„Zmajeve oči“ su Kingov roman iz 1987. godine, koji je kod nas objavljen u izdanju Zagrebačke naklade u travnju 2013. godine.
Imajući dojam da svi znamo sve o Stephenu Kingu, evo mojih dojmova o pročitanom romanu, koji sam zgutala daleko koncentriranije i brže nego druge dvije naredne knjige.
U prvi mah sam imala dojam da su „Zmajeve oči“ roman koji je posve odvojen i zaseban od Kingovog „multiversea“, jer se događa u zamišljenoj srednjovjekovnoj zemlji, odnosno kraljevstvu po imenu Delain, kojim je vladao kralj Roland Dobri, koji je imao dva sina – Petera i Thomasa. Priča počinje kao bilo koja bajka, a zlikovac u njoj predstavlja utjelovljeno, vječno Zlo, i kralju Rolandu Dobrome šapće u uho u obliku kraljevskog čarobnjaka po imenu Flagg. Ovo mi se činilo atipičnim za Kinga, čiji su romani, barem oni pokrajnji koji nisu povezani s „Dark Tower“ serijalom, obično suvremeni.
(taj Flagg je upravo poveznica s drugim Kingovim romanima koje nisam čitala – „Stand“, „Dark Tower“ serijalom i još nekima, a pojavljuje se i pod nekim drugim imenima u drugim romanima, kao Čovjek u crnom, Marten Broadenkloak itd.)
O Flaggu
„Nakon smrti staroga kralja njegov stariji sin i nasljednik Peter biva zatočen pod optužbom da je otrovao svojeg oca. Taj podli plan, baš kao i mnoge druge, skovao je zli čarobnjak Flagg pod čijim je utjecajem i Peterov mlađi brat, princ Thomas. Međutim, Flagg nije računao na Thomasovu strašnu tajnu, kao ni na Peterov neustrašivi plan da utekne i potom se bori protiv zla, i za ono što mu po zakonu pripada – svoju krunu. Ovo je klasična priča o junacima i njihovim pustolovinama, o zmajevima, prinčevima i zlim čarobnjacima, ispričana kao što to zna samo Stephen King koji je klasičnu bajku pretvorio u bezvremensko remek-djelo. Niti jedan ljubitelj njegovog pera neće ostati razočaran.“
Ono što me uvijek fascinira kod Kinga, pa i u ovom slučaju, jest da on nikako nije majstor karakterizacije likova – njegovi su likovi plošni (dobri su apsolutno dobri, a zli su apsolutno zli), ali je nesporno majstor fabule. Način na koji u „Zmajevim očima“ povezuje jednu dobro izrađenu, ali naoko posve običnu kuću za lutke, jednog prepariranog zmaja devetogodišnjaka, hrpu platnenih ubrusa, dvojicu dječaka koji su izgubili majke i jednog ostarjelog suca, vjerojatno me nikad neće prestati fascinirati. Čovjek koji cijeli taj svemir likova, događaja, motiva i simbola može držati u glavi po meni je genij, i ne čudi me da se ovaj roman, kao i druga Kingova djela, i danas rado čitaju, prevode i kupuju.
Kako odnedavno imamo novu rubriku koja se zove „Je li ovo prikladno za djecu?“, odmah želim opovrgnuti sve glasine i neupućene preporuke – ovo definitivno nije za djecu. Pisano je kao bajka, vrlo jednostavno i pripovjedačkim glasom, ali, kako to i priliči Kingovom stilu i načinu, obiluje košmarima, lošim odlukama i katastrofama. Za djecu sigurno nije dok ne dođu do tinejdžerskih godina i tada baš slučajno vole horore.
Post je objavljen 14.03.2021. u 11:08 sati.