Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 22.10.2015.
Neil Gaiman: "Zvjezdana prašina"
Ponovno sam oko mjesec dana bila odsutna s bloga, ovoga puta zbog prilično opsežne selidbe. Konačno preseljena, ustanovila sam da se sada po prvi put nakon pet godina sve moje knjige (osim onih posuđenih, dakako) nalaze na istom mjestu, tako da se mirne duše mogu vratiti čitanju i komentiranju pročitanih knjiga, što je i svrha i namjena ovog bloga.
Kao što sam u predzadnjem postu napisala, posljednje sam se bavila čitanjem „Zvjezdane prašine“ Neila Gaimana, pisca koji, kako čujem od nekih mlađih čitatelja, doživljava renesansu popularnosti (a i pomladio se ponovno postavši roditelj sa svojom družicom, umjetnicom Amandom Palmer). Na ovom blogu možete pronaći moje preporuke nekolicine njegovih knjiga, poput „Američkih bogova“, „Anansijevih dečkiju“ i „Oceana na kraju staze“, ali za one koji žele znati više, postoji i njegova koprodukcija s Terryem Pratchettom, po imenu „Good Omens“.
Što se tiče romana iz naslova, radi se o bajci s vilama, vješticama i magijom, knezovima i igrama prijestolja, svime što jedna bajka mora imati. Navodno je snimljen i popularni film s Claire Danes, Michelle Pfeiffer i Robertom de Nirom (ako se ne varam) u glavnim ulogama, i navodno sam ga čak i gledala (uvjerava me u to najbolji suprug na svijetu*), ali za razliku od knjiga, po pitanju pamćenja filmova sam krajnje nepouzdana, tako da se ni za živu glavu ne mogu sjetiti tog filma, iako čujem da je dobar.
U središtu je radnje mladić po imenu Tristran Thorne, koji se iz svog malog mjesta po imenu Zid otpućuje preko zida koji dijeli taj britanski zaseok od predjela natopljenih magijom i napučenih čudesnim bićima, po imenu Vilindom. On odlazi na putovanje da bi seoskoj ljepotici Victoriji Forester donio zvijezdu padalicu koja se spustila negdje iza zida, uz obećanje da će se tada udati za njega. S druge strane zida, pak, najmoćnija od svih vještica također traži zvijezdu padalicu kako bi joj povratila mladost. Ne zaboravimo niti plemićku obitelj koja vlada u Vihordvoru, a kod koje sada dolazi do smjene generacija – prijestolje će iza pokojnog vladara pripasti onome sinu koji pronađe topaz na srebrnom lancu, kojega je prije svoje smrti vladar bacio daleko u šume Vilindoma.
Zabavna, relativno kratka knjižica, Zlica reče da će u skorije vrijeme biti prikladna i za čitanje mojoj potomčici, i ja se moram složiti s time – bez promišljanja možete ovu bajku pročitati i vašim klincima, ali nećete pogriješiti pročitate li je i iz vlastitog gušta.
_________________
*ponovno čitam „Nije fer, Davide“ Efraima Kishona, jer se većine njegovih humoreski ne sjećam, pa od Kishona posuđujem ovu frazu.
Oznake: neil gaiman, zvjezdana prašina, stardust, terry pratchett, claire danes, michelle pfeiffer, Robert De Niro, bajka
utorak, 15.09.2015.
Sue Townsend: „Adrian Mole: Godine cappuccina“
Kao prvo – vratila sam se nakon dvomjesečnog izbivanja! Kako neki od vas znaju, a drugima sam dala naslutiti, bila sam odsutna kako bih prvo rodila, a zatim naučila biti majka sada već šestotjednoj djevojčici, što je uloga koja će se, kako sam već shvatila, pokazati jednom od najvažnijih u mom životu (stoga vjerujem da mi nećete zamjeriti ovo skoro dvomjesečno odsustvo s bloga).
Također, kao što ste također vjerojatno mogli naslutiti, u tom muzičkom intermezzu nije bilo baš previše vremena za čitanje, s obzirom na bdijenja, plakanja i mijenjanja pelena, ali sam ipak jedan naslov uspjela prošvercati da bih ostala u toku. Riječ je o knjizi iz naslova, dijelu jednog od mojih najdražih humorističkih serijala, i to štivu iz pera autorice Sue Townsend o Adrianu Moleu.
„Godine cappuccina“ kronološki prethode „Izgubljenim dnevnicima“ i odnose se na 1997. i 1998. godinu – godine su to koje su obilježene tragičnom smrću princeze Diane i Dodija al Fayeda u prometnoj nesreći, velikom pobjedom laburista pod vodstvom Tonya Blaira i polaganim razočaranjem britanske nacije u vodstvo koje se trebalo pokazati revolucionarnim.
Za Adriana Molea su pak „godine cappuccina“ godine u kojima postaje višestruki otac, televizijski kuhar i autor kuharice, te u kojima ponovno otkriva da je njegova ljubav prema Pandori i dalje nesuđena. Naime, sjećate li se Sharon Bott s kojom je Adrian imao kratku aferu odmah nakon srednje škole? Ispada da je plod te afere sada dvanaestogodišnji dječak po imenu Glenn, koji očajnički žudi za očinskom figurom u svom životu? No ne i samo to: Adrian je iz braka s Nigerijkom Jo Jo dobio sina Williama, koji u trenutku radnje ovog dijela dnevnika ima tri godine i živi s Adrianovim roditeljima Pauline i Georgeom i njegovom sestrom Rosie (obitelj ima vlastitu krizu s obzirom da Rosie u svojoj petnaestoj godini proživljava buran pubertet, George je u depresiji zbog impotencije, a Pauline se upušta u istraživanje nešto zelenijih pašnjaka, ako se razumijemo).
I dalje se zabavljam čitajući Adriana Molea – iako čitam napreskokce, iako je vrsta humora istovjetna u svakom nastavku otkad sam bila dijete pa do sada, iako je možda ovaj nastavak već izgubio na suvremenosti (s obzirom da je prošlo dobrih 18 godina od događaja koje opisuje) – meni kod Adriana Molea ništa ne smeta. No, dopuštam da sam subjektivna. I naravno da uvijek preporučujem.
(sada čitam „Zvjezdanu prašinu“ Neila Gaimana, pa se nadam da ću uskoro moći izvijestiti i o tome, ali nemojte očekivati ekspresnu brzinu)
Oznake: sue townsend, adrian mole, godine cappuccina, neil gaiman, zvjezdana prašina, princeza diana, tony blair, laburisti
