Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 22.10.2015.
Neil Gaiman: "Zvjezdana prašina"
Ponovno sam oko mjesec dana bila odsutna s bloga, ovoga puta zbog prilično opsežne selidbe. Konačno preseljena, ustanovila sam da se sada po prvi put nakon pet godina sve moje knjige (osim onih posuđenih, dakako) nalaze na istom mjestu, tako da se mirne duše mogu vratiti čitanju i komentiranju pročitanih knjiga, što je i svrha i namjena ovog bloga.
Kao što sam u predzadnjem postu napisala, posljednje sam se bavila čitanjem „Zvjezdane prašine“ Neila Gaimana, pisca koji, kako čujem od nekih mlađih čitatelja, doživljava renesansu popularnosti (a i pomladio se ponovno postavši roditelj sa svojom družicom, umjetnicom Amandom Palmer). Na ovom blogu možete pronaći moje preporuke nekolicine njegovih knjiga, poput „Američkih bogova“, „Anansijevih dečkiju“ i „Oceana na kraju staze“, ali za one koji žele znati više, postoji i njegova koprodukcija s Terryem Pratchettom, po imenu „Good Omens“.
Što se tiče romana iz naslova, radi se o bajci s vilama, vješticama i magijom, knezovima i igrama prijestolja, svime što jedna bajka mora imati. Navodno je snimljen i popularni film s Claire Danes, Michelle Pfeiffer i Robertom de Nirom (ako se ne varam) u glavnim ulogama, i navodno sam ga čak i gledala (uvjerava me u to najbolji suprug na svijetu*), ali za razliku od knjiga, po pitanju pamćenja filmova sam krajnje nepouzdana, tako da se ni za živu glavu ne mogu sjetiti tog filma, iako čujem da je dobar.
U središtu je radnje mladić po imenu Tristran Thorne, koji se iz svog malog mjesta po imenu Zid otpućuje preko zida koji dijeli taj britanski zaseok od predjela natopljenih magijom i napučenih čudesnim bićima, po imenu Vilindom. On odlazi na putovanje da bi seoskoj ljepotici Victoriji Forester donio zvijezdu padalicu koja se spustila negdje iza zida, uz obećanje da će se tada udati za njega. S druge strane zida, pak, najmoćnija od svih vještica također traži zvijezdu padalicu kako bi joj povratila mladost. Ne zaboravimo niti plemićku obitelj koja vlada u Vihordvoru, a kod koje sada dolazi do smjene generacija – prijestolje će iza pokojnog vladara pripasti onome sinu koji pronađe topaz na srebrnom lancu, kojega je prije svoje smrti vladar bacio daleko u šume Vilindoma.
Zabavna, relativno kratka knjižica, Zlica reče da će u skorije vrijeme biti prikladna i za čitanje mojoj potomčici, i ja se moram složiti s time – bez promišljanja možete ovu bajku pročitati i vašim klincima, ali nećete pogriješiti pročitate li je i iz vlastitog gušta.
_________________
*ponovno čitam „Nije fer, Davide“ Efraima Kishona, jer se većine njegovih humoreski ne sjećam, pa od Kishona posuđujem ovu frazu.
Oznake: neil gaiman, zvjezdana prašina, stardust, terry pratchett, claire danes, michelle pfeiffer, Robert De Niro, bajka
utorak, 15.09.2015.
Sue Townsend: „Adrian Mole: Godine cappuccina“
Kao prvo – vratila sam se nakon dvomjesečnog izbivanja! Kako neki od vas znaju, a drugima sam dala naslutiti, bila sam odsutna kako bih prvo rodila, a zatim naučila biti majka sada već šestotjednoj djevojčici, što je uloga koja će se, kako sam već shvatila, pokazati jednom od najvažnijih u mom životu (stoga vjerujem da mi nećete zamjeriti ovo skoro dvomjesečno odsustvo s bloga).
Također, kao što ste također vjerojatno mogli naslutiti, u tom muzičkom intermezzu nije bilo baš previše vremena za čitanje, s obzirom na bdijenja, plakanja i mijenjanja pelena, ali sam ipak jedan naslov uspjela prošvercati da bih ostala u toku. Riječ je o knjizi iz naslova, dijelu jednog od mojih najdražih humorističkih serijala, i to štivu iz pera autorice Sue Townsend o Adrianu Moleu.
„Godine cappuccina“ kronološki prethode „Izgubljenim dnevnicima“ i odnose se na 1997. i 1998. godinu – godine su to koje su obilježene tragičnom smrću princeze Diane i Dodija al Fayeda u prometnoj nesreći, velikom pobjedom laburista pod vodstvom Tonya Blaira i polaganim razočaranjem britanske nacije u vodstvo koje se trebalo pokazati revolucionarnim.
Za Adriana Molea su pak „godine cappuccina“ godine u kojima postaje višestruki otac, televizijski kuhar i autor kuharice, te u kojima ponovno otkriva da je njegova ljubav prema Pandori i dalje nesuđena. Naime, sjećate li se Sharon Bott s kojom je Adrian imao kratku aferu odmah nakon srednje škole? Ispada da je plod te afere sada dvanaestogodišnji dječak po imenu Glenn, koji očajnički žudi za očinskom figurom u svom životu? No ne i samo to: Adrian je iz braka s Nigerijkom Jo Jo dobio sina Williama, koji u trenutku radnje ovog dijela dnevnika ima tri godine i živi s Adrianovim roditeljima Pauline i Georgeom i njegovom sestrom Rosie (obitelj ima vlastitu krizu s obzirom da Rosie u svojoj petnaestoj godini proživljava buran pubertet, George je u depresiji zbog impotencije, a Pauline se upušta u istraživanje nešto zelenijih pašnjaka, ako se razumijemo).
I dalje se zabavljam čitajući Adriana Molea – iako čitam napreskokce, iako je vrsta humora istovjetna u svakom nastavku otkad sam bila dijete pa do sada, iako je možda ovaj nastavak već izgubio na suvremenosti (s obzirom da je prošlo dobrih 18 godina od događaja koje opisuje) – meni kod Adriana Molea ništa ne smeta. No, dopuštam da sam subjektivna. I naravno da uvijek preporučujem.
(sada čitam „Zvjezdanu prašinu“ Neila Gaimana, pa se nadam da ću uskoro moći izvijestiti i o tome, ali nemojte očekivati ekspresnu brzinu)
Oznake: sue townsend, adrian mole, godine cappuccina, neil gaiman, zvjezdana prašina, princeza diana, tony blair, laburisti
četvrtak, 19.02.2015.
Neil Gaiman: "Ocean na kraju staze"
Nakon dovršetka svih dostupnih nastavaka sage o Milesu Vorkosiganu (ali o tome nešto kasnije), uhvatila sam se čitanja jednog od novoprevedenih naslova poznatog suvremenog pisca Neila Gaimana (objavljena je u listopadu 2014. godine u izdanju Algoritma i predstavljena na prošlogodišnjem Interliberu), pod naslovom „Ocean na kraju staze“.
Radi se o romanu odrastanja, u kojemu se glavni junak, inače rodom Britanac (kao i njegov autor), vraća u rodni Sussex radi pogreba u obitelji. Prije karmina odlučuje obići bivši rodni dom koji je napustio kao adolescent, a posjet obiteljskom domu i obližnjoj farmi obitelji Hempstock lansira ga natrag u djetinjstvo, u dob od sedam godina.
Roman počiva na premisi da djeca, kojima je svijet nepoznato i čudovišno mjesto, pate od strahova koji su prebrutalni da bi ih mogli povjeriti roditeljima, ili da bi im roditelji uopće povjerovali. Stoga je za opisivanje teme romana neupućenom čitatelju vjerojatno najkorisniji citat s početka, koji pripada Mauriceu Sendaku, i koji glasi: „Živo se sjećam svoga djetinjstva... Znao sam grozomorne stvari. Ali znao sam i da ne smijem dopustiti da odrasli saznaju da ih znam. To bi ih prestrašilo.“
Naime, glavni junak je kao sedmogodišnjak živio s roditeljima i mlađom sestrom u kući na selu. Dječak je bio povučen, više je volio svijet knjiga nego društvo vršnjaka, pa je i njegov sedmi rođendan prošao bez uzvanika. Nakon tog rođendana, za njegovu obitelj stvari kreću nizbrdo, jer postaju siromašni i moraju dječakovu sobu početi iznajmljivati stanarima. Jedan od prvih stanara je kopač opala iz Afrike, čiji nesretni završetak života pokreće splet bizarnih i nadrealnih događaja koji svjedoče o svjetovima usporednima s našom stvarnošću, i koji se povremeno prelijevaju u tu stvarnost, ali su nevidljivi svim očima, osim onih koje pripadaju sedmogodišnjem djetetu.
Dakle, riječ je o knjizi koja će vas prožeti trncima čak i ako ste davno napustili predškolsku dob, pa je nikako ne bih preporučila za čitanje djeci barem do adolescentske dobi. Svima ostalima – svakako, zavirite u prilično neobičan um Neila Gaimana, čija se imaginativnost može usporediti čak i sa onom Stephena Kinga.
Oznake: neil gaiman, ocean na kraju staze
ponedjeljak, 19.01.2015.
Neil Gaiman: "Američki bogovi"
Neil Gaiman je poznati suvremeni autor s čijim sam se djelima samo ovlaš susretala (pročitala sam samo „Anansijeve dečke“ i kolaboraciju s Terryem Pratchettom, „Good Omens“, ako se dobro sjećam), ali o njegovoj biografiji znam ponešto – radi se o autoru strip-serijala „Sandman“, kao i romana „Američki bogovi“, „The Graveyard Book“, „Coraline“ i „Zvjezdana prašina“. Potječe iz obitelji poljskog i istočnoeuropskog židovskog porijekla, a rođen je 1960. godine u Velikoj Britaniji, gdje žive njegovi roditelji i dvije sestre. Gaiman se nakon školovanja preselio u SAD, gdje je zasnovao obitelj sa suprugom Mary s kojom ima troje djece, a trenutno je u drugom braku s glazbenicom i umjetnicom Amandom Palmer.
„Američki bogovi“ su veliki američki roman o božanstvima koja prebivaju na tlu Amerike (ne jednom ćete u tijeku romana iz usta nekog od likova pročitati da „ovo nije dobra zemlja za bogove“), koji počiva na tezi da autohtoni američki bogovi ne postoje, jer se radi o izvorno nenaseljenom tlu, koje su prije odvajanja tektonskih ploča naselili davni bogovi azijskih plemena, a nakon velikog doseljavanja nakon „otkrića Amerike“ i svi drugi bogovi koje su njihovi vjernici doveli sa sobom – slavenski bogovi, indijski bogovi, azijski bogovi, afrički bogovi koji su došli s robovima, nordijski bogovi koji su došli s Vikinzima... Svi su se ovi bogovi naselili na tlo Amerike zajedno sa svojim štovateljima, uklopili se u zajednicu, i gledali kako vjera njihovih poklonika, koja ih snaži i čini stvarnijima, polako kopni, i kako ih zamjenjuju neki drugi, novi bogovi – bogovi tehnologije, interneta, zračnog prometa i medija.
Ovu studiju američke religioznosti pratimo kroz oči Shadowa, bivšeg zatvorenika kojemu se nakon izlaska iza zatvora događaju tragedije – saznaje da mu je supruga poginula u prometnoj nesreći u kojoj se zatekla sa svojim ljubavnikom i njegovim najboljim prijateljem, da bi ga odmah zatim presreo i odlučio zaposliti kao tjelohranitelja čudan postariji tip sa staklenim okom koji mu se predstavio kao gospodin Wednesday. Shadow, bez ukorijenjenog mjesta u društvu i među ljudima, prihvaća posao, za koji se ispostavlja da je zbir bizarnih događaja u potrazi za bogovima koji će na strani starih bogova sudjelovati u borbi između drevnih i novih božanstava.
Knjiga je inteligentno pisana, zanimljiva, izrazito čitka, žanrovski bih je mogla odrediti kao spekulativnu fikciju u širem smislu, ima primjese misterije pa se vrlo lako navučete, a jedina zamjerka koju imam jest što je Neil Gaiman izrazito promućuran, pedantan pisac, koji u pisanje svojih djela unese ozbiljnu količinu prethodnog istraživanja građe, pa se u djelu spominje puno poznatih i manje poznatih božanstava iz različitih mitologija, zbog čega sam dobru količinu vremena tijekom čitanja „Američkih bogova“ provela razmišljajući jesam li propustila ovu ili onu referencu i je li jedan ili drugi dio radnje simbol nečega što sam morala zamijetiti, a nisam (što samo po sebi, kad bolje razmislim, nije kritika Gaimana ili „Američkih bogova“, već kritika mene kao čitateljice, kojoj ovakva količina nepoznatih podataka sadržanih u jednom djelu, može poljuljati samopouzdanje).
Kao što se može vidjeti u „Američkim bogovima“, moguće je pisati o religioznosti a da se pritom ne dotakne niti jedna veća religija, pa čak niti jedna poznatija mitologija (primjerice, likovi iz antičke mitologije nisu imali načina doći u Ameriku, pa niti ne sudjeluju u religioznosti na američkom tlu), i to na način koji je zajednički i vjernicima i ateistima: ljudi svoje bogove nose sa sobom, a bogovi postoje onoliko snažni koliko jako ljudi vjeruju u njih. Kad ljudi prestanu vjerovati u bogove, bogovi stare, životare i na kraju prestanu postojati. Ovo je zajedničko svim religijama, svim božanstvima i svim mitologijama i zbog toga „Američke bogove“ mogu čitati i oni koji su religiozni, i ateisti, kao i oni koji propituju vjeru i utjecaj nevidljivih božanskih sila na svoj život.
Oznake: neil gaiman, američki bogovi
petak, 02.08.2013.
Terry Pratchett i Neil Gaiman: "Good Omens"
Popularnost jedne od najslavnijih kolaboracija u svijetu spekulativne fikcije, najbolje su opisali autori Terry Pratchett i Neil Gaiman u predgovoru, u kojem su i sami ustanovili kako su se našli začuđenima iznenadnom popularnošću projekta kojim su se bavili jedno ljeto kao relativno nepoznati pisci, svaki na svom kraju svijeta (Pratchett u Velikoj Britaniji, a Gaiman u SAD-u). Kako su saznali od čitatelja tijekom predstavljanja i potpisivanja knjige, radi se o zacijelo najposuđivanijem i najčešće gubljenom naslovu u povijesti književnosti. Primjerci koje bi potpisivali, su zacijelo milijunima ljudi ispali u kadi, neki su se sastojali od hrpe međusobno nepovezanih listova u plastičnoj vrećici, a svi su redom bili često listani i otvarani.
Za neznalice o spekulativnoj fikciji, evo kratkog pregleda: i Bog stvori svijet. Stvori dan, noć, vrtove Edena i tako dalje. Stvori i prve ljude. I stvori drvo spoznaje, zabranivši tim novim stvorenjima da jedu jabuke s njega. Oni to svejedno učine. I tako nastade Zemlja. Zemlja dvadesetog stoljeća, koju, među ljudima, budno prate, za tim Raj anđeo Aziraphale, a za tim Pakao demon Crowley. Kroz dvadeset stoljeća života na Zemlji, ova su se dvojica likova vrlo dobro upoznala, često ne znajući čije je koje djelo. Obojica su, dakako, i dalje zapanjeni sposobnošću ljudskih bića da drugim ljudima nanesu više dobro razrađenog, kreativnog zla nego što bi ijedan demon iz Pakla mogao zamisliti, a da s druge strane prema drugim ljudima povremeno iskažu više dobrote nego što bi to mogao izvesti jedan anđeo (dobar primjer prvoga je španjolska inkvizicija, s kojom Crowley, prema vlastitom priznanju, nije imao nikakve veze).
Zaplet započinje kad iz dubina Pakla stigne naredba za pokret – u jednoj će se ljudskoj obitelji uskoro roditi sin Vraga, ili, da točno citiram (čitala sam na engleskom, pa ću vam tako i prenijeti): „the Adversary, Destroyer of Kings, Angel of the Bottomless Pit, Great Beast that is called Dragon, Prince of This World, Father of Lies, Spawn of Satan and Lord of Darkness.“ Međutim, dođe do nekakve zabune sa zamjenom novorođenčadi (kako to obično biva), pa mali Sotona završi tko zna gdje, sve dok Apokalipsa ne započne.
Sve je to predvidjela jedina istinska proročica (veliki boom kojekakvih Nostradamusa dogodio se u srednjem vijeku), Agnes Nutter, koja jedina nije imala sreće s prodajom svojih literarnih izdanja. Njezina daleka rođakinja, Anathema Device, prati trag svoje prapraprapraprabake u britansko selo Tadfield, gdje će se, prema proročanstvima, dogoditi Apokalipsa.
Četiri jahača Apokalipse izgledaju pomalo kao Hell's Angels, Hellhound, pas iz pakla, pretvara se u pitomog španijela, pa ova suvremena alegorija kraja svijeta poprima izrazito komične razmjere.
U svakom slučaju, zabavno i čitljivo, autori postavljaju vječna pitanja o postojanju Boga i religiji na duhovit i svima pristupačan način, pa ne dvojim da će i čitatelji koji ne poznaju opuse ove dvojice autora (pri čemu mislim na njihova pojedinačna djela) zacijelo uživati u „Good Omens“.
Oznake: terry pratchett, neil gaiman, good omens
