Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 18.02.2021.
Terry Prattchett: „Bromelijada“ – trilogija o tuljcima
Sve što ću napisati u ovom osvrtu, molim da shvatite da je napisano nakon čitanja hrvatskog prijevoda trilogije o tuljcima Terrya Pratchetta (vjerojatno najpoznatijeg po kreiranju svijeta koji se zove Discworld, svijeta koji je ravna ploča, koju na svojim leđima nose četiri divovska slona koja na leđima divovske kornjače pluta svemirom), u izdanju Lumena. Po mom mišljenju, prijevod je solidan, ali konkretniju ocjenu prepuštam anglistima.
Trilogija Bromelijada sastoji se od tri knjige: „Vozači“, „Kopači“ i „Letači“, a glavni su joj likovi tuljci (na engleskom: nomes), bića deset centimetara visoka koja za razliku od ljudi žive samo deset godina, ali kako žive negdje sedam puta brže nego ljudi, tako je to normalan životni vijek za tuljke.
Na početku „Vozača“, zatječemo posljednju preostalu skupinu od desetak tuljaka, kojima prijete elementi, lisice, autocesta i sve ostalo – tek Masklin i Grima, dvoje mlađih tuljaka, a sve ostalo gladni i izmučeni starci. („Vozači“ su mi dok ovo pišem i najsvježiji, jer nakon što sam pročitala tu izrazito kratku trilogiju, izabrala sam je ponovno čitati djeci pred spavanje – nije nasilno, možda je djelomično previše filozofski za njihovu dob, ali čini mi se da ne smeta). Nakon što ih napadne gladni lisac, Masklin odluči da mu je dosta, i da će cijelu skupinu ukrcati na kamion i odvesti ih u neko sigurnije i lakše mjesto za život.
Kamion završava u skladištu robne kuće Arnold Bros (osn. 1905.) i tamo ova skupina tuljaka koja je mislila da je posljednja, ustanovljava da ispod poda i iza zidova robne kuće ima više tisuća tuljaka, koji su, uljuljkani u svoje stoljetne međuodjelne ratove (Željezari protiv Papirničara, Galantera, odjela Donjeg rublja i Dječje mode, Delikatesa itd.), posve zaboravili da osim robne kuće postoji i čitav svijet vani; čak štoviše, više niti ne vjeruju da postoji nešto vani, nego misle da Vani završavaju dobri tuljci nakon što umru.
Nažalost, idila za Masklina i njegove izgladnjele starce neće potrajati dugo. Starci sa sobom imaju Stvar, crnu kutiju koja se uključuje nakon što se nakon stoljeća i tisućljeća bivanja u prirodi približi izvoru električne energije. Iz nje čitatelj vrlo brzo ustanovljava da su tuljci na ovom planetu ustvari brodolomci, svemirski putnici koji su izgubili kontakt sa svojim brodom. Stvar saznaje još jednu informaciju prisluškujući druga računala i telefonske komunikacije u robnoj kući – robna kuća je predviđena za rušenje.
Da ne otkrijem previše toga, reći ću još samo da je cijela priča obilato začinjena tipičnim pratchettovskim smislom za humor, da je prožeta onim tipično njegovim odmakom od svakodnevice koja čitatelja tjera da kroz oči tuljaka, vještica, minijaturnih plavih škotskih bića (wee free men) propituje tko smo, odakle smo došli, i zašto je naše društvo upravo onakvo kakvo jest.
Naravno, preporučujem, ako imate djecu bilo koje školske dobi, i za njih, ali i za odrasle tragače za smislom. Čisto za ilustraciju, zašto Bromelijada: postoji jedna vrsta tropskog cvijeta, bromelija (npr. ananas je iz roda bromelija), u kojemu se liježu, odrastaju i umiru sićušne žabice. Žabice ne znaju i nije ih briga, niti ih može biti briga, da ta jedna bromelija nije čitav svijet, da je to samo jedan cvijet u moru istih cvjetova u kojemu se također liježu druge sićušne žabice. Natjera vas da se zamislite, zar ne?
Oznake: terry pratchett, bromelijada, bromelia, tuljci, Putovanja, Žabe, priroda
četvrtak, 17.11.2016.
Rose Tremain: „Boja zlata“
Informativno o romanu: u izvorniku je ovaj roman naslovljen kao „The Colour“, što je naziv kojim su novozelandski kopači zlata nazivali taj plemeniti metal.
Informativno o autorici: Rose Tremain je objavila romane „Restoration“, koji je ušao u uži izbor za književnu nagradu Booker, te „Music and Silence“, koji je osvojio književnu nagradu Whitbread, te roman iz naslova, koji se, kao i njegovi prethodnici, odlikuje sjajnom psihologizacijom likova i povijesnom tematikom.
Radnja romana „Boja zlata“ odvija se na Novom Zelandu sredinom 19. stoljeća, gdje upravo stiže novovjenčani par, Harriet i Joseph Blackstone, vodeći za sobom i Josephovu majku Lilian. Cilj: bolji život u novom svijetu. Harriet je bivša učiteljica i bivša usidjelica koja se zasitila služinskog života i poželjela slobodu i divljinu. Joseph je bivši aukcionar stoke, koji je iz Engleske pobjegao pod još nerazjašnjenim okolnostima, ali to prema Harrietinom mišljenju mora biti nešto prilično ozbiljno. Lilian Blackstone pak ne može vjerovati da je morala napustiti svoj udobni život u Engleskoj i zamijeniti ga životom u potpunoj divljini, za koju se trojac, uselivši se u tek dovršenu kuću od ćerpiča, pokazuje potpuno nesposobnim već prve zime, kada im od iznenadnog snijega ugiba krava.
Joseph ubrzo u njihovom potoku otkriva zrnca zlata i odlučuje poći za zlatnom groznicom na drugi kraj otoka, nadajući se da će se vratiti kao bogat čovjek, ostavivši tako svoju suprugu i majku same u borbi protiv prirodnih elemenata. Ipak, Harriet nalazi saveznike u najbližim, iako danima udaljenim susjedima Tobyem i Dorothy Orchard, te njihovim sinom Edwinom, kojega pratimo u njegovom vlastitom odvojku priče s njegovom maorskom dadiljom Pare (u ovom dijelu priče autorica uvodi mistične elemente iz maorske mitologije, koji djeluju osobito uvjerljivo u kombinaciji sa zastrašujućom prirodom protiv koje čovjek nema nikakve šanse).
Čitajući ovaj roman, vrlo sam se lako mogla uživjeti u to kako strašno mora biti kad ste sami u prirodi i izloženi elementima (u tom sam se smislu sklona složiti s likom Dorothy Orchard koja kaže da smo mi ljudi primorani stvarati svoje male, zaštićene svjetove, poput svojih domova i svojih zajednica, jer se jednostavno nismo u stanju nositi s neumoljivom žestinom prirode), i divila sam se hrabrosti svih onih koji su se našli u nepoznatom i borili se za opstanak.
Kad sam otvarala prvu stranicu ovog romana, nisam očekivala što će me zateći između korica – stoga preporučujem, zbilja je uvjerljivo, brutalno i snažno.
Oznake: rose tremain, boja zlata, novi zeland, maori, kopači zlata, zlatna groznica, priroda
