Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 14.02.2021.
Julijana Matanović: "Bilješka o piscu"
Nakon što su protekli praznici, nakon što smo se ufurali u dvije-i-dvadeset-prvu (s polovičnim uspjehom – hej, još uvijek smo tu, ali hej, uopće nije bolje!), evo i mene s novim izvještajima o pročitanim knjigama.
Hrvatska suvremena književnost uz časne iznimke (možda Pavličić, nekad Tribuson i oni koji povremeno iskoče, kao što je Kristian Novak) me uopće ne uzbuđuje, to nije nikakva tajna. Tako mi je roman Julijane Matanović pod nazivom „Bilješka o piscu“ doplutao u ruke posve slučajno i nasumično.
Prvo moram reći da je struktura knjige super zamišljena – pet dijelova, za pet prstiju na ruci: palac, kažiprst, srednjak, prstenjak, mali prst. Govori o djevojci, kasnije ženi, kasnije sredovječnoj ženi, koja se vraća u Slavoniju iz Švedske, u mirovinu i narušenoga zdravlja. Putem reminiscira o jednom-u-životu-ljubavi koja joj je obilježila život. Lajtmotiv romana, koji se generacijski proteže (njezin otac, njezina majka, neke druge sporedne priče) jest preljub i tzv. settling-for-less, odnosno zadovoljavanje s vezom koja nije ona prava.
To rekavši, moram reći da mi stil kojim piše Julijana Matanović nije najdraži na svijetu – Julijana Matanović piše kao kakva baka. Neki dijelovi su upravo gadljivi, kao da slušate svoju baku kako vam opisuje seks. Dio odbojnosti vjerojatno leži i u tom licemjerju iza čipkanih slavonskih ponjava, gdje se prikazujemo skladnima, konzervativnima i obiteljskim ljudima, a s druge strane pokazujemo svoje pravo lice. Slavonsko okruženje mi je u tom smislu poznatije nego ikoje drugo, mada dolazim iz daleko kasnijih šokačkih generacija koje su se već odrekle narodnih nošnji, tambura i prokletstva a la Đuka Begović. Zato ne mogu zaključiti je li Julijana Matanović dok piše, izrazito vješta ili izrazito nevješta, pa to moram prepustiti svakom čitatelju da zaključi za sebe.
Vjerujem da se ovoj knjizi neću vraćati – ne privlače me niti tematika, niti mjesto i vrijeme radnje, a niti način na koji Matanović piše o ženama, odnosno u kakvu ih prokletu poziciju stavlja. Da bih to otkrila, ne trebaju mi romani iz razdoblja od prije skoro pedeset godina godina, još uvijek je dovoljno da samo pogledam oko sebe.
Oznake: julijana matanović, Bilješka o piscu, preljub, Slavonija, đuka begović
četvrtak, 26.12.2013.
Julijana Matanović: "Božićna potraga"
Kao prvo, sretan Božić, vesela Kwanzaa i ugodne Saturnalije vam želim, što god slavili i na koji god način to što slavite obilježavali!
Atipično od svoga ustaljenog ponašanja, odlučila sam dane Božića provesti čitajući prikladnu literaturu (kako je vrijeme blagdana kratko, čovjek ima obveze sudjelovati u kojekakvim ritualima i druženjima, bila sam primorala izabrati kratku knjigu, pa je izbor bio ili Julijana Matanović i njezina „Božićna potraga“ ili „Najljepše božićne priče“ u izdanju VBZ-a. Odlučila sam se za Julijanu Matanović s obzirom da sam smatrala da bi najljepše božićne priče bile ipak previše klasičan izbor).
Radi se o (kratkoj) zbirci sastavljenoj od deset kratkih priča „o ljubavi i nedostatku ljubavi. To su pripovijesti u kojima se isprepliće sjećanje na vrijeme kad je ljubavi bilo i traganje za tim izgubljenim jedinstvom s bliskima i dragima. U njima su glavni junaci često ostavljeni i napušteni, obitelji su obično razorene, a sile koje ih uništavaju su neumoljive, ali čežnja da se ponovo uspostave pokidane veze – neuništiva je. Svaka od priča ove knjige svojevrsna je potraga za ljubavlju. I sve se događaju u vrijeme Božića.“
Ako znate išta o Julijani Matanović, znate da nikad nije prestala pisati o potrazi za ljubavlju, u svakom svom romanu ili priči. Stoga je njezin rukopis ono što izbija iz svake pore ove na brzu ruku sastavljene knjižice. Moram priznati da je prvo što mi je palo na pamet da je zapravo jedino što povezuje ove priče to što se sve događaju, ili imaju veze s Božićem. Naime, iz nekog me razloga proces nastanka ove knjige (iako ne znam kakav je bio, slutim) podsjetio na zbirku „Dvanaest hodočasnika“ Gabriela Garcie Marqueza, u čijem predgovoru Marquez pojašnjava kako su ga priče iz te zbirke, zapostavljene dugi niz godina, slijedile kroz život u duhovnom i geografskom smislu, sve dok nisu bile objedinjene u zbirci. Na isti način mislim da je Julijana Matanović za potrebe nadolazećeg Božića, ali u većoj hitnji i manje pomno nego Marquez, izabrala deset priča koje su inače stajale u njezinim bilješkama, same i napuštene, možda kao fragmenti ili skice.
Moje razočaranje vjerojatno postaje shvatljivije ako vam kažem da sam knjigu pročitala prije tri dana (u međuvremenu sam čitala nešto drugo), ali da se iskreno, ni uz najbolju volju ne mogu sjetiti niti jedne priče, niti jednog osjećaja koji je knjiga pobudila bez da zavirim među njezine korice. To vjerojatno govori nešto grozno o meni, ali vjerojatno i o pričama koje su obuhvaćene „Božićnom potragom.“
Jedno je sigurno: ovakva knjižica sjajan je božićni poklon – vizualno je primamljiva, tvrdo ukoričena i zgodno ilustrirana, ali i najvažnije: tematski je prikladna blagdanima, zbog čega je preporučujem za poklanjanje više nego za čitanje, no i manje zahtjevan čitatelj (a osobito čitateljica) moći će pronaći u nekim pričama zbirke zrnce raznježenosti koje toliko dobro pristaje božićnim blagdanima.
Oznake: julijana matanović, božićna potraga
