Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 04.02.2016.
Ayaan Hirsi Ali: "Nevjernica"
Kao što sam već najavila prije nekoliko postova, udubila sam se u čitanje autobiografije Somalke i odmetnute muslimanke Ayaan Hirsi Ali, naslovljene kao “Nevjernica”. Uvodno sigurno moram istaknuti da je malo reći da me knjiga duboko pogodila iz niza razloga – kao ženu, kao kćer i kao odmetnutu vjernicu, zatim kao majku i kao suprugu.
Naime, knjiga prati put odrastanja Ayaan Hirsi Magan (kasnije je preuzela ime svog djeda Alija), prvo u muslimanskoj Somaliji, otkuda njezina obitelj bježi, jer je njezin otac bio protudržavni element koji je sa svojom strankom radio na svrgavanju tadašnjeg somalskog diktatora, da bi neko vrijeme živjeli u Saudijskoj Arabiji, kolijevci islama, gdje je sa svojom majkom, sestrom i bratom bila podvrgnuta ortodoksnom vjerskom učenju (pokrivanju tijela i lica da svojom pojavom muslimanske muškarce ne bi dovodila u napast, vlasništvu oca i brata, prodaji u brak, genitalnoj mutilaciji – sve što možete zamisliti).
Sa dvadesetak godina, na putu prema Kanadi i udaji za muškarca po imenu Osman Moussa, kanadskom migrantu koji je odlučio u staroj domovini svojih roditelja potražiti mladenku, Ayaan je kratko vrijeme boravila u Njemačkoj, posve uvjerena da se neće udati za tog čovjeka, unatoč želji svoga oca, zbog čega je jednoga dana odlučila otputovati u Nizozemsku i tamo zatražiti azil – nakon što je to učinila, njezin odnos s obitelji i vjerskom zajednicom posve se narušio i takav je ostao do objave ove knjige, iako je s ocem povremeno komunicirala, a majci i bratu je slala novac iz dijaspore.
U Nizozemskoj počinje pravi Ayaanin život (barem kako ja zamišljam život): naučila je nizozemski, studirala je političke znanosti i ubrzo postala nizozemska parlamentarka i aktivistica. Ono što je zagovarala i još uvijek zagovara (ali sada iz SAD-a), jest otvaranje ozbiljne i dubinske rasprave svih muslimana o naravi njihove vjere i vjersko osuvremenjivanje, čemu su se brojni muslimani protivili i zbog čega je proglašena neprijateljicom islama (vjerojatno oni isti koji vrše brojne radnje nasilja i terorizma u ime vjere). Naime, u godinama u kojima je Ayaan Hirsi Ali boravila u Nizozemskoj, postalo je jasno da multikulturalizam kao ideja nije upalio: muslimanima koji su dobili azil i nizozemsko državljanstvo, bilo je omogućeno u cijelosti njegovati vlastitu kulturu, zbog čega su ostali zatvoreni u svoja geta i enklave i nikad se ustvari nisu inkorporirali u nizozemsko (i općenito europsko) društvo, tim više što su ga promatrali svisoka, smatrajući da se radi o sotonskom načinu života.
Osobito je aktualno kako Ayaan Hirsi Ali opisuje događaje oko ubojstva redatelja Thea van Gogha, s kojim je snimila film “Pokornost” o odnosu prema ženama u muslimanskom svijetu, što je još jedan razlog više zašto pročitati ovo vrijedno i neprestano suvremeno štivo.
Teško mi je reći što ja mislim o svemu tome: s jedne strane, nas kao Europejce su učili da svi imamo pravo na svoju kulturu i svoju vjeru, na svoj nacionalni, rasni, kulturni i vjerski identitet i osjećamo se loše ako ga uskraćujemo drugima. Primjerice, meni se želudac okrene od straha i mučnine kad vidim onog tipa s ludim očima, Ladislava Ilčića, kako govori da su muslimani drugačiji od nas i da im trebamo zabraniti ulazak u Hrvatsku, jer će to poremetiti tko zna što. Osim toga, na ovim prostorima vlada običaj koji je stariji i važniji od bilo kojeg zakona, a to je običaj gostoprimstva – ne možemo dopustiti da se netko u našoj kući osjeća nedobrodošlo. Ipak, i sama se bojim i terorizma, kao i sudbina koje se događaju zemljama koje su getoizirale imigrante, poput Francuske i Nizozemske.
U svakom slučaju, tema koja ne zastarijeva – stoga nećete pogriješiti ako pročitate ovu knjigu čak i nekoliko godina nakon njezina objavljivanja.
Oznake: ayaan hirsi ali, nevjernica, islam, terorizam, theo van gogh, Nizozemska, Francuska
ponedjeljak, 04.01.2016.
John Updike: "Terorist"
Sukladno najavi iz prethodnog posta, danas ću govoriti o iskustvu čitanja romana “Terorist” suvremenog američkog pisca Johna Updikea (kojeg volim još od čitanja romana “Udaj se za mene” i “Povratak Zeca”), pri čemu osobito naglašavam riječ “američkog”, jer u maniri najboljih, on oslikava suvremenost američkog društva i svo njegovo beznađe.
“Terorist”, objavljen 2006. godine, nastaje kao književni odgovor na napada na Svjetski trgovački centar 11. rujna, i progovara o američkom tinejdžeru egipatskih (ali i irskih) korijena, Ahmadu Ashmawyu Mulloyu, koji u neizvjesnosti i besperspektivnosti američkog hedonističkog načina života, svoj put pronalazi u ortodoksnom pristupu islamu, zbog čega biva uvučen u tajnu terorističku mrežu u malom gradiću New Prospectu u New Jerseyu pa, umjesto da nakon izvrsnog uspjeha u gimnaziji nastavi školovanje na koledžu, postaje vozač kamiona.
Tipični predstavnik američkog srednjeg sloja (kakvi se običavaju pronaći u Updikeovim romanima) njegov je školski pedagog i savjetnik Jack Levy, koji ne uspijeva Ahmada uvjeriti u usklađivanje svoje stvarnosti sa svojim vršnjacima, prvenstveno stoga što je i sam, u svojim srednjim godinama, izgubio vjeru u to da ga su njegov dotad proživljeni život, kao i njegova zacrtana životna putanja, uspjeli usrećiti: sin Mark se odselio na drugi kraj Amerike, njegova ga je supruga Beth, koja se prilično udebljala od njihove mladosti, prestala privlačiti, a kratkotrajnu ljubavnu sreću pronalazi tek u kratkoj izvanbračnoj aferi s Ahmadovom majkom.
Ahmad razvija poseban odnos s tamnoputom školskom kolegicom Joryleen Grant, ali njezina odanost dečku Tylenolu Jonesu, koji je počinje podvoditi radi zarade, također ga ne uspijeva uvjeriti u to da odustane od svojih terorističkih aspiracija.
Ovaj roman je u književnim prikazima i preporukama često opisivan kao triler, iako tom dojmu nikako ne doprinosi Updikeov minuciozan i kićen stil (takav stil, s druge strane, prilično zorno uvjerava čitatelja u snagu Ahmadove vjere u Alaha te njegovu predanost da za džihad i položi svoj život, te u drugom životu bude nagrađen obećanim tamnookim hurijama), ali valja napomenuti da do posljednje stranice romana ostaje neizvjesno kako će se Ahmadov teroristički pohod ustvari odigrati.
Ponovno moram napomenuti da ovo nije knjiga strogo religiozne tematike, jer iako progovara o Bogu i religijskom fanatizmu koji obuzima jednog inteligentnog i usamljenog muslimanskog tinejdžera, ovdje je više riječ o tome kako je usamljene ljude, pa čak i ako su pametni, moguće izazivanjem osjećaja pripadnosti, izmanipulirati u činjenje kojekakvih radnji, koje im niti njihova narav, a niti njihova inteligencija, inače ne bi sugerirali. U Ahmadovom slučaju, njegov imam, šeik Rašid u ulozi neupoznatog oca, i njegov radni kolega, Libanonac Charlie kao brat kojega nikad nije imao, uspijevaju eksploatirati momka koji je generalno dobar, ali u suvremenom svijetu izgubljen, da sjedne za volan vozila koje njega i nebrojene tisuće ljudi može odvesti ravno u smrt.
Preporučujem onima koji su zabrinuti za budućnost Europe i svijeta, kao romansiranu biografiju terorista.
Oznake: john updike, terorist, terorizam, islam, muslimani, Americana
utorak, 04.06.2013.
Adrian Mole - novi nastavci (iz pera Sue Townsend)
Kronološki gledano, prvo slijede „Izgubljeni dnevnici Adriana Molea (1999.-2001.)“, a potom i „Adrian Mole i oružje za masovno uništenje“.
„Izgubljeni dnevnici Adriana Molea (1999.-2001.)“
U ovom nastavku, Adrian Mole je otac dvojice dječaka – Glenna kojeg je začeo sa Sharon Botts (ako se sjećate još iz starih nastavaka koje smo čitali kao djeca, Sharon Botts je ona djevojka koja daje za kilu grožđa – možete se kladiti u Adriana Molea da joj je napravio dijete), i Williama kojega je nešto kasnije začeo s nigerijskom princezom. U tom vremenu, njegova je majka u braku s Ivanom Braithwaiteom, Pandorinim ocem, a njegov otac je u braku s Tanjom Braitwaite, Pandorinom majkom. Adrian se bori s osjećajem nemoći, s muslimanskom prijetnjom koja je zahvatila Veliku Britaniju i s činjenicom da je još uvijek, osim objavljene kuharice „Slasna lica iznutrica“, nepoznati pisac.
Dnevnici su bili izgubljeni iz razloga što ih je policija zaplijenila nakon racije u njegovu kuću zbog sumnje u terorističku prijetnju.
„Adrian Mole i oružje za masovno uništenje“
Ovi dnevnici pokrivaju razdoblje od 2002. godine do 2004. godine, i moram priznati da su mi tijekom čitanja ostali u boljem pamćenju. Naime, Glenn je otišao u vojsku (ima li ili nema Irak oružje za masovno uništenje, pitanje je sad – u tom smislu Adrian je, kao pravi domoljub, svoju vjeru poklonio britanskom premijeru Tonyu Blairu), Williama je preuzela njegova majka i s njim otišla u Indiju, i Adrian se ponovno našao u životnom razdoblju u kojem može živjeti kao momak. Tako da je, kao svaki pravi građanin planeta Zemlje, srljajući pohrlio u dužničku krizu – nova garsonijera (gdje ga uporno zlostavlja jato labudova), novi kućanski aparati, povremeno tješenje bjesomučnim šopingom... U to vrijeme, njegovi su starci upravo prodali kuću kako bi kupili i preuredili stare svinjce (u međuvremenu su se ponovno oženili jedno s drugim). Srećom, Adrian radi u knjižari i antikvarijatu gospodina Carlton-Hayesa (ovo zaposlenje zadržat će i u razdoblju „Nemoćnih godina“), pa nekakve prihode ipak ostvaruje. Ono što mu je to zaposlenje ipak priuštilo jest nesretna veza s čudnovatom Marigold, iz koje se nakon spolnog sjedinjenja punog kajanja, kroz čitavo razdoblje koje pokriva ovaj dnevnik, ne može iščupati.
Inače, jeste li znali da je Sue Townsend (zla osoba koja se okoristila životom Adriana Molea i od toga stekla književnu slavu, dok je on ostao relativno nepoznat pisac) školovanje napustila s navršenih petnaest godina, s osamnaest se udala, a u dvadeset trećoj je već bila samohrana majka troje djece. Radila je, kažu urednici u Mozaik knjizi, svakojake poslove, pa je bila radnica u tvornici, pomoćna radnica u trgovini i animatorica u dječjoj avanturističkoj igraonici. Dvadeset je godina pisala u tajnosti da bi se u svojim tridesetim godinama priključila dramatičarskoj skupini Kazališta Phoenix iz Leicestera. A ostatak je, kako izreka kaže, povijest...
Moram priznati da mi se tijekom čitanja život Adriana Molea zbrkao, pa još uvijek ne znam kako je došlo do toga da se rode Glen i William, iako sad znam kako je došlo do toga da se rodi Gracie iz „Nemoćnih godina“ – imam rupu u čitanju do koje ne znam kada je došlo, no u narednom razdoblju nastojat ću otkriti i otkloniti ovaj izvor neznanja.
Vama preporučujem sve što je Sue Townsend napisala s punim povjerenjem da će vam se moja preporuka svidjeti.
Oznake: sue townsend, adrian mole, tony blair, terorizam, dužničko ropstvo
