Sukladno najavi iz prethodnog posta, danas ću govoriti o iskustvu čitanja romana “Terorist” suvremenog američkog pisca Johna Updikea (kojeg volim još od čitanja romana “Udaj se za mene” i “Povratak Zeca”), pri čemu osobito naglašavam riječ “američkog”, jer u maniri najboljih, on oslikava suvremenost američkog društva i svo njegovo beznađe.
“Terorist”, objavljen 2006. godine, nastaje kao književni odgovor na napada na Svjetski trgovački centar 11. rujna, i progovara o američkom tinejdžeru egipatskih (ali i irskih) korijena, Ahmadu Ashmawyu Mulloyu, koji u neizvjesnosti i besperspektivnosti američkog hedonističkog načina života, svoj put pronalazi u ortodoksnom pristupu islamu, zbog čega biva uvučen u tajnu terorističku mrežu u malom gradiću New Prospectu u New Jerseyu pa, umjesto da nakon izvrsnog uspjeha u gimnaziji nastavi školovanje na koledžu, postaje vozač kamiona.
Tipični predstavnik američkog srednjeg sloja (kakvi se običavaju pronaći u Updikeovim romanima) njegov je školski pedagog i savjetnik Jack Levy, koji ne uspijeva Ahmada uvjeriti u usklađivanje svoje stvarnosti sa svojim vršnjacima, prvenstveno stoga što je i sam, u svojim srednjim godinama, izgubio vjeru u to da ga su njegov dotad proživljeni život, kao i njegova zacrtana životna putanja, uspjeli usrećiti: sin Mark se odselio na drugi kraj Amerike, njegova ga je supruga Beth, koja se prilično udebljala od njihove mladosti, prestala privlačiti, a kratkotrajnu ljubavnu sreću pronalazi tek u kratkoj izvanbračnoj aferi s Ahmadovom majkom.
Ahmad razvija poseban odnos s tamnoputom školskom kolegicom Joryleen Grant, ali njezina odanost dečku Tylenolu Jonesu, koji je počinje podvoditi radi zarade, također ga ne uspijeva uvjeriti u to da odustane od svojih terorističkih aspiracija.
Ovaj roman je u književnim prikazima i preporukama često opisivan kao triler, iako tom dojmu nikako ne doprinosi Updikeov minuciozan i kićen stil (takav stil, s druge strane, prilično zorno uvjerava čitatelja u snagu Ahmadove vjere u Alaha te njegovu predanost da za džihad i položi svoj život, te u drugom životu bude nagrađen obećanim tamnookim hurijama), ali valja napomenuti da do posljednje stranice romana ostaje neizvjesno kako će se Ahmadov teroristički pohod ustvari odigrati.
Ponovno moram napomenuti da ovo nije knjiga strogo religiozne tematike, jer iako progovara o Bogu i religijskom fanatizmu koji obuzima jednog inteligentnog i usamljenog muslimanskog tinejdžera, ovdje je više riječ o tome kako je usamljene ljude, pa čak i ako su pametni, moguće izazivanjem osjećaja pripadnosti, izmanipulirati u činjenje kojekakvih radnji, koje im niti njihova narav, a niti njihova inteligencija, inače ne bi sugerirali. U Ahmadovom slučaju, njegov imam, šeik Rašid u ulozi neupoznatog oca, i njegov radni kolega, Libanonac Charlie kao brat kojega nikad nije imao, uspijevaju eksploatirati momka koji je generalno dobar, ali u suvremenom svijetu izgubljen, da sjedne za volan vozila koje njega i nebrojene tisuće ljudi može odvesti ravno u smrt.
Preporučujem onima koji su zabrinuti za budućnost Europe i svijeta, kao romansiranu biografiju terorista.
Post je objavljen 04.01.2016. u 11:40 sati.