Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 13.01.2022.
Terry Pratchett: „Tiffany protiv Vilinske kraljice“/“Šešir pun neba“/“Zimnik“
Terry Pratchett je (bio) princ među piscima fantasya: njegov nevjerojatni sarkazam, njegov duhoviti stil pisanja sve njegove obožavatelje ostavljaju sjetnima na pomisao da više nikada nećemo čitati ništa novo što je napisao, rekao ili objavio.
Svi znamo za Discworld, odnosno na hrvatskom, Svijet diska, svijet koji je ravna ploča koju na sve četiri strane nose četiri slona na leđima, a koji na leđima divovske kornjače plove kroz svemir (valjda da ne bismo pomislili da taj svijet na bilo koji način ima sličnosti s ovim našim, iako dakako da ima). Tri su priče koje se tiču male vještice Tiffany, i sve sam ih čitala redom, prvi put u hrvatskom prijevodu koji nam je servirala izdavačka kuća Lumen (prijevod je nimalo loš). Dvije od njih čitali smo i djeci, tako da svakako preporučujem za večernje čitanje (treća ima nešto malo nezgodne tematike za djecu od 4-6 godina, pa smo preskočili, no kad dob bude dopuštala, zašto ne i to, iako će tada vjerojatno moći čitati i same).
„Tiffany protiv vilinske kraljice“ je „Wee free men“, priča o djevojčici koja ni ne sluti da bi mogla postati vještica, prvo zbog svog imena koje nije nimalo „vještičje“, onda zbog toga što je sasvim obična, što živi na farmi usred Krša (a svi znaju da na kršu ne rastu vještice, za magiju je potrebno malo čvršće tlo) i pravi doduše izvrstan sir, te što nema nikoga tko bi je u vještičarenju podučavao.
Međutim, kada njezinom bratu Bježiblagu (koji je začudo uvijek ljepljiv) zaprijeti riječno čudovište Jenny Zelenzuba, na što je upozore mali plavi ratnici (wee free men), Tiffany će pokazati svoje pravo, opako vještičje lice i privući pozornost brojnih vještica u okruženju, kao i brojnih zlikovaca iz drugih, paralelnih svjetova.
„Šešir pun neba“ („A hat full of sky“ je druga priča, nakon što se Tiffany odluči upustiti u vještičje naukovanje, i tada se ponovno vidi da u njoj ima više nego što se naizgled čini. Ova priča pomaže djevojčicama u hendlanju drugih djevojčica i vlastite zavisti, jer je tema – tko će prvi postati vještica, tko bolje čara i tko ima sjajnije hamajlije.
U trećem dijelu, koji se zove „Zimnik“ („Wintersmith“) pričamo o tinejdžerskoj ljubavi i prvim „onim“ osjećajima privlačnosti koje osjećamo, dečki prema curama i cure prema dečkima. Naime, u nju se zaljubio Zimnik, jer je Tiffany sudjelovala u obredu u kojemu nije trebala sudjelovati, i trebalo joj je cijelo čudo postupaka da bi se Zimnika otarasila.
Jest da je lagano i jest da je smiješno, ali ako možete, čitajte ovo kao trilogiju, onako kako je i objavljeno, i mislim da će vam se svidjeti, ne samo zato što je beskrajno duhovito, već i zato što je beskrajno istinito. Ima onaj feelgood koji ponekad nedostaje.
Oznake: terry pratchett, discworld, Tiffany, vještice
četvrtak, 18.02.2021.
Terry Prattchett: „Bromelijada“ – trilogija o tuljcima
Sve što ću napisati u ovom osvrtu, molim da shvatite da je napisano nakon čitanja hrvatskog prijevoda trilogije o tuljcima Terrya Pratchetta (vjerojatno najpoznatijeg po kreiranju svijeta koji se zove Discworld, svijeta koji je ravna ploča, koju na svojim leđima nose četiri divovska slona koja na leđima divovske kornjače pluta svemirom), u izdanju Lumena. Po mom mišljenju, prijevod je solidan, ali konkretniju ocjenu prepuštam anglistima.
Trilogija Bromelijada sastoji se od tri knjige: „Vozači“, „Kopači“ i „Letači“, a glavni su joj likovi tuljci (na engleskom: nomes), bića deset centimetara visoka koja za razliku od ljudi žive samo deset godina, ali kako žive negdje sedam puta brže nego ljudi, tako je to normalan životni vijek za tuljke.
Na početku „Vozača“, zatječemo posljednju preostalu skupinu od desetak tuljaka, kojima prijete elementi, lisice, autocesta i sve ostalo – tek Masklin i Grima, dvoje mlađih tuljaka, a sve ostalo gladni i izmučeni starci. („Vozači“ su mi dok ovo pišem i najsvježiji, jer nakon što sam pročitala tu izrazito kratku trilogiju, izabrala sam je ponovno čitati djeci pred spavanje – nije nasilno, možda je djelomično previše filozofski za njihovu dob, ali čini mi se da ne smeta). Nakon što ih napadne gladni lisac, Masklin odluči da mu je dosta, i da će cijelu skupinu ukrcati na kamion i odvesti ih u neko sigurnije i lakše mjesto za život.
Kamion završava u skladištu robne kuće Arnold Bros (osn. 1905.) i tamo ova skupina tuljaka koja je mislila da je posljednja, ustanovljava da ispod poda i iza zidova robne kuće ima više tisuća tuljaka, koji su, uljuljkani u svoje stoljetne međuodjelne ratove (Željezari protiv Papirničara, Galantera, odjela Donjeg rublja i Dječje mode, Delikatesa itd.), posve zaboravili da osim robne kuće postoji i čitav svijet vani; čak štoviše, više niti ne vjeruju da postoji nešto vani, nego misle da Vani završavaju dobri tuljci nakon što umru.
Nažalost, idila za Masklina i njegove izgladnjele starce neće potrajati dugo. Starci sa sobom imaju Stvar, crnu kutiju koja se uključuje nakon što se nakon stoljeća i tisućljeća bivanja u prirodi približi izvoru električne energije. Iz nje čitatelj vrlo brzo ustanovljava da su tuljci na ovom planetu ustvari brodolomci, svemirski putnici koji su izgubili kontakt sa svojim brodom. Stvar saznaje još jednu informaciju prisluškujući druga računala i telefonske komunikacije u robnoj kući – robna kuća je predviđena za rušenje.
Da ne otkrijem previše toga, reći ću još samo da je cijela priča obilato začinjena tipičnim pratchettovskim smislom za humor, da je prožeta onim tipično njegovim odmakom od svakodnevice koja čitatelja tjera da kroz oči tuljaka, vještica, minijaturnih plavih škotskih bića (wee free men) propituje tko smo, odakle smo došli, i zašto je naše društvo upravo onakvo kakvo jest.
Naravno, preporučujem, ako imate djecu bilo koje školske dobi, i za njih, ali i za odrasle tragače za smislom. Čisto za ilustraciju, zašto Bromelijada: postoji jedna vrsta tropskog cvijeta, bromelija (npr. ananas je iz roda bromelija), u kojemu se liježu, odrastaju i umiru sićušne žabice. Žabice ne znaju i nije ih briga, niti ih može biti briga, da ta jedna bromelija nije čitav svijet, da je to samo jedan cvijet u moru istih cvjetova u kojemu se također liježu druge sićušne žabice. Natjera vas da se zamislite, zar ne?
Oznake: terry pratchett, bromelijada, bromelia, tuljci, Putovanja, Žabe, priroda
četvrtak, 22.10.2015.
Neil Gaiman: "Zvjezdana prašina"
Ponovno sam oko mjesec dana bila odsutna s bloga, ovoga puta zbog prilično opsežne selidbe. Konačno preseljena, ustanovila sam da se sada po prvi put nakon pet godina sve moje knjige (osim onih posuđenih, dakako) nalaze na istom mjestu, tako da se mirne duše mogu vratiti čitanju i komentiranju pročitanih knjiga, što je i svrha i namjena ovog bloga.
Kao što sam u predzadnjem postu napisala, posljednje sam se bavila čitanjem „Zvjezdane prašine“ Neila Gaimana, pisca koji, kako čujem od nekih mlađih čitatelja, doživljava renesansu popularnosti (a i pomladio se ponovno postavši roditelj sa svojom družicom, umjetnicom Amandom Palmer). Na ovom blogu možete pronaći moje preporuke nekolicine njegovih knjiga, poput „Američkih bogova“, „Anansijevih dečkiju“ i „Oceana na kraju staze“, ali za one koji žele znati više, postoji i njegova koprodukcija s Terryem Pratchettom, po imenu „Good Omens“.
Što se tiče romana iz naslova, radi se o bajci s vilama, vješticama i magijom, knezovima i igrama prijestolja, svime što jedna bajka mora imati. Navodno je snimljen i popularni film s Claire Danes, Michelle Pfeiffer i Robertom de Nirom (ako se ne varam) u glavnim ulogama, i navodno sam ga čak i gledala (uvjerava me u to najbolji suprug na svijetu*), ali za razliku od knjiga, po pitanju pamćenja filmova sam krajnje nepouzdana, tako da se ni za živu glavu ne mogu sjetiti tog filma, iako čujem da je dobar.
U središtu je radnje mladić po imenu Tristran Thorne, koji se iz svog malog mjesta po imenu Zid otpućuje preko zida koji dijeli taj britanski zaseok od predjela natopljenih magijom i napučenih čudesnim bićima, po imenu Vilindom. On odlazi na putovanje da bi seoskoj ljepotici Victoriji Forester donio zvijezdu padalicu koja se spustila negdje iza zida, uz obećanje da će se tada udati za njega. S druge strane zida, pak, najmoćnija od svih vještica također traži zvijezdu padalicu kako bi joj povratila mladost. Ne zaboravimo niti plemićku obitelj koja vlada u Vihordvoru, a kod koje sada dolazi do smjene generacija – prijestolje će iza pokojnog vladara pripasti onome sinu koji pronađe topaz na srebrnom lancu, kojega je prije svoje smrti vladar bacio daleko u šume Vilindoma.
Zabavna, relativno kratka knjižica, Zlica reče da će u skorije vrijeme biti prikladna i za čitanje mojoj potomčici, i ja se moram složiti s time – bez promišljanja možete ovu bajku pročitati i vašim klincima, ali nećete pogriješiti pročitate li je i iz vlastitog gušta.
_________________
*ponovno čitam „Nije fer, Davide“ Efraima Kishona, jer se većine njegovih humoreski ne sjećam, pa od Kishona posuđujem ovu frazu.
Oznake: neil gaiman, zvjezdana prašina, stardust, terry pratchett, claire danes, michelle pfeiffer, Robert De Niro, bajka
utorak, 20.08.2013.
Terry Pratchett: „The Amazing Maurice and his Educated Rodents“
Druga knjiga koju sam dovršila tijekom godišnjeg odmora je upravo dječja fantasy knjiga iz naslova. Poznati fantasy pisac Terry Pratchett, poznat kao kreator Discworld svijeta, za ovu je knjigu dobio Carnegie Medal, književnu nagradu za najbolju dječju knjigu u Velikoj Britaniji, što je bila njegova prva velika književna nagrada.
Ovaj roman za djecu parodira poznatu njemačku narodnu priču o frulašu iz Hamelina, koji je došao u grad kako bi svojom magičnom frulom izmamio štakore iz grada da bi se utopili u rijeci. Naime, što ako frulaševa frula uopće nije magična, već je dječak (stupid-looking kid, kaže Pratchett često) u dosluhu sa skupinom osobito inteligentnih štakora i njihovim idejnim vođom, uličnim mačkom po imenu Maurice? U tom slučaju, štakori, mačak i dječak mogli bi zarađivati izrazito ozbiljan novac od zahvalnih građana gradova koje su „oslobodili“ od štakorske pošasti, zar ne? Plan ide kao podmazan sve dok ne dođu u grad Bad Blintz, gdje štakori otkrivaju nešto čudnovato – u gradu uopće nema štakora, iako su građani, postajući sve siromašniji jer sav svoj novac daju hvatačima štakora, uvjereni da grad vrvi ovim štetočinama.
Unatoč izrazito zabavnoj fabuli (začinjenoj osebujno humorističnim Pratchettovim stilom), najzanimljivijim dijelovima učinili su mi se upravo oni u kojima štakori, kao iznenada svjesna bića (navodno se radilo o štakorima koji su se hranili na otpadu iza čarobnjačke nastambe), otkrivaju sebe, razvijaju svijest i svoje društvo, religiju, hijerarhiju i buduće planove svoje štakorske nacije (plan se, naime, sastoji u tome da štakori žele otputovati na napušteni otok, gdje bi zasnovali izoliranu štakorsku civilizaciju, bez uplitanja osoba koje ih smatraju štetočinama – upravo zbog toga treba im novac kojega zarađuju malim prijevarama). Upravo zbog toga što tematizira i postojanje boga, društva, povijesti i narodnih predaja, učinilo mi se da ova knjiga, iako namijenjena prvenstveno djeci, možda i nije sasvim prikladna za njih, odnosno, niti starijem čitatelju neće smetati ukoliko ga čitateljski put nanese na taj roman.
Ovo zgodno djelo za djecu mi se svidjelo, pa ga preporučujem za čitanje i daljnje proučavanje, a osobito, ako ste u mogućnosti, čitajte ga u engleskom izvorniku kako ne biste propustili ništa od Pratchettovog sarkastičnog smisla za humor.
Oznake: terry pratchett, the amazing maurice and his educated rodents, hamelin, rats
petak, 02.08.2013.
Terry Pratchett i Neil Gaiman: "Good Omens"
Popularnost jedne od najslavnijih kolaboracija u svijetu spekulativne fikcije, najbolje su opisali autori Terry Pratchett i Neil Gaiman u predgovoru, u kojem su i sami ustanovili kako su se našli začuđenima iznenadnom popularnošću projekta kojim su se bavili jedno ljeto kao relativno nepoznati pisci, svaki na svom kraju svijeta (Pratchett u Velikoj Britaniji, a Gaiman u SAD-u). Kako su saznali od čitatelja tijekom predstavljanja i potpisivanja knjige, radi se o zacijelo najposuđivanijem i najčešće gubljenom naslovu u povijesti književnosti. Primjerci koje bi potpisivali, su zacijelo milijunima ljudi ispali u kadi, neki su se sastojali od hrpe međusobno nepovezanih listova u plastičnoj vrećici, a svi su redom bili često listani i otvarani.
Za neznalice o spekulativnoj fikciji, evo kratkog pregleda: i Bog stvori svijet. Stvori dan, noć, vrtove Edena i tako dalje. Stvori i prve ljude. I stvori drvo spoznaje, zabranivši tim novim stvorenjima da jedu jabuke s njega. Oni to svejedno učine. I tako nastade Zemlja. Zemlja dvadesetog stoljeća, koju, među ljudima, budno prate, za tim Raj anđeo Aziraphale, a za tim Pakao demon Crowley. Kroz dvadeset stoljeća života na Zemlji, ova su se dvojica likova vrlo dobro upoznala, često ne znajući čije je koje djelo. Obojica su, dakako, i dalje zapanjeni sposobnošću ljudskih bića da drugim ljudima nanesu više dobro razrađenog, kreativnog zla nego što bi ijedan demon iz Pakla mogao zamisliti, a da s druge strane prema drugim ljudima povremeno iskažu više dobrote nego što bi to mogao izvesti jedan anđeo (dobar primjer prvoga je španjolska inkvizicija, s kojom Crowley, prema vlastitom priznanju, nije imao nikakve veze).
Zaplet započinje kad iz dubina Pakla stigne naredba za pokret – u jednoj će se ljudskoj obitelji uskoro roditi sin Vraga, ili, da točno citiram (čitala sam na engleskom, pa ću vam tako i prenijeti): „the Adversary, Destroyer of Kings, Angel of the Bottomless Pit, Great Beast that is called Dragon, Prince of This World, Father of Lies, Spawn of Satan and Lord of Darkness.“ Međutim, dođe do nekakve zabune sa zamjenom novorođenčadi (kako to obično biva), pa mali Sotona završi tko zna gdje, sve dok Apokalipsa ne započne.
Sve je to predvidjela jedina istinska proročica (veliki boom kojekakvih Nostradamusa dogodio se u srednjem vijeku), Agnes Nutter, koja jedina nije imala sreće s prodajom svojih literarnih izdanja. Njezina daleka rođakinja, Anathema Device, prati trag svoje prapraprapraprabake u britansko selo Tadfield, gdje će se, prema proročanstvima, dogoditi Apokalipsa.
Četiri jahača Apokalipse izgledaju pomalo kao Hell's Angels, Hellhound, pas iz pakla, pretvara se u pitomog španijela, pa ova suvremena alegorija kraja svijeta poprima izrazito komične razmjere.
U svakom slučaju, zabavno i čitljivo, autori postavljaju vječna pitanja o postojanju Boga i religiji na duhovit i svima pristupačan način, pa ne dvojim da će i čitatelji koji ne poznaju opuse ove dvojice autora (pri čemu mislim na njihova pojedinačna djela) zacijelo uživati u „Good Omens“.
Oznake: terry pratchett, neil gaiman, good omens
