Ja se evo čudim samoj sebi da nisam više čitala Jane Austen – ako se ne varam, osim sada „Opatije Northanger“, ranije sam čitala samo „Emmu“ – je li to uopće moguće?
U svakom slučaju, tako sam odmah poslije Stelle Gibbons i romana „Dijete Roberta Postea“, u čitateljskom zanosu pročitala i „Opatiju Northanger“, i mogu reći da unatoč tome što sam bila skeptična glede svoje čitateljske koncentracije i glede teme, arhaičnosti, same Jane Austen i glasa koji je bije (neudana tetka koja prepričava tračeve), da mi je izvanredno dobro išlo od samog početka pa do kraja.
U središtu je radnje sedamnaestogodišnja Catherine Morland, kći svećenika sa solidnim (ali ne prevelikim) imetkom, koja živi u malom selu s roditeljima i devetero braće. Iako Austen odmah na početku ponavlja da Catherine i nije baš podobna biti junakinjom romana, autorica ipak od nje čini protagonisticu. Naime, jednoga dana Catherine se ukaže mogućnost da s obiteljskim prijateljima otputuje u Bath, tadašnje popularno ljetovalište za višu klasu. Isprva joj je dosadno, ali tada upoznaje mladog gospodina Henrya Tilneya, i za Catherine se sve mijenja.
Ono što je zanimljivo u ovom romanu, jest da sama autorica bije neke svoje bitke glede očigledne popularnosti romana kao književne vrste u to vrijeme, i javnog mnijenja da je roman, za razliku od publicistike, epike, soneta, ipak nešto niža književna vrsta, kojom se zabavljaju dokone žene i koji predstavlja tek tajni, grešni užitak koji je potrebno skrivati od drugih ako želite da vas smatraju ozbiljnom, inteligentnom osobom. Naravno da proizlazi da svi čitaju romane, od dokonih žena i sedamnestogodišnjakinja, do mladića koji ih žele snubiti.
Catherine je, ne mora se niti spominjati, velika obožavateljica tadašnjih gotičkih romana strave, a toliko je mlada i romantična, da svoj odlazak iz Batha u opatiju Northangher promatra kroz prizmu upravo takvih romana, nadajući se da će u tom starom zdanju naći prigodnu kulisu za svoj vlastiti roman (iako romantični, a ne horor).
Druga zanimljiva stvar je Austeničin komentar na društvene norme tadašnjeg vremena i još uvijek snažno ukorijenjen staleški sustav, prema kojemu je primjereno jedino vjenčanje unutar društvene klase i uz primjereni miraz koji žena mora donijeti u brak. Pitanje sreće Catherine Morland je pitanje njezinog imetka. Danas je na takav način gotovo nezamislivo razmišljati, pa je i to nešto što valja uzeti u obzir pri čitanju „Opatije Northanger“.
Treće je nešto što možda svrbi samo mene – muškarci koji se grubo šale na račun žena, odnosno muškarci koji kroz šalu na račun žena progovaraju o njihovoj manjoj inteligenciji, njihovoj histeriji ili njihovim osjećajima – i to se dade vidjeti u ovom romanu Jane Austen.
U svakom slučaju, bacit ću oko dalje na Jane Austen (naravno, ako mi pozornost ne odluta negdje dalje) i dat ću tim romanima, ma kako nižerazredni oni bili, još koju šansu.
Post je objavljen 15.04.2021. u 09:18 sati.