Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 27.01.2022.
C. W. Gortner: "Ispovijesti Katarine Medici"
A sada nešto posve drugačije, rekli bi pajtonovci.
„S raskošnih francuskih dvora stiže nam priča snažnija i moćnija od mnogih do sada ispričanih. To je njezina priča.“
„Iznimno promišljen uvid u život beskompromisne i bešćutne kraljice.“
„Izvanredno zanimljiv roman o ženi s cijelim spektrom mana i vrlina, koja se svojom snagom i strašću prometnula u istaknutu povijesnu osobu. Roman obiluje detaljima i nudi nov pogled na život kraljice koju uglavnom opisuju kao zločinku.“
Mislim da gornji citati dovoljno dobro opisuju ovu knjigu, koju ja čak ne bih nazvala niti romanom, već romansiranom autobiografijom. C. W. Gortner je započeo svoj karijerni put na jugu Španjolske kao marketingaš u modnoj kući, da bi se zatim vratio na studij i čak stekao magisterij iz pisanja i renesansne književnosti. Za pisanje ove knjige se pomno pripremao putujući diljem Europe, a sada živi na sjeveru Kalifornije.
U samom svom pogovoru autor navodi u kojim je dijelovima odstupio od činjenica, i tu se radilo o vrlo malim odstupanjima – nisu spomenuti porodi njezine mrtvorođene djece, i izmijenjena su neka imena. No u svemu ostalome – autor je pisao o Katarini Medici upravo onako kako su o njezinom životu i djelu svjedočili povijesni izvori.
Knjiga je pisana u prvom licu, u ime Katarine, počevši od njezine desete godine te odlaska na francuski dvor da bi se udala za sina Franje I., Henrika, u svojoj 14. godine, odnosno od oko 1527. godine, pa sve do njezine smrti 1589. godine u dobi od 69 godina (za tadašnje doba, u dubokoj starosti). Pisana je kronološki, obuhvaćajući pojedina dvanaestogodišnja razdoblja.
Ako zaista shvatite ovu knjigu kao romansiranu autobiografiju umjesto da je shvatite kao povijesni roman, manje će vam smetati njezina plošnost i njezina kronološka, biografska priroda i njezin dokumentarni stil. Jasno je da je autor pišući nastojao proniknuti u osjećaje svoje protagonistice dok je donosila izrazito teške odluke vezano uz svoju vladavinu i vladavinu svojih sinova, kako bi je opravdao, kao što sama osoba opravdava svoje izbore, ali je možda pitanje je li u tome do kraja uspio.
Ipak, iz ove se knjige dade štošta naučiti, jer se uzdam u stav da je povijesno pretežito točna, i to pogotovo o razdoblju koje mi je inače nepoznato, i o osobi koja pripada povijesno vrlo kontroverznoj obitelji i kontroverznom prezimenu.
Sama Katarina Medici bila je sklona okultnome, držala je na plaći jednog okultista, Cosima Ruggierija, i prijateljevala s vjerojatno najpoznatijim proricateljem budućnosti svih vremena, Nostradamusom. To je također povijesno točno, a nije pomoglo njezinoj popularnosti, uz činjenicu da je bila odgovorna za jednu od najkrvavijih epizoda u francuskoj povijesti, tzv. Bartolomejsku noć, tijekom koje je izvršen vrlo krvav pogrom hugenota, franucskih kalvinista.
Sve ostale detalje prepuštam znatiželjnom čitatelju koji će se uhvatiti u koštac s „Ispovijestima Katarine Medici“ u režiji C. W. Gortnera.
Oznake: C.W. Gortner, ispovijesti Katarine Medici, autobiografija, roman, povijest, Francuska, kraljica
nedjelja, 18.07.2021.
Maggie O'Farrell: „Upute za toplinski val“
„Upute za toplinski val“ su nešto ambiciozniji roman od običnog ljetnog štiva za plažu, iako zacijelo nema prikladnijeg naslova za upravo klimatološku situaciju u kojoj se Hrvatska sada nalazi. Nažalost, u romanu nećemo naći neke osobite upute za preživljavanje toplinskog vala.
Autorica Maggie O'Farrell je ranije napisala romane „Kad si otišao“ i „Ruka koja je prva držala moju“, od kojih nijedan nisam čitala, ako se ne varam, ali sam za „Ruku koja je prva držala moju“ čula sjajne stvari. Autorica je suvremena britanska spisateljica, koja istražuje miješano britansko i irsko podrijetlo.
Nalazimo se u srpnju godini 1976., legendarni je toplinski val u Londonu te godine – zabranjeno je polijevanje travnjaka zbog suše i nestašice vode, a Robert Riordan je svojoj supruzi Gretti rekao da ide do kioska kupiti novine, i više se nije vratio. Gretta alarmira troje svoje djece – Michaela Francisa koji živi u Londonu, Monicu koja živi na britanskom selu, i najmlađu, Aoife, koja živi čak u Americi, da se vrate i pomognu joj u potrazi za ocem. Tada se počinje razmotavati kako priča o Robertu Riordanu, tako i pojedinačni životi svakoga od troje njihove djece, u cilju da se problematične obiteljske i životne situacije u kojima se oni nalaze, do kraja romana konačno razriješe.
Ovo je roman o tome kako su obitelji komplicirane i kako su životi ponekad komplicirani. Primjerice, Michael Francis je otac dvoje male djece, voli svoju suprugu koja zbog tinejdžerske trudnoće nije imala prilike studirati i završiti fakultet, pa to sada čini, ali se ipak zaljubio u kolegicu s posla. Supruzi zamjera i njezino studiranje, i to što se osamljuje, i bojazan da će ona prevariti njega, kao i činjenicu da zbog njezine trudnoće nije mogao doktorirati i raditi na fakultetu.
Monica je zbog ranijeg razvoda uletjela u vezu s razvedenim muškarcem s dvije kćeri, koje je nikako ne prihvaćaju.
Aoife luta svijetom, pokušavajući sakriti sramotnu tajnu zbog koje nikako ne može naprijed, iako je ušla u vezu koja bi mogla biti trajna.
Roman je pitak, atmosferičan, brzo se čita i vrlo je dojmljiv. Autorica je zaista vješta pripovjedačica, pa ako se i ne radi o klasičnoj knjizi za plažu, nećete pogriješiti ako je tamo ponesete.
Oznake: maggie o'farrell, upute za toplinski val, roman, knjiga, Književnost, obitelj, obiteljska drama
četvrtak, 15.04.2021.
Jane Austen: „Opatija Norhthanger“
Ja se evo čudim samoj sebi da nisam više čitala Jane Austen – ako se ne varam, osim sada „Opatije Northanger“, ranije sam čitala samo „Emmu“ – je li to uopće moguće?
U svakom slučaju, tako sam odmah poslije Stelle Gibbons i romana „Dijete Roberta Postea“, u čitateljskom zanosu pročitala i „Opatiju Northanger“, i mogu reći da unatoč tome što sam bila skeptična glede svoje čitateljske koncentracije i glede teme, arhaičnosti, same Jane Austen i glasa koji je bije (neudana tetka koja prepričava tračeve), da mi je izvanredno dobro išlo od samog početka pa do kraja.
U središtu je radnje sedamnaestogodišnja Catherine Morland, kći svećenika sa solidnim (ali ne prevelikim) imetkom, koja živi u malom selu s roditeljima i devetero braće. Iako Austen odmah na početku ponavlja da Catherine i nije baš podobna biti junakinjom romana, autorica ipak od nje čini protagonisticu. Naime, jednoga dana Catherine se ukaže mogućnost da s obiteljskim prijateljima otputuje u Bath, tadašnje popularno ljetovalište za višu klasu. Isprva joj je dosadno, ali tada upoznaje mladog gospodina Henrya Tilneya, i za Catherine se sve mijenja.
Ono što je zanimljivo u ovom romanu, jest da sama autorica bije neke svoje bitke glede očigledne popularnosti romana kao književne vrste u to vrijeme, i javnog mnijenja da je roman, za razliku od publicistike, epike, soneta, ipak nešto niža književna vrsta, kojom se zabavljaju dokone žene i koji predstavlja tek tajni, grešni užitak koji je potrebno skrivati od drugih ako želite da vas smatraju ozbiljnom, inteligentnom osobom. Naravno da proizlazi da svi čitaju romane, od dokonih žena i sedamnestogodišnjakinja, do mladića koji ih žele snubiti.
Catherine je, ne mora se niti spominjati, velika obožavateljica tadašnjih gotičkih romana strave, a toliko je mlada i romantična, da svoj odlazak iz Batha u opatiju Northangher promatra kroz prizmu upravo takvih romana, nadajući se da će u tom starom zdanju naći prigodnu kulisu za svoj vlastiti roman (iako romantični, a ne horor).
Druga zanimljiva stvar je Austeničin komentar na društvene norme tadašnjeg vremena i još uvijek snažno ukorijenjen staleški sustav, prema kojemu je primjereno jedino vjenčanje unutar društvene klase i uz primjereni miraz koji žena mora donijeti u brak. Pitanje sreće Catherine Morland je pitanje njezinog imetka. Danas je na takav način gotovo nezamislivo razmišljati, pa je i to nešto što valja uzeti u obzir pri čitanju „Opatije Northanger“.
Treće je nešto što možda svrbi samo mene – muškarci koji se grubo šale na račun žena, odnosno muškarci koji kroz šalu na račun žena progovaraju o njihovoj manjoj inteligenciji, njihovoj histeriji ili njihovim osjećajima – i to se dade vidjeti u ovom romanu Jane Austen.
U svakom slučaju, bacit ću oko dalje na Jane Austen (naravno, ako mi pozornost ne odluta negdje dalje) i dat ću tim romanima, ma kako nižerazredni oni bili, još koju šansu.
Oznake: jane austen, opatija northanger, roman strave, glavni junak, roman, miraz
utorak, 17.11.2020.
Chad Harbach: „Umijeće igre“
„Odmah po objavljivanju ovaj roman izazvao je pravu senzaciju kako među kritičarima tako i među čitateljima, a Chad Harbach postao je ime od kojega suvremena američka književnost očekuje da ispiše njezine najbolje stranice koje je započeo upravo u ovom romanu. „Umijeće igre“, naravno, nije roman o bejzbolu već o životu čija se pravila ponekad znaju ponašati baš kao i ona u tom sportu.“
Dugo mi je trebalo da se uhvatim čitanja ove knjige (korice su govorile – bejzbol, bejzbol… a ja od sporta bilo koje vrste zazirem kao vrag od tamjana), pa kasnije, čini se, i od pisanja o njoj, ali vrlo se jasno sjećam da sam, jednom kad sam počela čitati, vrlo brzo bila uvučena u njezinu atmosferu. Dakle, ovaj roman-prvijenac preporučujem posebno zbog njegove vrlo specifične atmosferičnosti.
U središtu radnje postoji nekoliko značajnih protagonista, od kojih niti jedan nije važniji od drugoga: Henry Skrimshander, bejzbolska zvijezda malog fakulteta Westish na obali jezera Michigan, kojega je regrutirao vođa momčadi Mike Schwartz. Owen Dunne, Henryev cimer na koledžu, upleten u ozbiljnu ljubavnu vezu. Dekan fakulteta, bivša akademska zvijezda Guert Affenlight, i njegova nesretno udana kći Pella.
Zaplet biva iniciran jednim Henryevim lošim bacanjem s naizgled katastrofalnim posljedicama. Neočekivane posljedice događaju se i u pogledu duševnih stanja svih protagonista – samog Henrya koji gubi samopouzdanje u svoju igru i svoje sposobnosti, pa i u odnosu na cijelu svoju osobnost, Owena koji se upušta u već rečenu tajnu ljubavnu vezu, Mikea koji je osobito tragičan lik jer se kao apsolvent ne može otrgnuti od fakulteta i upustiti u daljnje životne pothvate. Dekan pak dočekuje Pellu, koja bježi iz lošeg braka u sigurnost očeva naručja.
Ovih šestero ljudi su spletom okolnosti usmjereni jedni na druge, i tako jedni drugima pomažu pronaći pravi put iz nevolja u kojima su se našli ili vlastitih ograničenja koja su si nametnuli.
Lajtmotiv cijelog koledža, pa i samog romana (bejzbolska momčad zove se Harpunari, dekan Affenlight je akademik koji se proslavio pronalaskom kasnih pisama Hermana Melvillea, Melville je bio na tom koledžu) jest veliki američki roman „Moby Dick“ Hermana Melvillea. Lakoća kojom se lajtmotiv uklopio u priču je za čitatelja nevjerojatno zadovoljavajuća, čak i da niste upoznati s ovim romanom.
U svakom slučaju, žao mi je što se ovoga izrazito fino pisanoga, melankoličnog romana (na čije je stvaranje autor potrošio čak 9 godina, što mu se isplatilo kroz aukciju na kojoj je roman prodan nakladniku za oko 665.000 USD), nisam dočepala i značajno ranije, jer dugo nisam ovoliko uživala u književnom djelu.
Oznake: chad harbach, umijeće igre, bejzbol, roman, Književnost, melankolija
subota, 11.01.2020.
Amor Towles: "Plemeniti gospodin u Moskvi"
Da skratim malo tempo od javljanja na blogu jednom godišnje, evo vjerojatno jedine knjige u ovo pola godine koju sam čitala radi gušta, a ne zbog posla (stručna literatura), djece (bajke, priče, slikovnice), kuhanja (kuharice)… Pa kaže ovako:
„Objavljen 2016. godine, ovaj je roman postao svjetska književna senzacija. Knjigom godine proglasili su ga njujorški Times, a uskoro i Sunday Times, Mail on Sunday, Irish Times i Daily Express. Iste godine najboljom knjigom proglasio ju je i Barack Obama, a veliko zanimanje i povratak knjige na vrhove ljestvica potaknuo je 2019. goidne Bill Gates koji je izrazio oduševljenje ovim veličanstvenim djelom.“
Radi se o knjizi iz naslova – „Plemeniti gospodin u Moskvi“, trećoj knjizi autora iz naslova, Amora Towlesa, pisca podrijetlom iz Bostona, o kojemu mediji i Internet zapravo relativno malo znaju, no knjiga je, čini mi se, u ovom slučaju važnija od autora.
Jer je apsolutno milena.
Knjiga promatra razdoblje od 21.06.1922. godine, kada grofa Aleksandra Rostova zbog objave proturežimske pjesme stavljaju u kućni pritvor u moskovski hotel Metropol, gdje će, sa svog prozora u potkrovnoj sobici hotela, promatrati politička i društvena previranja u Moskvi, posve zaštićen od toga da postane žrtvom povijesnih zbivanja, no ipak proživjevši sve što se u životu može preživjeti.
Suočen s oduzimanjem slobode, grof Rostov je bio prisiljen pronaći način kako preživjeti – i pronašao ga je, postavši između ostaloga i konobar u hotelu koji je zavolio kao svoj dom. Međutim, sve se mijenja kad je upoznao jednu vrlo odlučnu djevojčicu Ninu čiji je otac bio funkcionar u boljševičkoj vlasti.
Ovu sam knjigu čitala vrlo polako i uživajući, te svakome tko je se uhvati preporučujem da je čitaju na isti način, jer, osim toga što obiluje naklonošću i nježnom duhovitošću, pisana je vrlo ugodnim, gotovo arhaičnim stilom toga vremena. No naravno, ako i ne slušate preporuke svoje omiljene knjiške blogerice, svakako ne možete zanemariti preporuke jednog od najbogatijih Amerikanaca i jednog od najpopularnijih predsjednika. Dakle, nikako ne propustiti ako vam dopadne ruku!
Oznake: amor towles, plemeniti gospodin u moskvi, knjige i čitanje, Barack Obama, bill gates, roman
