Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 14.03.2021.
Stephen King: "Zmajeve oči"
„Zmajeve oči“ su Kingov roman iz 1987. godine, koji je kod nas objavljen u izdanju Zagrebačke naklade u travnju 2013. godine.
Imajući dojam da svi znamo sve o Stephenu Kingu, evo mojih dojmova o pročitanom romanu, koji sam zgutala daleko koncentriranije i brže nego druge dvije naredne knjige.
U prvi mah sam imala dojam da su „Zmajeve oči“ roman koji je posve odvojen i zaseban od Kingovog „multiversea“, jer se događa u zamišljenoj srednjovjekovnoj zemlji, odnosno kraljevstvu po imenu Delain, kojim je vladao kralj Roland Dobri, koji je imao dva sina – Petera i Thomasa. Priča počinje kao bilo koja bajka, a zlikovac u njoj predstavlja utjelovljeno, vječno Zlo, i kralju Rolandu Dobrome šapće u uho u obliku kraljevskog čarobnjaka po imenu Flagg. Ovo mi se činilo atipičnim za Kinga, čiji su romani, barem oni pokrajnji koji nisu povezani s „Dark Tower“ serijalom, obično suvremeni.
(taj Flagg je upravo poveznica s drugim Kingovim romanima koje nisam čitala – „Stand“, „Dark Tower“ serijalom i još nekima, a pojavljuje se i pod nekim drugim imenima u drugim romanima, kao Čovjek u crnom, Marten Broadenkloak itd.)
O Flaggu
„Nakon smrti staroga kralja njegov stariji sin i nasljednik Peter biva zatočen pod optužbom da je otrovao svojeg oca. Taj podli plan, baš kao i mnoge druge, skovao je zli čarobnjak Flagg pod čijim je utjecajem i Peterov mlađi brat, princ Thomas. Međutim, Flagg nije računao na Thomasovu strašnu tajnu, kao ni na Peterov neustrašivi plan da utekne i potom se bori protiv zla, i za ono što mu po zakonu pripada – svoju krunu. Ovo je klasična priča o junacima i njihovim pustolovinama, o zmajevima, prinčevima i zlim čarobnjacima, ispričana kao što to zna samo Stephen King koji je klasičnu bajku pretvorio u bezvremensko remek-djelo. Niti jedan ljubitelj njegovog pera neće ostati razočaran.“
Ono što me uvijek fascinira kod Kinga, pa i u ovom slučaju, jest da on nikako nije majstor karakterizacije likova – njegovi su likovi plošni (dobri su apsolutno dobri, a zli su apsolutno zli), ali je nesporno majstor fabule. Način na koji u „Zmajevim očima“ povezuje jednu dobro izrađenu, ali naoko posve običnu kuću za lutke, jednog prepariranog zmaja devetogodišnjaka, hrpu platnenih ubrusa, dvojicu dječaka koji su izgubili majke i jednog ostarjelog suca, vjerojatno me nikad neće prestati fascinirati. Čovjek koji cijeli taj svemir likova, događaja, motiva i simbola može držati u glavi po meni je genij, i ne čudi me da se ovaj roman, kao i druga Kingova djela, i danas rado čitaju, prevode i kupuju.
Kako odnedavno imamo novu rubriku koja se zove „Je li ovo prikladno za djecu?“, odmah želim opovrgnuti sve glasine i neupućene preporuke – ovo definitivno nije za djecu. Pisano je kao bajka, vrlo jednostavno i pripovjedačkim glasom, ali, kako to i priliči Kingovom stilu i načinu, obiluje košmarima, lošim odlukama i katastrofama. Za djecu sigurno nije dok ne dođu do tinejdžerskih godina i tada baš slučajno vole horore.
Oznake: stephen king, zmajeve oči, knjige i čitanje, bajka
četvrtak, 22.10.2015.
Neil Gaiman: "Zvjezdana prašina"
Ponovno sam oko mjesec dana bila odsutna s bloga, ovoga puta zbog prilično opsežne selidbe. Konačno preseljena, ustanovila sam da se sada po prvi put nakon pet godina sve moje knjige (osim onih posuđenih, dakako) nalaze na istom mjestu, tako da se mirne duše mogu vratiti čitanju i komentiranju pročitanih knjiga, što je i svrha i namjena ovog bloga.
Kao što sam u predzadnjem postu napisala, posljednje sam se bavila čitanjem „Zvjezdane prašine“ Neila Gaimana, pisca koji, kako čujem od nekih mlađih čitatelja, doživljava renesansu popularnosti (a i pomladio se ponovno postavši roditelj sa svojom družicom, umjetnicom Amandom Palmer). Na ovom blogu možete pronaći moje preporuke nekolicine njegovih knjiga, poput „Američkih bogova“, „Anansijevih dečkiju“ i „Oceana na kraju staze“, ali za one koji žele znati više, postoji i njegova koprodukcija s Terryem Pratchettom, po imenu „Good Omens“.
Što se tiče romana iz naslova, radi se o bajci s vilama, vješticama i magijom, knezovima i igrama prijestolja, svime što jedna bajka mora imati. Navodno je snimljen i popularni film s Claire Danes, Michelle Pfeiffer i Robertom de Nirom (ako se ne varam) u glavnim ulogama, i navodno sam ga čak i gledala (uvjerava me u to najbolji suprug na svijetu*), ali za razliku od knjiga, po pitanju pamćenja filmova sam krajnje nepouzdana, tako da se ni za živu glavu ne mogu sjetiti tog filma, iako čujem da je dobar.
U središtu je radnje mladić po imenu Tristran Thorne, koji se iz svog malog mjesta po imenu Zid otpućuje preko zida koji dijeli taj britanski zaseok od predjela natopljenih magijom i napučenih čudesnim bićima, po imenu Vilindom. On odlazi na putovanje da bi seoskoj ljepotici Victoriji Forester donio zvijezdu padalicu koja se spustila negdje iza zida, uz obećanje da će se tada udati za njega. S druge strane zida, pak, najmoćnija od svih vještica također traži zvijezdu padalicu kako bi joj povratila mladost. Ne zaboravimo niti plemićku obitelj koja vlada u Vihordvoru, a kod koje sada dolazi do smjene generacija – prijestolje će iza pokojnog vladara pripasti onome sinu koji pronađe topaz na srebrnom lancu, kojega je prije svoje smrti vladar bacio daleko u šume Vilindoma.
Zabavna, relativno kratka knjižica, Zlica reče da će u skorije vrijeme biti prikladna i za čitanje mojoj potomčici, i ja se moram složiti s time – bez promišljanja možete ovu bajku pročitati i vašim klincima, ali nećete pogriješiti pročitate li je i iz vlastitog gušta.
_________________
*ponovno čitam „Nije fer, Davide“ Efraima Kishona, jer se većine njegovih humoreski ne sjećam, pa od Kishona posuđujem ovu frazu.
Oznake: neil gaiman, zvjezdana prašina, stardust, terry pratchett, claire danes, michelle pfeiffer, Robert De Niro, bajka
