Kao što sam već najavila prije nekoliko postova, udubila sam se u čitanje autobiografije Somalke i odmetnute muslimanke Ayaan Hirsi Ali, naslovljene kao “Nevjernica”. Uvodno sigurno moram istaknuti da je malo reći da me knjiga duboko pogodila iz niza razloga – kao ženu, kao kćer i kao odmetnutu vjernicu, zatim kao majku i kao suprugu.
Naime, knjiga prati put odrastanja Ayaan Hirsi Magan (kasnije je preuzela ime svog djeda Alija), prvo u muslimanskoj Somaliji, otkuda njezina obitelj bježi, jer je njezin otac bio protudržavni element koji je sa svojom strankom radio na svrgavanju tadašnjeg somalskog diktatora, da bi neko vrijeme živjeli u Saudijskoj Arabiji, kolijevci islama, gdje je sa svojom majkom, sestrom i bratom bila podvrgnuta ortodoksnom vjerskom učenju (pokrivanju tijela i lica da svojom pojavom muslimanske muškarce ne bi dovodila u napast, vlasništvu oca i brata, prodaji u brak, genitalnoj mutilaciji – sve što možete zamisliti).
Sa dvadesetak godina, na putu prema Kanadi i udaji za muškarca po imenu Osman Moussa, kanadskom migrantu koji je odlučio u staroj domovini svojih roditelja potražiti mladenku, Ayaan je kratko vrijeme boravila u Njemačkoj, posve uvjerena da se neće udati za tog čovjeka, unatoč želji svoga oca, zbog čega je jednoga dana odlučila otputovati u Nizozemsku i tamo zatražiti azil – nakon što je to učinila, njezin odnos s obitelji i vjerskom zajednicom posve se narušio i takav je ostao do objave ove knjige, iako je s ocem povremeno komunicirala, a majci i bratu je slala novac iz dijaspore.
U Nizozemskoj počinje pravi Ayaanin život (barem kako ja zamišljam život): naučila je nizozemski, studirala je političke znanosti i ubrzo postala nizozemska parlamentarka i aktivistica. Ono što je zagovarala i još uvijek zagovara (ali sada iz SAD-a), jest otvaranje ozbiljne i dubinske rasprave svih muslimana o naravi njihove vjere i vjersko osuvremenjivanje, čemu su se brojni muslimani protivili i zbog čega je proglašena neprijateljicom islama (vjerojatno oni isti koji vrše brojne radnje nasilja i terorizma u ime vjere). Naime, u godinama u kojima je Ayaan Hirsi Ali boravila u Nizozemskoj, postalo je jasno da multikulturalizam kao ideja nije upalio: muslimanima koji su dobili azil i nizozemsko državljanstvo, bilo je omogućeno u cijelosti njegovati vlastitu kulturu, zbog čega su ostali zatvoreni u svoja geta i enklave i nikad se ustvari nisu inkorporirali u nizozemsko (i općenito europsko) društvo, tim više što su ga promatrali svisoka, smatrajući da se radi o sotonskom načinu života.
Osobito je aktualno kako Ayaan Hirsi Ali opisuje događaje oko ubojstva redatelja Thea van Gogha, s kojim je snimila film “Pokornost” o odnosu prema ženama u muslimanskom svijetu, što je još jedan razlog više zašto pročitati ovo vrijedno i neprestano suvremeno štivo.
Teško mi je reći što ja mislim o svemu tome: s jedne strane, nas kao Europejce su učili da svi imamo pravo na svoju kulturu i svoju vjeru, na svoj nacionalni, rasni, kulturni i vjerski identitet i osjećamo se loše ako ga uskraćujemo drugima. Primjerice, meni se želudac okrene od straha i mučnine kad vidim onog tipa s ludim očima, Ladislava Ilčića, kako govori da su muslimani drugačiji od nas i da im trebamo zabraniti ulazak u Hrvatsku, jer će to poremetiti tko zna što. Osim toga, na ovim prostorima vlada običaj koji je stariji i važniji od bilo kojeg zakona, a to je običaj gostoprimstva – ne možemo dopustiti da se netko u našoj kući osjeća nedobrodošlo. Ipak, i sama se bojim i terorizma, kao i sudbina koje se događaju zemljama koje su getoizirale imigrante, poput Francuske i Nizozemske.
U svakom slučaju, tema koja ne zastarijeva – stoga nećete pogriješiti ako pročitate ovu knjigu čak i nekoliko godina nakon njezina objavljivanja.
Post je objavljen 04.02.2016. u 18:27 sati.