Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 20.02.2021.
Oprez, čitanje u tijeku!
Osim knjiga o kojima sam pisala u proteklim tjednima, ponovno sam tijekom božićnih blagdana pročitala prvi dio Harrya Pottera, nadajući se da ću ga moći pročitati djeci (cijeli serijal filmova bio je dostupan na Netflixu do 31.12.), no djeca su imala noćne more od Harrya Pottera, pa sam obuzdala svoju vlastitu potteromaniju i zarekla se pričekati još neko vrijeme, i prvi dio, kad sam ga već počela, pročitala sama (ta blaga verzija OKP-a koju imam kaže da nije moguće ne dovršiti knjigu i ne završiti pjesmu koju sam počela pjevati).
Trenutno čitam drugi pokušaj jedne knjige i prvi pokušaj jedne druge knjige, koju suprug neuspješno gnjavi već sigurno godinu dana. Ranije sam, možda i prije par godina počinjala čitati knjigu Daniela Kahnemana: „Misliti brzo i sporo“, i koliko god mi je tematika fascinantna (kako odlučujemo, što utječe na naše odluke), nastojim je čitati sporo, po nekoliko odlomaka svaku večer, jer imam dojam da trebam biti maksimalno koncentrirana da bih pojmila o čemu govori, inače nema nikakvog smisla. Mogu potvrditi da sam odmakla dalje nego prvi put, pa se nadam da će ovoga puta biti uspješno, a onda ćete čuti u širinu i duljinu sve o njoj, vjerojatno s nekim zapanjujućim citatima.
Prvi pokušaj druge knjige jest roman „Zmajeve oči“ Stephena Kinga. Isto tako sam već sada odmakla preko polovice knjige, tako da očekujem uspješno okončavanje.
A vi, čitate li paralelno, više stvari odjednom? Možete li se vratiti knjizi jednom kada ste napravili značajnu, veliku pauzu?
Oznake: knjige, čitanje, stephen king, daniel kahneman, donošenje odluka, zmajeve oči, misliti brzo i sporo
četvrtak, 18.02.2021.
Terry Prattchett: „Bromelijada“ – trilogija o tuljcima
Sve što ću napisati u ovom osvrtu, molim da shvatite da je napisano nakon čitanja hrvatskog prijevoda trilogije o tuljcima Terrya Pratchetta (vjerojatno najpoznatijeg po kreiranju svijeta koji se zove Discworld, svijeta koji je ravna ploča, koju na svojim leđima nose četiri divovska slona koja na leđima divovske kornjače pluta svemirom), u izdanju Lumena. Po mom mišljenju, prijevod je solidan, ali konkretniju ocjenu prepuštam anglistima.
Trilogija Bromelijada sastoji se od tri knjige: „Vozači“, „Kopači“ i „Letači“, a glavni su joj likovi tuljci (na engleskom: nomes), bića deset centimetara visoka koja za razliku od ljudi žive samo deset godina, ali kako žive negdje sedam puta brže nego ljudi, tako je to normalan životni vijek za tuljke.
Na početku „Vozača“, zatječemo posljednju preostalu skupinu od desetak tuljaka, kojima prijete elementi, lisice, autocesta i sve ostalo – tek Masklin i Grima, dvoje mlađih tuljaka, a sve ostalo gladni i izmučeni starci. („Vozači“ su mi dok ovo pišem i najsvježiji, jer nakon što sam pročitala tu izrazito kratku trilogiju, izabrala sam je ponovno čitati djeci pred spavanje – nije nasilno, možda je djelomično previše filozofski za njihovu dob, ali čini mi se da ne smeta). Nakon što ih napadne gladni lisac, Masklin odluči da mu je dosta, i da će cijelu skupinu ukrcati na kamion i odvesti ih u neko sigurnije i lakše mjesto za život.
Kamion završava u skladištu robne kuće Arnold Bros (osn. 1905.) i tamo ova skupina tuljaka koja je mislila da je posljednja, ustanovljava da ispod poda i iza zidova robne kuće ima više tisuća tuljaka, koji su, uljuljkani u svoje stoljetne međuodjelne ratove (Željezari protiv Papirničara, Galantera, odjela Donjeg rublja i Dječje mode, Delikatesa itd.), posve zaboravili da osim robne kuće postoji i čitav svijet vani; čak štoviše, više niti ne vjeruju da postoji nešto vani, nego misle da Vani završavaju dobri tuljci nakon što umru.
Nažalost, idila za Masklina i njegove izgladnjele starce neće potrajati dugo. Starci sa sobom imaju Stvar, crnu kutiju koja se uključuje nakon što se nakon stoljeća i tisućljeća bivanja u prirodi približi izvoru električne energije. Iz nje čitatelj vrlo brzo ustanovljava da su tuljci na ovom planetu ustvari brodolomci, svemirski putnici koji su izgubili kontakt sa svojim brodom. Stvar saznaje još jednu informaciju prisluškujući druga računala i telefonske komunikacije u robnoj kući – robna kuća je predviđena za rušenje.
Da ne otkrijem previše toga, reći ću još samo da je cijela priča obilato začinjena tipičnim pratchettovskim smislom za humor, da je prožeta onim tipično njegovim odmakom od svakodnevice koja čitatelja tjera da kroz oči tuljaka, vještica, minijaturnih plavih škotskih bića (wee free men) propituje tko smo, odakle smo došli, i zašto je naše društvo upravo onakvo kakvo jest.
Naravno, preporučujem, ako imate djecu bilo koje školske dobi, i za njih, ali i za odrasle tragače za smislom. Čisto za ilustraciju, zašto Bromelijada: postoji jedna vrsta tropskog cvijeta, bromelija (npr. ananas je iz roda bromelija), u kojemu se liježu, odrastaju i umiru sićušne žabice. Žabice ne znaju i nije ih briga, niti ih može biti briga, da ta jedna bromelija nije čitav svijet, da je to samo jedan cvijet u moru istih cvjetova u kojemu se također liježu druge sićušne žabice. Natjera vas da se zamislite, zar ne?
Oznake: terry pratchett, bromelijada, bromelia, tuljci, Putovanja, Žabe, priroda
utorak, 16.02.2021.
James Patterson: „Unakrsna paljba“
Podsjetit ću vas na televizijsku seriju „Castle“, gdje pisac detektivskih romana Richard Castle, kojega glumi Nathan Fillion, i naše gore list detektivka Stana Katic (u seriji Kate Beckett), zajedno rješavaju zločine. U toj seriji, Castle je autor serijala detektivskih romana o detektivki Nikki Heat, a svaki od tih romana u naslovu ima igru riječi na njezino prezime (Heat = vrućina) – npr. "Summer hea"t (Ljetna vrućina) ili „Cat in heat“ („Mačka koja se tjera“ – istoznačnica) i slično. Nije također tajna da je po Jamesu Pattersonu kreiran lik Richarda Castlea, čak je Patterson osobno glumio sebe u nekoliko epizoda serije, koliko se sjećam.
Što želim reći? „Unakrsna paljba“ je također igra riječi na ime glavnog junaka serijala romana iz naslova – Alex Cross, „Crossfire“, odnosno na hrvatskom „Unakrsna paljba“. Naravno da serijal sadrži i druge takve igre riječi, kao „Double Cross“ (ja bih rekla: „Dvostruka igra“, u smislu kontra-špijunaže), „Cross my heart“ („Kunem se svojim životom“, rekla bih), „Criss Cross“ („Križić-kružić“) itd.
U ovom sam se romanu valjda navikla na stil – kratka poglavlja od stranicu, eventualno dvije stranice, vrlo malo karakterizacije likova i vrlo prozaičan emocionalni život, uz već poslovičnog psihopata-ubojice koji funkcionira na način potpuno stran normalnim ljudima. Tako da je čitanje išlo brzo, ne mogu reći da sam se osobito zabavila, ali nisam se previše niti nanervirala čitajući.
Dakle, ako je to vaš žanr, možda krenite od ovog romana neovisno o kronološkom poretku.
Oznake: james patterson, unakrsna paljba, alex cross, castle, stana katic, krimić, televizija
nedjelja, 14.02.2021.
Julijana Matanović: "Bilješka o piscu"
Nakon što su protekli praznici, nakon što smo se ufurali u dvije-i-dvadeset-prvu (s polovičnim uspjehom – hej, još uvijek smo tu, ali hej, uopće nije bolje!), evo i mene s novim izvještajima o pročitanim knjigama.
Hrvatska suvremena književnost uz časne iznimke (možda Pavličić, nekad Tribuson i oni koji povremeno iskoče, kao što je Kristian Novak) me uopće ne uzbuđuje, to nije nikakva tajna. Tako mi je roman Julijane Matanović pod nazivom „Bilješka o piscu“ doplutao u ruke posve slučajno i nasumično.
Prvo moram reći da je struktura knjige super zamišljena – pet dijelova, za pet prstiju na ruci: palac, kažiprst, srednjak, prstenjak, mali prst. Govori o djevojci, kasnije ženi, kasnije sredovječnoj ženi, koja se vraća u Slavoniju iz Švedske, u mirovinu i narušenoga zdravlja. Putem reminiscira o jednom-u-životu-ljubavi koja joj je obilježila život. Lajtmotiv romana, koji se generacijski proteže (njezin otac, njezina majka, neke druge sporedne priče) jest preljub i tzv. settling-for-less, odnosno zadovoljavanje s vezom koja nije ona prava.
To rekavši, moram reći da mi stil kojim piše Julijana Matanović nije najdraži na svijetu – Julijana Matanović piše kao kakva baka. Neki dijelovi su upravo gadljivi, kao da slušate svoju baku kako vam opisuje seks. Dio odbojnosti vjerojatno leži i u tom licemjerju iza čipkanih slavonskih ponjava, gdje se prikazujemo skladnima, konzervativnima i obiteljskim ljudima, a s druge strane pokazujemo svoje pravo lice. Slavonsko okruženje mi je u tom smislu poznatije nego ikoje drugo, mada dolazim iz daleko kasnijih šokačkih generacija koje su se već odrekle narodnih nošnji, tambura i prokletstva a la Đuka Begović. Zato ne mogu zaključiti je li Julijana Matanović dok piše, izrazito vješta ili izrazito nevješta, pa to moram prepustiti svakom čitatelju da zaključi za sebe.
Vjerujem da se ovoj knjizi neću vraćati – ne privlače me niti tematika, niti mjesto i vrijeme radnje, a niti način na koji Matanović piše o ženama, odnosno u kakvu ih prokletu poziciju stavlja. Da bih to otkrila, ne trebaju mi romani iz razdoblja od prije skoro pedeset godina godina, još uvijek je dovoljno da samo pogledam oko sebe.
Oznake: julijana matanović, Bilješka o piscu, preljub, Slavonija, đuka begović
