Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 27.01.2022.
C. W. Gortner: "Ispovijesti Katarine Medici"
A sada nešto posve drugačije, rekli bi pajtonovci.
„S raskošnih francuskih dvora stiže nam priča snažnija i moćnija od mnogih do sada ispričanih. To je njezina priča.“
„Iznimno promišljen uvid u život beskompromisne i bešćutne kraljice.“
„Izvanredno zanimljiv roman o ženi s cijelim spektrom mana i vrlina, koja se svojom snagom i strašću prometnula u istaknutu povijesnu osobu. Roman obiluje detaljima i nudi nov pogled na život kraljice koju uglavnom opisuju kao zločinku.“
Mislim da gornji citati dovoljno dobro opisuju ovu knjigu, koju ja čak ne bih nazvala niti romanom, već romansiranom autobiografijom. C. W. Gortner je započeo svoj karijerni put na jugu Španjolske kao marketingaš u modnoj kući, da bi se zatim vratio na studij i čak stekao magisterij iz pisanja i renesansne književnosti. Za pisanje ove knjige se pomno pripremao putujući diljem Europe, a sada živi na sjeveru Kalifornije.
U samom svom pogovoru autor navodi u kojim je dijelovima odstupio od činjenica, i tu se radilo o vrlo malim odstupanjima – nisu spomenuti porodi njezine mrtvorođene djece, i izmijenjena su neka imena. No u svemu ostalome – autor je pisao o Katarini Medici upravo onako kako su o njezinom životu i djelu svjedočili povijesni izvori.
Knjiga je pisana u prvom licu, u ime Katarine, počevši od njezine desete godine te odlaska na francuski dvor da bi se udala za sina Franje I., Henrika, u svojoj 14. godine, odnosno od oko 1527. godine, pa sve do njezine smrti 1589. godine u dobi od 69 godina (za tadašnje doba, u dubokoj starosti). Pisana je kronološki, obuhvaćajući pojedina dvanaestogodišnja razdoblja.
Ako zaista shvatite ovu knjigu kao romansiranu autobiografiju umjesto da je shvatite kao povijesni roman, manje će vam smetati njezina plošnost i njezina kronološka, biografska priroda i njezin dokumentarni stil. Jasno je da je autor pišući nastojao proniknuti u osjećaje svoje protagonistice dok je donosila izrazito teške odluke vezano uz svoju vladavinu i vladavinu svojih sinova, kako bi je opravdao, kao što sama osoba opravdava svoje izbore, ali je možda pitanje je li u tome do kraja uspio.
Ipak, iz ove se knjige dade štošta naučiti, jer se uzdam u stav da je povijesno pretežito točna, i to pogotovo o razdoblju koje mi je inače nepoznato, i o osobi koja pripada povijesno vrlo kontroverznoj obitelji i kontroverznom prezimenu.
Sama Katarina Medici bila je sklona okultnome, držala je na plaći jednog okultista, Cosima Ruggierija, i prijateljevala s vjerojatno najpoznatijim proricateljem budućnosti svih vremena, Nostradamusom. To je također povijesno točno, a nije pomoglo njezinoj popularnosti, uz činjenicu da je bila odgovorna za jednu od najkrvavijih epizoda u francuskoj povijesti, tzv. Bartolomejsku noć, tijekom koje je izvršen vrlo krvav pogrom hugenota, franucskih kalvinista.
Sve ostale detalje prepuštam znatiželjnom čitatelju koji će se uhvatiti u koštac s „Ispovijestima Katarine Medici“ u režiji C. W. Gortnera.
Oznake: C.W. Gortner, ispovijesti Katarine Medici, autobiografija, roman, povijest, Francuska, kraljica
subota, 22.05.2021.
Tom Hillenbrand: „Kradljivac kave“
Evo me ponovno s nekoliko noviteta (i nekih romana koje su noviteti samo meni). Da se razumijemo, vjerojatno me ne biste vidjeti u blogosferi da ovih dana neprestano ne pada kiša, što je ponovno pravo vrijeme za čitanje i bavljenje knjigama (inače me vrijeme mami van, jer se čini kao da ova konstantna zimojesen traje vječno).
Dulje mi je vrijeme nego što sam očekivala trebalo za čitanje romana Toma Hillenbranda pod nazivom „Kradljivac kave“. Autor je Nijemac, pisac mlađe generacije (rođen je 1972. godine). „Kradljivac kave“ mu je prvi povijesni roman, avantura u koju se upustio nakon što je ovjenčan s nekoliko nagrada za svoje znanstvenofantastične i kriminalističke romane.
Nažalost, cijela premisa romana sadržana je u naslovu.
„Godina je 1683. Europa je opčinjena novom drogom. Ta se droga zove kava. Iako je izuzetno skupa, posvuda je vrlo tražena, ali monopol na nju u rukama je Turskog carstva. Dugo su Europljani prezirali taj bezbožni napitak i radije pili pivo. No unatoč visokoj cijeni kava osvaja svijet. Londonski filozofi, amsterdamski trgovci začinima i pariški pjesnici okupljaju se u kavanama kako bi uživali u ovom prosvjetiteljskom napitku. Ali kava je skupa, a onoga tko bi ju želio prokrijumčariti iz jemenske Moke očekuje smrtna kazna. Međutim, jedan mladi Englez osmislio je plan kako Turcima ukrasti ta dragocjena zrna. Kako mu je jedan veliki posao upravo propao, odlučio je krenuti na sve ili ništa: uz novčanu podršku Istočnoindijske kompanije okupio je tim stručnjaka iz raznih zemalja s namjerom da Turcima ukrade kavu. Ispočetka se čini kao da sve ide glatko, ali kako vrijeme prolazi jasno im je da su se upustili u skoro neizvodiv poduhvat…“
Zbog toga, neću vam dalje pisati o fabuli romana, pa čak niti o likovima, iako su poneki zaista osebujni i predstavljaju vjerojatno najpamtljiviji aspekt romana, nego ću vam reći da mi je također trebalo neko vrijeme da se ufuram u čitanje, jer mi se početak činio slab, a pri sredini je atmosfera zapravo najupečatljivija. Ono što autoru nikako ne treba poreći jest da se za pisanje ovog romana dobro pripremio – političko-povijesne okolnosti toga vremena su jasno ocrtane, začeci kapitalizma u Europi su još jasniji, a vjerujem da su i detalji vjerodostojni. Kako sam prije nekih 15-ak godina za jedan feljton istraživala povijest, razvoj i širenje kave, i u tom dijelu mogu potvrditi da roman ne odstupa od utvrđenih povijesnih činjenica.
Međutim, čitanje ovog romana podsjetilo me i na to koliko sam ojađena zbog činjenice da me problemi sa želucem i visokim krvnim tlakom priječe u tome da i dalje uživam u ovom globalno popularnom (najčešće) toplom napitku. Lakonski rečeno, čini se da sam ja svoju životnu kvotu kave – očigledno već popila.
Sada pijem crni čaj s mlijekom (na britanski način, dakle), i on mi odgovara, ali se neprestano raspitujem za alternative – što vi pijete ujutro i poslijepodne? U ormariću imam i kavovine (Divku), no one ne sadržavaju onaj kofeinski kick o kojemu sam ovisna, a i prilično su kalorične za nas koji se nalijevamo hektolitrima tekućine (iz istih razloga otpadaju i razni kupovni pripravci cappuccina), pa sam neprestano u potrazi za adekvatnim alternativama. U čemu je stvar, zašto moj želudac više ne podnosi kavu? (obično sam pila instant-kavu s mlijekom, bez šećera ili tursku kavu na isti način, nema razlike u reakciji)
Pijete li kavu? Kakvu kavu pijete? Ako ne pijete kavu, što pijete?
Oznake: tom hillenbrand, kradljivac kave, kava, povijest, europa
