovaj roman neporecivo kingovski – napetost koja se može rezati nožem, čudovišta iz naših noćnih mora koja izviruju iz mašte tako da kasnije ne možemo odrediti gdje je stvarnost prestala, a počeo košmar... Ako se želite dobro preplašiti, bilo koji Kingov roman, pa i “Djevojčica koja je obožavala Toma Gordona”, predstavljaju prokušani recept s kojim nećete pogriješiti.
Post je objavljen 01.04.2016. u 08:25 sati.