Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 18.04.2021.
Celeste Ng: "Mali požari posvuda"
Prije nego što pitate kakvo je prezime Ng, Celeste Ng je azijsko-pacifičkog podrijetla, odrasla je u Pittsburghu u Pennsylvaniji i u Shaker Heightsu u Ohiju. Njezin prvi roman „Sve što vam nikad nisam rekla" je dobio nekoliko nagrada nakon objave 2014. godine. „Mali požari posvuda“ je njezin drugi roman, a objavljivala je i niz kratkih priča.
Autobiografski element ovog romana jest mjesto radnje – Shaker Heights blizu Clevelanda je mjesto gdje je odrastala Celeste Ng, a radi se o planskom naselju koje je zamišljeno po idealima tzv. shakera, religijske skupine koja je vjerovala u vrline rada i planiranja.
Evo što urednici kažu o knjizi:
„U Shaker Heightsu, mirnom, bogatom predgrađu Clevelanda, sve je brižno isplanirano – od tlocrta vijugavih ulica do boja kuća i budućeg uspjeha njihovih stanovnika. Duh grada nitko ne utjelovljuje bolje od Elene Richardson, kojoj je igranje po pravilima nit vodilja u životu. Sve je savršeno dok u taj idilični mjehur od sapunice ne dođe tajanstvena umjetnica i samohrana majka Mia Warren sa svojom kćeri Pearl, tinejdžericom, i unajmi kuću od Richardsonovih. Mia i Pearl brzo će postati više od podstanarki: ni jedno od četvero djece Richardsona ne može odoljeti tom neobičnom paru. Ali Mia sa sobom nosi zagonetnu prošlost i prezir prema pravilima, koji bi tu brižnu zajednicu mogao okrenuti naglavačke. Kad stari obiteljski prijatelji Richardsona pokušaju posvojiti dijete kineskoga podrijetla, borba za skrbništvo dramatično će podijeliti grad – i staviti Miju i Elenu na suprotstavljene strane. Sumnjajući u Miju i njezine motive, Elena je odlučna otkriti tajne Mijine prošlosti. Ali zbog te opsesije platit će neočekivanu, strašnu cijenu.“
U jednom svom aspektu, ovo je roman odrastanja – petero tinejdžera koji otkrivaju sebe, jedni druge, i probijaju se iz djetinjstva u odraslost.
U jednom drugom aspektu, ovo je i roman o „izvana gladac, iznutra jadac“ sindromu malih gradova – ništa nije tako savršeno kako se čini, a nesavršenosti imaju tu manu da stalno pokušavaju izviriti van, sve dok nisu toliko velike da se više ne daju niti sakriti.
Ovo je i roman o onom kompliciranom pitanju koje mori i hrvatsku javnost ovih dana (pa mi je sada zapravo nekako drago da kroz roman mogu progovoriti i o tome, pozvana ili nepozvana) – je li za dijete bolje da ostane sa svojim biološkim roditeljima, iako će time možda biti osuđeno na siromaštvo ili na slabije prilike, ili je bolje dijete dati udomiti ili posvojiti ljudima koji dijete silno žele i koji mu mogu priuštiti bolje prilike, najbolje školovanje i najbolju zdravstvenu skrb (ova situacija kod nas čini se nedvojbena, jer mjesto gdje dijete ima ljubav je nedvojbeno bolje od mjesta gdje je dijete u životnoj opasnosti i gdje ljubavi za njega nema).
Ovaj roman ne daje odgovor na to pitanje, iako mi se nekako čini da daje za pravo i da simpatizira s biološkim roditeljima, vjerojatno stoga jer se doima lakše voljeti djecu i sve im omogućiti iz pozicije blagostanja, nego iz stanja oskudice. Roman govori, naime, o ovom pitanju i iz položaja djeteta – dijete će se uvijek svrstati uz svog roditelja koji ga voli, bez obzira na to koliko ga fascinirao novac, životni standard ili mogućnosti drugih roditelja. I to je, pretpostavljam, glas za onoga koji se bori za svoje dijete.
Kao netko tko se marginalno susreće s oduzimanjima djece iz obitelji i povjerama djece da stanuju s drugim ljudima dok se roditelji ne snađu, mogu samo reći da je sustav spor, da ne uzima u obzir činjenicu da djeca rastu brzo i da je šansa roditeljima da se snađu, zapravo medvjeđa usluga njihovoj djeci, koja kroz godinu ili dvije, neki čak i dulje, u sustavu, gube i neke nepovratne emocionalne platforme koje će im nedostajati kasnije u životu.
Što se tiče knjige „Mali požari posvuda“, pročitajte ako su to teme za vas. Svakako ćete imati priliku i pogledati mini-seriju s Reese Witherspoon ako vas knjiga ne pronađe.
Oznake: celeste ng, mali požari posvuda, obitelj, tinejdžeri, posvojenje, udomitelji, posvojitelji, aproprijacija, odrastanje
četvrtak, 15.04.2021.
Jane Austen: „Opatija Norhthanger“
Ja se evo čudim samoj sebi da nisam više čitala Jane Austen – ako se ne varam, osim sada „Opatije Northanger“, ranije sam čitala samo „Emmu“ – je li to uopće moguće?
U svakom slučaju, tako sam odmah poslije Stelle Gibbons i romana „Dijete Roberta Postea“, u čitateljskom zanosu pročitala i „Opatiju Northanger“, i mogu reći da unatoč tome što sam bila skeptična glede svoje čitateljske koncentracije i glede teme, arhaičnosti, same Jane Austen i glasa koji je bije (neudana tetka koja prepričava tračeve), da mi je izvanredno dobro išlo od samog početka pa do kraja.
U središtu je radnje sedamnaestogodišnja Catherine Morland, kći svećenika sa solidnim (ali ne prevelikim) imetkom, koja živi u malom selu s roditeljima i devetero braće. Iako Austen odmah na početku ponavlja da Catherine i nije baš podobna biti junakinjom romana, autorica ipak od nje čini protagonisticu. Naime, jednoga dana Catherine se ukaže mogućnost da s obiteljskim prijateljima otputuje u Bath, tadašnje popularno ljetovalište za višu klasu. Isprva joj je dosadno, ali tada upoznaje mladog gospodina Henrya Tilneya, i za Catherine se sve mijenja.
Ono što je zanimljivo u ovom romanu, jest da sama autorica bije neke svoje bitke glede očigledne popularnosti romana kao književne vrste u to vrijeme, i javnog mnijenja da je roman, za razliku od publicistike, epike, soneta, ipak nešto niža književna vrsta, kojom se zabavljaju dokone žene i koji predstavlja tek tajni, grešni užitak koji je potrebno skrivati od drugih ako želite da vas smatraju ozbiljnom, inteligentnom osobom. Naravno da proizlazi da svi čitaju romane, od dokonih žena i sedamnestogodišnjakinja, do mladića koji ih žele snubiti.
Catherine je, ne mora se niti spominjati, velika obožavateljica tadašnjih gotičkih romana strave, a toliko je mlada i romantična, da svoj odlazak iz Batha u opatiju Northangher promatra kroz prizmu upravo takvih romana, nadajući se da će u tom starom zdanju naći prigodnu kulisu za svoj vlastiti roman (iako romantični, a ne horor).
Druga zanimljiva stvar je Austeničin komentar na društvene norme tadašnjeg vremena i još uvijek snažno ukorijenjen staleški sustav, prema kojemu je primjereno jedino vjenčanje unutar društvene klase i uz primjereni miraz koji žena mora donijeti u brak. Pitanje sreće Catherine Morland je pitanje njezinog imetka. Danas je na takav način gotovo nezamislivo razmišljati, pa je i to nešto što valja uzeti u obzir pri čitanju „Opatije Northanger“.
Treće je nešto što možda svrbi samo mene – muškarci koji se grubo šale na račun žena, odnosno muškarci koji kroz šalu na račun žena progovaraju o njihovoj manjoj inteligenciji, njihovoj histeriji ili njihovim osjećajima – i to se dade vidjeti u ovom romanu Jane Austen.
U svakom slučaju, bacit ću oko dalje na Jane Austen (naravno, ako mi pozornost ne odluta negdje dalje) i dat ću tim romanima, ma kako nižerazredni oni bili, još koju šansu.
Oznake: jane austen, opatija northanger, roman strave, glavni junak, roman, miraz
ponedjeljak, 12.04.2021.
Stella Gibbons: "Dijete Roberta Postea"
„Kad razborita, profinjena Flora Poste s devetnaest godina ostane bez obaju roditelja, zaključi da joj ne preostaje ništa drugo osim otići rođacima u srce Sussexa. Na farmi prikladno nazvanoj Hladna utjeha upoznaje uklete Starkadderove: rođakinju Judith, ucviljenu zbog neizrečenog grijeha; Amosa, koji propovijeda oganj i prokletstvo; njihove sinove, pohotnog Setha i očajnog Reubena; Elfine, dijete prirode; i poludjelu staru tetku Adu Doom, koja već dvadeset godina ne izlazi iz svoje sobe. Ali Flori ništa nije draže od organiziranja drugih ljudi. Oboružana zdravim razumom i tvrdoglavošću, odluči dovesti u red sve članove obitelji. Urnebesno smiješna i nemilosrdna parodija ruralnih melodrama, „Dijete Roberta Postea“ (1932.) jedan je od najomiljenijih komičnih romana svih vremena.“
U jednoj rečenici – ovo se doima kao dobronamjerna parodija romana Jane Austen, pomiješana s parodijom gotičkih horor romana. Malo je reći da sam uživala, i nije bilo potrebno dugo da me knjiga povuče u svoju bremenitu i istovremeno duhovitu atmosferu (čak štoviše, jedan do dva blog-upisa dalje, čudit ću se samoj sebi što nisam češće i više čitala Jane Austen).
Nije tajna da su Britanci jedan od najduhovitijih naroda, britanski humor je notorno poznat površinom čitavog globusa, pa i sama autorica u svom predgovoru, pismu upućenom tada navodno poznatijem piscu Anthonyju Pookworthyu (smatra se da se radi o fiktivnom imenu koje skriva pisca Hugha Walpolea), navodi da su njegovi romani, iako vjerojatno umješniji, dozlaboga dosadni, a da je njoj, koja je stasala u novinskoj redakciji, cilj bio napisati zabavan roman.
Sama autorica je poslije ovoga romana koji je doživio velik uspjeh, napisala još dvadeset i tri naslova, od kojih niti jedan povijest ne pamti kao ovaj; pa čak i ovdje valja napomenuti da „Dijete Roberta Postea“ unatoč svojoj popularnosti nije ušao u klasike, niti je dobio priznanje koje zaslužuje – neki smatraju da je to vjerojatno stoga jer ga je pisala žena, što je za to doba bilo neobično, pa čak i neprihvatljivo (da žene pišu komične romane).
Krave kojima otpadaju udovi, suluda tetka zatočena na gornjem katu, pohotni sin s kojima zatrudnjuju kuharice i sobarice, otac propovjednik kultu koji se naziva Drhtava braća, majka koja spominje neku davnu nepravdu koju su djetetu Roberta Postea (Flori, naime) učinili Starkadderovi, pa ona sada dolazi po svoju osvetu, ili naknadu svoje štete… Sve je to apsolutno (i s pravom) izvrgnuto ruglu. Dakle, sva drama, melodrama, tragedija… sve je umjesto da bude dramatično, melodramatično, ozbiljno ili tragično, apsolutno smiješno, apsurdno ili čak bizarno.
Ovaj je roman, unatoč činjenici da je objavljen prije devedesetak godina, vrlo svjež, vrlo duhovit i preporučujem ga kao ležerni čitateljski izbor za nedjeljno poslijepodne ili nedajbože novu karantenu.
Oznake: stella gibbons, dijete roberta postea, britanski humor, komični roman, humor, Komedija, jane austen, gotički roman
