Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

utorak, 15.09.2015.

Sue Townsend: „Adrian Mole: Godine cappuccina“

Kao prvo – vratila sam se nakon dvomjesečnog izbivanja! Kako neki od vas znaju, a drugima sam dala naslutiti, bila sam odsutna kako bih prvo rodila, a zatim naučila biti majka sada već šestotjednoj djevojčici, što je uloga koja će se, kako sam već shvatila, pokazati jednom od najvažnijih u mom životu (stoga vjerujem da mi nećete zamjeriti ovo skoro dvomjesečno odsustvo s bloga).

Također, kao što ste također vjerojatno mogli naslutiti, u tom muzičkom intermezzu nije bilo baš previše vremena za čitanje, s obzirom na bdijenja, plakanja i mijenjanja pelena, ali sam ipak jedan naslov uspjela prošvercati da bih ostala u toku. Riječ je o knjizi iz naslova, dijelu jednog od mojih najdražih humorističkih serijala, i to štivu iz pera autorice Sue Townsend o Adrianu Moleu.

„Godine cappuccina“ kronološki prethode „Izgubljenim dnevnicima“ i odnose se na 1997. i 1998. godinu – godine su to koje su obilježene tragičnom smrću princeze Diane i Dodija al Fayeda u prometnoj nesreći, velikom pobjedom laburista pod vodstvom Tonya Blaira i polaganim razočaranjem britanske nacije u vodstvo koje se trebalo pokazati revolucionarnim.

Za Adriana Molea su pak „godine cappuccina“ godine u kojima postaje višestruki otac, televizijski kuhar i autor kuharice, te u kojima ponovno otkriva da je njegova ljubav prema Pandori i dalje nesuđena. Naime, sjećate li se Sharon Bott s kojom je Adrian imao kratku aferu odmah nakon srednje škole? Ispada da je plod te afere sada dvanaestogodišnji dječak po imenu Glenn, koji očajnički žudi za očinskom figurom u svom životu? No ne i samo to: Adrian je iz braka s Nigerijkom Jo Jo dobio sina Williama, koji u trenutku radnje ovog dijela dnevnika ima tri godine i živi s Adrianovim roditeljima Pauline i Georgeom i njegovom sestrom Rosie (obitelj ima vlastitu krizu s obzirom da Rosie u svojoj petnaestoj godini proživljava buran pubertet, George je u depresiji zbog impotencije, a Pauline se upušta u istraživanje nešto zelenijih pašnjaka, ako se razumijemo).

I dalje se zabavljam čitajući Adriana Molea – iako čitam napreskokce, iako je vrsta humora istovjetna u svakom nastavku otkad sam bila dijete pa do sada, iako je možda ovaj nastavak već izgubio na suvremenosti (s obzirom da je prošlo dobrih 18 godina od događaja koje opisuje) – meni kod Adriana Molea ništa ne smeta. No, dopuštam da sam subjektivna. I naravno da uvijek preporučujem.

(sada čitam „Zvjezdanu prašinu“ Neila Gaimana, pa se nadam da ću uskoro moći izvijestiti i o tome, ali nemojte očekivati ekspresnu brzinu)

Oznake: sue townsend, adrian mole, godine cappuccina, neil gaiman, zvjezdana prašina, princeza diana, tony blair, laburisti

15.09.2015. u 13:37 • 12 Komentara • Print • #

srijeda, 16.04.2014.

Francis Wheen: "Kako su prodavači magle zavladali svijetom"

Pitali ste se gdje sam nestala u proteklom razdoblju? Dio vremena svakako mi je odnijelo i čitanje publicističkog izdanja Algoritma, „kratke povijesti modernih sljeparija“, konkretno naslovljenog kao „Kako su prodavači magle zavladali svijetom“ („How Mumbo-Jumbo Conquered the World“). Autor Francis Wheen je poznati britanski novinar i književnik, koji redovno piše za Private Eye, Vanity Fair, Washington Post i The New Yorker.

Autor postavlja tezu da su temelj razvoju moderne filozofske i društvene misli udarili prosvjetitelji Voltaire, Rosseau, Kant, Bacon i Spinoza, ali da su se njihova stremljenja nekako prometnula prema idiotizmu, New Ageu, vjerovanju u NLO-e i netrpeljivosti.

„Bez obzira na svoju svadljivu raznolikost, misliocima prosvjetiteljstva uglavnom su bila zajednička određena intelektualna obilježja – inzistiranje na intelektualnoj autonomiji, odbacivanje tradicije i autoriteta kao nepogrešivih izvora istine, prezir prema vjerskoj zadrtosti i progonima, pristajanje uz ideju analitičke slobode, vjerovanje da je (riječima Francisa Bacona) znanje doista moć.“

Tako se autor osobito obrušava na prodavače self-help literature i promotore „pozitivnog razmišljanja“, „uspjeha“ i sličnog.

„Lista publicističkih uspješnica New York Timesa uskoro je postala toliko zakrčena bodrilačkim traktatima da su uveli posebnu kategoriju: „Upute, savjeti i razno“. Čak su i oni koji su se već obogatili požurili ušićariti što se dalo od toga žanrovskog trenda: šef Chryslera Lee Iacocca, pa veličanstveno vulgarni građevinski poduzetnik Donald Trump i nesimpatični medijski mogul Al Neuharth na brzinu su, rukom nekog unajmljenog pisca, našvrljali budničke megahitove koji su se prodavali kao halva. (Naslov Neuharthove knjige Ispovijesti jednog kurvinog sina savršeno sažima njen prostački duh.) Victor Kiam – zamorni samoizdavač koji je toliko volio žilete Remington da je kupio cijelu tvornicu – proslijedio je čitateljstvu ideje koje su ga katapultirale u plutokratske krugove u knjigama Samo hrabro naprijed i I dalje samo hrabro naprijed.) „Pretvorite negativno u pozitivno!“ „Uz malo ljubaznosti i srdačnosti daleko ćete dogurati.“ „Biznis je igra. Odigrajte je pobjednički.“ „Kao poduzetnik, ne gledate darovanom konju u zube.“ „Kad prilika pokuca na vrata, poduzetnik je uvijek kod kuće.“ „Svaki posao vrijedan truda, vrijedan je poštenog truda.“

To je uzelo toliko maha da su nastale i parodije self-help žanra, ali otkriveno je nešto iznenađujuće:

„Humoristi Christopher Buckley i John Tierney pokušali su se narugati tom fenomenu u svojoj knjizi Bog mi je broker: tajkun-redovnik otkriva sedam i pol zakona duhovnog i financijskog rasta (1998.), a koju je tobože napisao neki „brat Ty“, neuspješni mešetar iz Wall Streeta, alkoholičar, a koji si spasi dušu i usput se obogati nakon što pristupi monastičkom redu posvećenom velikom Chopri. „Zakoni“ brata Tya, premda zabavni („Nazove li vas Bog, javite se“; „Sve dok Bog zna istinu, svejedno je što ćete vi reći svojim klijentima“; „Novcem Bog kaže „Hvala!““), zapravo pokazuju da se taj žanr ne može parodirati, a vjerojatno je imun na porugu.“

U ovoj knjizi sam prvi put čula za tzv. teoriju prelijevanja. O čemu se u biti radi – o uvjerenju da ako se bogatima bude popuštalo u smislu poticaja i smanjenja poreznog opterećenja, da će se njihovo blagostanje na neki način preliti i na niže društvene slojeve (takvo je stajalište, dakako, posve pogrešno, što vidimo i u sve većem produbljivanju jaza između bogatih i siromašnih).

„Premda je „ekonomija ponude“ koju su promicali reganovci zvučala znanstveno (osobito elegantna parabola spomenute Lafferove krivulje), bila je istovjetna nekadašnjem – i odbačenom – praznovjerju poznatom pod nazivom teorija prelijevanja (ili teorija kapanja), odnosno „trickle-down theory“, a koja glasi otprilike ovako: ako se bogataše potiče i omogući im da se što više obogate – uz pomoć niskih poreza, golemih plaća, dionica, stimulacija i raznih povlastica – financijske koristi toga procvata nekako će, kao čarobnim štapićem, „kapnuti“ i u džepove najbjednijeg berača hmelja ili pometača željezničkih prijelaza“.

Govoreći o kramarima besmislica/piljarima sljeparija (postoje i drugi nazivi kojima ih autor časti, iako je zajednički naziv jednostavno „prodavači magle“), autor je spomenuo i tzv. znanstvenike koji se bave proizvodnjom nerazumljivih i nebitnih znanstvenih tekstova koji ni na koji način ne doprinose znanosti, i zapravo joj samo štete.

„Istina ove dosjetke dokazana je nakon godinu dana kad je nestašni australski profesor Andrew Bulhak osmislio računalni program „za sastavljanje nasumičnih, besmislenih, a ipak prilično realističnih tekstova u nekom žanru uz pomoć rekurzivnih tranzitivnih mreža“. Za njegov mu je eksperiment trebao žanr koji rabi „nekontekstualne gramatike“ – i našao ga je. Svaki posjetitelj internetske stranice njegova „postmodernističkog generatora“ bit će nagrađen naizgled ozbiljnim znanstvenim tekstom, zajedno s fusnotama, o „predtekstualnom diskursu koji uključuje stvarnost kao totalitet“ ili možda o „subtekstualnoj paradigmi konteksta“. U svoje prve dvije godine na internetu, taj je generator isporučio pola milijuna takvih ogleda – odreda izvornih tekstova, ali sve do jednog potpuno besmislenih.“

Konačno, autor je, kao (po mom sudu) uvjereni ljevičar, u ovoj knjizi najžešće kritizirao upravo socijalističku i laburističku vladu svoje zemlje, Velike Britanije, na čelu s tadašnjim premijerom Tonyem Blairom. Način na koji su komentatori toga vremena opisivali Tonya Blaira vrlo se lako da usporediti i s načinom kako danas vidimo našeg premijera, slične političke provenijencije.

„Prilično me osupnuo način na koji se odnosi prema pitanjima i odgovorima otkad se kandidirao za predsjednika stranke. Prilično je stoički isprazan. Teško je proniknuti kroz toliku ispraznost, sve dok je on u stanju ustrajati na njoj, a da mu ne postane neugodno.“

Konačno, voljela bih vam reći kako autor na kraju nudi neke odgovore i optimizam, ali ne – on samo tvrdi da nas oni koji nas sad vode, zaokupljaju i fasciniraju, samo žele osuditi na život u potpunom mraku. I ja se mogu složiti s time.

Oznake: francis wheen, kako su prodavači magle zavladali svijetom, teorija prelijevanja, tony blair, prosvjetiteljstvo, self-help, postmodernizam

16.04.2014. u 19:27 • 5 Komentara • Print • #

subota, 23.11.2013.

C. K. Stead: „Rizik“

Čitajući njegov novi roman „Rizik“, prvi put se susrećem sa C. K. Steadom, novozelandskim piscem rođenim 1932. godine, poznatim po ranijim romanima „Svi posjetitelji na obalu!“, „Makutu“, „Zvao sam se Juda“ i „Srce nema ništa s tim, Katherine“. Ovaj je roman objavljen u izdanju nakladnika „Edicije Božičević“, a isti je nakladnik objavio i neka druga njegova djela u hrvatskom prijevodu.

Ovaj je roman osobito zanimljiv zato što se u jednom dijelu radnja odvija i u Hrvatskoj, i to u Zagrebu i u Zadru (stoga autor u Zahvalama na kraju knjige zahvaljuje gradu Zadru za dodjelu kraćeg boravka 2010. godine, a iz knjige Zorana Malkoča: „Groblje manjih careva“, autor je uzeo i preradio jednu priču za potrebe svoga romana nakon što je tu priču čuo u Rijeci na Festivalu europske kratke priče 2010. godine).

Naime, u središtu je radnje novozelandski pravnik Sam Nola, koji nakon bračnog brodoloma posve mijenja okruženje i s Novog Zelanda seli u London kako bi oživio uspomene na godinu dana kad je putovao Europom za vrijeme studija. U Londonu se zapošljava kao korporativni pravnik u Interbank America, saznaje da je za vrijeme studija postao otac sada odrasloj Francuskinji Letty, koja mu se javlja i ulazi u njegov osamljeni život kao blagoslov, vraća se druženju s prijateljima i nastoji odgonetnuti mistične detalje vlastite prošlosti koji uključuju i nasljedstvo na nekom od otoka zadarskog arhipelaga, s obzirom da je njegov pradjed bio dalmatinski doseljenik na Novi Zeland.

U pozadini je priče mračno britansko iskustvo vladavine Tonya Blaira, američkog sluge koji je zajedno s američkim predsjednikom Georgeom Bushom zagovarao i provodio „war on terror“ u Iraku, zbog čega se britanska javnost podijelila, pa imamo prilike svjedočiti bračnom krahu Samovog prijatelja Jacka i njegove supruge Githe, koji se događa upravo zbog razilaženja u stavovima oko rata u Iraku. Velika Britanija je u tom razdoblju osakaćena i terorističkim napadima u podzemnoj željeznici, a 2008. godine događa se i velika gospodarska kriza. Autor ipak između redaka ne propušta primijetiti kako je „rizik“ (jer se riječ iz naslova odnosi upravo na bankarski rizik“) samo prividan i kako u pozadini svih ratova komercijalne banke ipak vladaju svijetom.

Bez obzira što se radi o autoru izrazito šturog i konciznog stila, bez imalo suvišnog kinđurenja, čitav je dojam pomalo mističan i snovit (iako nisam posve sigurna, s obzirom da sam i dalje pomalo omamljena, čini mi se da je to zbog toga što su likovi pomalo neobični, i radnja je granično bizarna), zbog čega je čitanje bilo lako i tečno.

Preporučuje se šmekerima i ljubiteljima teorija zavjere!

Oznake: c.k.stead, rizik, george bush, tony blair, war on terror

23.11.2013. u 19:13 • 1 Komentara • Print • #

utorak, 04.06.2013.

Adrian Mole - novi nastavci (iz pera Sue Townsend)

Kronološki gledano, prvo slijede „Izgubljeni dnevnici Adriana Molea (1999.-2001.)“, a potom i „Adrian Mole i oružje za masovno uništenje“.

„Izgubljeni dnevnici Adriana Molea (1999.-2001.)“

U ovom nastavku, Adrian Mole je otac dvojice dječaka – Glenna kojeg je začeo sa Sharon Botts (ako se sjećate još iz starih nastavaka koje smo čitali kao djeca, Sharon Botts je ona djevojka koja daje za kilu grožđa – možete se kladiti u Adriana Molea da joj je napravio dijete), i Williama kojega je nešto kasnije začeo s nigerijskom princezom. U tom vremenu, njegova je majka u braku s Ivanom Braithwaiteom, Pandorinim ocem, a njegov otac je u braku s Tanjom Braitwaite, Pandorinom majkom. Adrian se bori s osjećajem nemoći, s muslimanskom prijetnjom koja je zahvatila Veliku Britaniju i s činjenicom da je još uvijek, osim objavljene kuharice „Slasna lica iznutrica“, nepoznati pisac.

Dnevnici su bili izgubljeni iz razloga što ih je policija zaplijenila nakon racije u njegovu kuću zbog sumnje u terorističku prijetnju.

„Adrian Mole i oružje za masovno uništenje“

Ovi dnevnici pokrivaju razdoblje od 2002. godine do 2004. godine, i moram priznati da su mi tijekom čitanja ostali u boljem pamćenju. Naime, Glenn je otišao u vojsku (ima li ili nema Irak oružje za masovno uništenje, pitanje je sad – u tom smislu Adrian je, kao pravi domoljub, svoju vjeru poklonio britanskom premijeru Tonyu Blairu), Williama je preuzela njegova majka i s njim otišla u Indiju, i Adrian se ponovno našao u životnom razdoblju u kojem može živjeti kao momak. Tako da je, kao svaki pravi građanin planeta Zemlje, srljajući pohrlio u dužničku krizu – nova garsonijera (gdje ga uporno zlostavlja jato labudova), novi kućanski aparati, povremeno tješenje bjesomučnim šopingom... U to vrijeme, njegovi su starci upravo prodali kuću kako bi kupili i preuredili stare svinjce (u međuvremenu su se ponovno oženili jedno s drugim). Srećom, Adrian radi u knjižari i antikvarijatu gospodina Carlton-Hayesa (ovo zaposlenje zadržat će i u razdoblju „Nemoćnih godina“), pa nekakve prihode ipak ostvaruje. Ono što mu je to zaposlenje ipak priuštilo jest nesretna veza s čudnovatom Marigold, iz koje se nakon spolnog sjedinjenja punog kajanja, kroz čitavo razdoblje koje pokriva ovaj dnevnik, ne može iščupati.

Inače, jeste li znali da je Sue Townsend (zla osoba koja se okoristila životom Adriana Molea i od toga stekla književnu slavu, dok je on ostao relativno nepoznat pisac) školovanje napustila s navršenih petnaest godina, s osamnaest se udala, a u dvadeset trećoj je već bila samohrana majka troje djece. Radila je, kažu urednici u Mozaik knjizi, svakojake poslove, pa je bila radnica u tvornici, pomoćna radnica u trgovini i animatorica u dječjoj avanturističkoj igraonici. Dvadeset je godina pisala u tajnosti da bi se u svojim tridesetim godinama priključila dramatičarskoj skupini Kazališta Phoenix iz Leicestera. A ostatak je, kako izreka kaže, povijest...

Moram priznati da mi se tijekom čitanja život Adriana Molea zbrkao, pa još uvijek ne znam kako je došlo do toga da se rode Glen i William, iako sad znam kako je došlo do toga da se rodi Gracie iz „Nemoćnih godina“ – imam rupu u čitanju do koje ne znam kada je došlo, no u narednom razdoblju nastojat ću otkriti i otkloniti ovaj izvor neznanja.

Vama preporučujem sve što je Sue Townsend napisala s punim povjerenjem da će vam se moja preporuka svidjeti.