Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 27.01.2022.
C. W. Gortner: "Ispovijesti Katarine Medici"
A sada nešto posve drugačije, rekli bi pajtonovci.
„S raskošnih francuskih dvora stiže nam priča snažnija i moćnija od mnogih do sada ispričanih. To je njezina priča.“
„Iznimno promišljen uvid u život beskompromisne i bešćutne kraljice.“
„Izvanredno zanimljiv roman o ženi s cijelim spektrom mana i vrlina, koja se svojom snagom i strašću prometnula u istaknutu povijesnu osobu. Roman obiluje detaljima i nudi nov pogled na život kraljice koju uglavnom opisuju kao zločinku.“
Mislim da gornji citati dovoljno dobro opisuju ovu knjigu, koju ja čak ne bih nazvala niti romanom, već romansiranom autobiografijom. C. W. Gortner je započeo svoj karijerni put na jugu Španjolske kao marketingaš u modnoj kući, da bi se zatim vratio na studij i čak stekao magisterij iz pisanja i renesansne književnosti. Za pisanje ove knjige se pomno pripremao putujući diljem Europe, a sada živi na sjeveru Kalifornije.
U samom svom pogovoru autor navodi u kojim je dijelovima odstupio od činjenica, i tu se radilo o vrlo malim odstupanjima – nisu spomenuti porodi njezine mrtvorođene djece, i izmijenjena su neka imena. No u svemu ostalome – autor je pisao o Katarini Medici upravo onako kako su o njezinom životu i djelu svjedočili povijesni izvori.
Knjiga je pisana u prvom licu, u ime Katarine, počevši od njezine desete godine te odlaska na francuski dvor da bi se udala za sina Franje I., Henrika, u svojoj 14. godine, odnosno od oko 1527. godine, pa sve do njezine smrti 1589. godine u dobi od 69 godina (za tadašnje doba, u dubokoj starosti). Pisana je kronološki, obuhvaćajući pojedina dvanaestogodišnja razdoblja.
Ako zaista shvatite ovu knjigu kao romansiranu autobiografiju umjesto da je shvatite kao povijesni roman, manje će vam smetati njezina plošnost i njezina kronološka, biografska priroda i njezin dokumentarni stil. Jasno je da je autor pišući nastojao proniknuti u osjećaje svoje protagonistice dok je donosila izrazito teške odluke vezano uz svoju vladavinu i vladavinu svojih sinova, kako bi je opravdao, kao što sama osoba opravdava svoje izbore, ali je možda pitanje je li u tome do kraja uspio.
Ipak, iz ove se knjige dade štošta naučiti, jer se uzdam u stav da je povijesno pretežito točna, i to pogotovo o razdoblju koje mi je inače nepoznato, i o osobi koja pripada povijesno vrlo kontroverznoj obitelji i kontroverznom prezimenu.
Sama Katarina Medici bila je sklona okultnome, držala je na plaći jednog okultista, Cosima Ruggierija, i prijateljevala s vjerojatno najpoznatijim proricateljem budućnosti svih vremena, Nostradamusom. To je također povijesno točno, a nije pomoglo njezinoj popularnosti, uz činjenicu da je bila odgovorna za jednu od najkrvavijih epizoda u francuskoj povijesti, tzv. Bartolomejsku noć, tijekom koje je izvršen vrlo krvav pogrom hugenota, franucskih kalvinista.
Sve ostale detalje prepuštam znatiželjnom čitatelju koji će se uhvatiti u koštac s „Ispovijestima Katarine Medici“ u režiji C. W. Gortnera.
Oznake: C.W. Gortner, ispovijesti Katarine Medici, autobiografija, roman, povijest, Francuska, kraljica
petak, 18.03.2016.
Nina George: "Mala pariška knjižara"
Njemačka spisateljica Nina George je autorica mlađe generacije (rođena je 1973. godine) koja od 1992. godine radi kao slobodna novinarka i spisateljica. Od 2005. godine do 2010. godine bila je kolumnistica Hamburškog večernjeg lista. Za svoj roman “Mondspielerin” je 2011. godine dobila književnu nagradu De LiA (za najbolji ljubavni roman njemačkog govornog područja), a za kratki kriminalistički roman “Igra njezinog života” je 2012. godine dobila nagradu Glauser.
Roman “Mala pariška knjižara” (u izvorniku: “Das Lavendelzimmer” - “Soba boje lavande”) govori o vlasniku knjižare na brodu, svojevrsne pariške turističke atrakcije, koja je pod nazivom “Književna ljekarna” usidrena na obali Seine. Međutim, u pustom životu koji knjižar Jean Perdu vodi, postoji zaključana soba boje lavande, u kojoj je doživio svoju posljednju ljubavnu priču s Manon, koja se zbila prije dvadesetak godina, iako je njegovo ljubavno razočaranje jednako gorko kao i prvog dana nakon što ga je ostavila.
Okidač za početak radnje predstavlja doseljenje izvjesne Catherine u stan preko puta njegovog, koja nakon bračnog brodoloma skuplja ostatke svog života (i namještaj, jer ju je njezin bivši suprug ogulio do kože). Kako je Perduova specijalnost preporučivanje knjiga koje liječe bolesti duše, on i Catherine brzo pronalaze zajednički jezik. Ali jedno slučajno pronađeno pismo, koje Perdu nije imao snage pročitati nakon što ga je Manon napustila, natjerat će glavnog junaka ovog romana na životno putovanje francuskim kanalima, tijekom kojega će i sam pokušati svoj život usmjeriti u pravom smjeru, nakon što je dvadeset godina živio zadržavajući dah.
Lajtmotiv književne apoteke oduševljava – postoje knjige za plakanje, i knjige protiv nesanice, knjige za razmišljanje i niz drugih knjiga koje liječe manje i veće duševne tegobe i tjeskobe, neke od njih pomažu svima, a neke su napisane samo za jednu osobu.
Rekavši ovo, moram ustvrditi i sljedeće – čini mi se da ostatak knjige nije dostojan ovog lajtmotiva (ili se radi o knjizi koja meni osobno ne govori ništa, niti liječi neke moje manje ili veće duševne tegobe). Radnja je prilično spora, imitirajući tako sporo plutanje broda-knjižare francuskim riječnim kanalima, a konačno razrješenje me se dojmilo nekako zbrzanim i zbog toga čudnovatim.
Ipak, proglašavam ovaj književni pokušaj nelošim, a posebno ga preporučujem onima kojima je ljubavni rastanak trajno slomio srce, onima koji žude za novim početkom i onima koji traže opravdanje za novu ljubavnu priču.
Oznake: nina george, mala pariška knjižara, knjige, čitanje, Francuska
četvrtak, 04.02.2016.
Ayaan Hirsi Ali: "Nevjernica"
Kao što sam već najavila prije nekoliko postova, udubila sam se u čitanje autobiografije Somalke i odmetnute muslimanke Ayaan Hirsi Ali, naslovljene kao “Nevjernica”. Uvodno sigurno moram istaknuti da je malo reći da me knjiga duboko pogodila iz niza razloga – kao ženu, kao kćer i kao odmetnutu vjernicu, zatim kao majku i kao suprugu.
Naime, knjiga prati put odrastanja Ayaan Hirsi Magan (kasnije je preuzela ime svog djeda Alija), prvo u muslimanskoj Somaliji, otkuda njezina obitelj bježi, jer je njezin otac bio protudržavni element koji je sa svojom strankom radio na svrgavanju tadašnjeg somalskog diktatora, da bi neko vrijeme živjeli u Saudijskoj Arabiji, kolijevci islama, gdje je sa svojom majkom, sestrom i bratom bila podvrgnuta ortodoksnom vjerskom učenju (pokrivanju tijela i lica da svojom pojavom muslimanske muškarce ne bi dovodila u napast, vlasništvu oca i brata, prodaji u brak, genitalnoj mutilaciji – sve što možete zamisliti).
Sa dvadesetak godina, na putu prema Kanadi i udaji za muškarca po imenu Osman Moussa, kanadskom migrantu koji je odlučio u staroj domovini svojih roditelja potražiti mladenku, Ayaan je kratko vrijeme boravila u Njemačkoj, posve uvjerena da se neće udati za tog čovjeka, unatoč želji svoga oca, zbog čega je jednoga dana odlučila otputovati u Nizozemsku i tamo zatražiti azil – nakon što je to učinila, njezin odnos s obitelji i vjerskom zajednicom posve se narušio i takav je ostao do objave ove knjige, iako je s ocem povremeno komunicirala, a majci i bratu je slala novac iz dijaspore.
U Nizozemskoj počinje pravi Ayaanin život (barem kako ja zamišljam život): naučila je nizozemski, studirala je političke znanosti i ubrzo postala nizozemska parlamentarka i aktivistica. Ono što je zagovarala i još uvijek zagovara (ali sada iz SAD-a), jest otvaranje ozbiljne i dubinske rasprave svih muslimana o naravi njihove vjere i vjersko osuvremenjivanje, čemu su se brojni muslimani protivili i zbog čega je proglašena neprijateljicom islama (vjerojatno oni isti koji vrše brojne radnje nasilja i terorizma u ime vjere). Naime, u godinama u kojima je Ayaan Hirsi Ali boravila u Nizozemskoj, postalo je jasno da multikulturalizam kao ideja nije upalio: muslimanima koji su dobili azil i nizozemsko državljanstvo, bilo je omogućeno u cijelosti njegovati vlastitu kulturu, zbog čega su ostali zatvoreni u svoja geta i enklave i nikad se ustvari nisu inkorporirali u nizozemsko (i općenito europsko) društvo, tim više što su ga promatrali svisoka, smatrajući da se radi o sotonskom načinu života.
Osobito je aktualno kako Ayaan Hirsi Ali opisuje događaje oko ubojstva redatelja Thea van Gogha, s kojim je snimila film “Pokornost” o odnosu prema ženama u muslimanskom svijetu, što je još jedan razlog više zašto pročitati ovo vrijedno i neprestano suvremeno štivo.
Teško mi je reći što ja mislim o svemu tome: s jedne strane, nas kao Europejce su učili da svi imamo pravo na svoju kulturu i svoju vjeru, na svoj nacionalni, rasni, kulturni i vjerski identitet i osjećamo se loše ako ga uskraćujemo drugima. Primjerice, meni se želudac okrene od straha i mučnine kad vidim onog tipa s ludim očima, Ladislava Ilčića, kako govori da su muslimani drugačiji od nas i da im trebamo zabraniti ulazak u Hrvatsku, jer će to poremetiti tko zna što. Osim toga, na ovim prostorima vlada običaj koji je stariji i važniji od bilo kojeg zakona, a to je običaj gostoprimstva – ne možemo dopustiti da se netko u našoj kući osjeća nedobrodošlo. Ipak, i sama se bojim i terorizma, kao i sudbina koje se događaju zemljama koje su getoizirale imigrante, poput Francuske i Nizozemske.
U svakom slučaju, tema koja ne zastarijeva – stoga nećete pogriješiti ako pročitate ovu knjigu čak i nekoliko godina nakon njezina objavljivanja.
Oznake: ayaan hirsi ali, nevjernica, islam, terorizam, theo van gogh, Nizozemska, Francuska
utorak, 16.06.2015.
Romain Puertolas: „Neobično putovanje fakira koji je zaglavio u Ikeinu ormaru“
Danas ću vas počastiti prikazom knjige dugoga naslova, francuskog pisca Romaina Puertolasa, autora mlađe generacije (rođen je 1975. godine u Montpellieru) kao sin Španjolca i Francuskinje. Bio je policijski službenik i carinik na francuskoj granici, te se specijalizirao za sprječavanje prelazaka ilegalnih imigranata. Taj je posao napustio nakon što je romanom „Neobično putovanje fakira koji je zaglavio u Ikeinu ormaru“ stekao slavu. Od 2008. godine snima Youtube video-uratke kojima raskrinkava trikove najvećih svjetskih mađioničara.
(sve ove podatke pronašla sam na Wikipediji, jer ne vjerujem biografskoj bilješci na koricama hrvatskog prijevoda, s obzirom da nikakve podudarnosti s tekstom s Wikipedije nisam našla).
Roman „Neobično putovanje fakira koji je zaglavio u Ikeinu ormaru“ je priča o životnom putovanju 38-godišnjeg fakira Adžatašatrua Isomikija Patela iz Radžastana, koji odlazi u Pariz radi nabavke kreveta s čavlima iz Ikee, slučajno završava u ormaru koji se treba prevesti u Veliku Britaniju, i tako započinje njegovo čudnovato putovanje kroz niz europskih država, u kojima upoznaje različite likove i stječe spoznaje koje mu otvaraju oči i obvezuju ga na to da postane bolja i potpunija osoba.
Pritom je najzanimljiviji i najvažniji moment ustvari autobiografski, s obzirom da fakir, izlazeći iz ormara u kamion koji ga prevozi, susreće skupinu sjevernoafričkih ilegalnih imigranata, kojima je cilj domoći se Velike Britanije kako bi mogli svojim obiteljima, koje su teškom mukom skupile novac da ih pošalju u „lijepe krajeve“, uzvratiti pruženu pomoć. Najžalosnije i najzačudnije od svega jest što vlastima zemalja koje u koje emigriraju, ako ih uspiju uhvatiti, uopće nije stalo kamo će ih vratiti, bitno im je samo da ih se riješe i da ilegalci prestanu biti njihov problem.
Najbolnija stvar koja mi se dogodila tijekom čitanja ovog romana je doista stravičan i nimalo duhovit prijevod – ne znam jeste li primijetili kako se glavni junak naziva „Isomiki Patel“ – u engleskom prijevodu je to, primjerice „Oghash Rathod“. Knjiga obiluje humorom iz „Naše male klinike“, koja je nastala nespretnim prijevodima imena iz francuskog izvornika, odnosno engleskog prijevoda. Zbog navedenog, doista nisam mogla uživati u prilično bedastoj i laganoj knjizi, stvorenoj za plažu, koja je zbog svog teksta i jezika čak stvorena i za dječje uši. Ako ste unatoč mom upozorenju odlučili pročitati ovaj roman, preporučujem izvornik ili nešto vještiji prijevod.
Oznake: romain puertolas, neobično putovanje fakira koji je zaglavio u ikein, IKEA, ilegalni imigranti, Francuska, Velika britanija, humor
