Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 16.02.2021.
James Patterson: „Unakrsna paljba“
Podsjetit ću vas na televizijsku seriju „Castle“, gdje pisac detektivskih romana Richard Castle, kojega glumi Nathan Fillion, i naše gore list detektivka Stana Katic (u seriji Kate Beckett), zajedno rješavaju zločine. U toj seriji, Castle je autor serijala detektivskih romana o detektivki Nikki Heat, a svaki od tih romana u naslovu ima igru riječi na njezino prezime (Heat = vrućina) – npr. "Summer hea"t (Ljetna vrućina) ili „Cat in heat“ („Mačka koja se tjera“ – istoznačnica) i slično. Nije također tajna da je po Jamesu Pattersonu kreiran lik Richarda Castlea, čak je Patterson osobno glumio sebe u nekoliko epizoda serije, koliko se sjećam.
Što želim reći? „Unakrsna paljba“ je također igra riječi na ime glavnog junaka serijala romana iz naslova – Alex Cross, „Crossfire“, odnosno na hrvatskom „Unakrsna paljba“. Naravno da serijal sadrži i druge takve igre riječi, kao „Double Cross“ (ja bih rekla: „Dvostruka igra“, u smislu kontra-špijunaže), „Cross my heart“ („Kunem se svojim životom“, rekla bih), „Criss Cross“ („Križić-kružić“) itd.
U ovom sam se romanu valjda navikla na stil – kratka poglavlja od stranicu, eventualno dvije stranice, vrlo malo karakterizacije likova i vrlo prozaičan emocionalni život, uz već poslovičnog psihopata-ubojice koji funkcionira na način potpuno stran normalnim ljudima. Tako da je čitanje išlo brzo, ne mogu reći da sam se osobito zabavila, ali nisam se previše niti nanervirala čitajući.
Dakle, ako je to vaš žanr, možda krenite od ovog romana neovisno o kronološkom poretku.
Oznake: james patterson, unakrsna paljba, alex cross, castle, stana katic, krimić, televizija
srijeda, 09.12.2020.
James Patterson: "Alex Cross"
Već spomenuti raniji roman „Sad je vidiš“ samo mi se pretopio u ovaj, za koji samim čitanjem nisam mogla zaključiti je li prvi ili sedamnaesti u serijalu. Ispostavilo se da je sedamnaesti.
Alex Cross je psihoterapeut/agent FBI-ja pa onda opet psihoterapeut, koji sa suprugom i troje male djece živi u Washingtonu i rješava zločine. No nakon što njegova supruga strada od ruke nepoznatog ubojice, odlučuje se na mirniji život s djecom. Ipak, život inspektora koji rješava zločine unatoč obećanjima koje je dao djeci, i dalje ga silno privlači, a osobito misterija o tome od kojega je od serijskih silovatelja i ubojica s kojima je dolazio u kontakt, stradala njegova voljena supruga.
S druge strane, pola romana prati jednog serijskog silovatelja i plaćenog ubojicu koji radi za mafiju. Živopisan lik, vrlo sličan onome koji se pojavio u „Sad me vidiš“, pisan je tako da izaziva gađenje i odbojnost kod čitatelja: vrlo jasan i dobar protagonist i vrlo mutan i zao antagonist. Borba između dobra i zla nikad nije bila oprečnija.
Iz manjka oduševljenja u mom glasu možete zaključiti da se i nisam baš zabavila. Znam da je nekada to bio moj žanr, i da sam ga i rado čitala i rado preporučivala, ali se očigledno stvari mijenjaju otkad intenzivnije čitam kuharice nego trilere.
Dopuštam, naravno, da će nekoga „Alex Cross“ još uvijek onoliko dobro zabaviti koliko bi i mene prije desetak godina kad sam počela pisati ovaj blog, stoga neka ova preporuka ostane za sve koji se vole dobro prepasti.
Oznake: james patterson, alex cross, serijski ubojice, krimić, triler
petak, 04.12.2020.
James Patterson: „Sad je vidiš“
Ulov s online-Interlibera, kao i Theodore Boone. Još uvijek ima dosta starijih knjiga koje kolaju okolo, jer se knjige, za razliku od mnoge druge uskladištene robe, ne kvare. Uz ovu iz naslova, od autora Jamesa Pattersona uzela sam i još dva serijala o psihologu – agentu FBI-ja Alexu Crossu.
Kao da se sjećam da je James Patterson nekada bio bolji, ili da je pisao drugačije. No možda nikada nisam čitala Jamesa Pattersona. Ili ga nisam čitala kako treba. Ili su mi afiniteti za krimić i triler ponešto jenjali, što je također moguće.
U središtu je radnje Nina Bloom, odvjetnica i samohrana majka kćeri Emme. Ustanovljavamo da je sve to posljedica nekih davnih, mučnih događaja iz njezine prošlosti, kada je bila srednjoškolka i otišla na ljetovanje na Floridu. Jedan strašni događaj koji joj se tamo dogodio, gurnuo ju je u naručje zgodnog policajca. No naravno, nije sve onako kao što se čini, već svi kriju mračnu tajnu.
„Mnogo godina poslije, Nina riskira sve što ima da bi se vratila na Floridu i suočila se s ubojitim zlom od kojega je pobjegla. U okršaju s pravim ubojicom, spremna je na sve.“
Možete zamisliti.
Poglavlja su kratka, najdulje stranicu i pol, i u knjizi ih ima mali milijun. Zlikovci su standardno plošni, ona vrsta prikrivenih psihopata koji su naizgled savršeni, ali su zapravo beskrajno dvolični, okrutni i svirepi.
Nekako mi se više ne da čitati o zlikovcima koji idu dalje čak i kad im odrežeš pola nosa pa krv lipti, oni i dalje nasrću i tako dalje. Zlo je, po mom mišljenju, često drugačije od toga, nije tako izvjesno i izričito drugačije od dobra i zapravo je pomiješano s dobrom, zbog toga je istovremeno i strašnije i bliskije, poznatije. Ovakvi antagonisti, koji su na krajnjoj točki spektra, više mi ne djeluju ni realistično ni uvjerljivo.
(nećete vjerovati, ali kada sam počela čitati „Alex Cross“, kao da nisam niti prestala čitati „Sad je vidiš“ – isti antagonist, isti izmučeni glavni junak, ista kratka odsječena poglavlja…)
Neke trilere možete čitati i zbog drugih stvari (recimo, Nesboa, zbog dobro opisanih krajolika i međusobnih odnosa likova). Kao kad je moja baka gledala meksičke sapunice da bi uživala ne kako Luis voli Mariu, već u gledanju krasnih interijera i cvijeća. Patterson ne možete čitati zbog krasnih interijera jer su poglavlja toliko kratka da za interijere nema mjesta.
Tako da – James Patterson, iako ćemo još pisati o njemu jer ću propatiti kroz ne jedan, već dva romana o Alexu Crossu, (više) nije moja vrsta književne zabave. Što ne znači da se možda vi nećete bolje zabaviti. No svakome njegovo.
Oznake: james patterson, sad je vidiš, krimić, triler
nedjelja, 26.10.2014.
Liza Marklund - James Patterson: "Ubojice s razglednice"
Jamesa Pattersona, jednog od najpoznatijih suvremenih pisaca krimića, mislim da ne trebam posebno predstavljati (ako gledate seriju „Castle“, Patterson se i pojavljuje u njoj, kao jedan od prijatelja fiktivnog slavnog pisca krimića, Richarda Castlea). Međutim, Liza Marklund mi je bila svojevrsna nepoznanica, a i nakon čitanja romana iz naslova čini mi se da ranije nisam čitala ništa njezino (greška koju namjeravam ispraviti već u ovom mileniju). Radi se o švedskoj spisateljskoj zvijezdi, autorici sedam uspješnih romana, prodanih u oko devet milijuna primjeraka, novinarka je, vlasnica izdavačke kuće i dobitnica niza književnih nagrada i priznanja.
Roman „Ubojice s razglednice“ („Postcard Killers“) predstavlja kolaboraciju ovo dvoje uistinu uspješnih pisaca, a bavi se vječno obrađivanom temom u krimi-literaturi: serijskim ubojicama, što bi neupućenog čitatelja moglo natjerati da zadrhti od jada pri pomisli da je još netko razvlačio ovu već iz svih kutova obrađenu temu.
Međutim, od načina pisanja, stila, pa i samog razvoja fabule i obrata na kraju (obrat, dakako, tradicionalno stoji negdje u zadnjoj trećini krimića) – ništa u ovom romanu nije uobičajeno, prežvakano ili dosadno.
Radnja istovremeno prati Jacoba Kanona, američkog policajca na proputovanju kroz Europu, kao i nepoznati par koji u svoju mrežu uvlači naivne mladiće i djevojke željne zabave. Već ovdje imamo odstupanje od norme, jer pisci krimića se radi pojačavanja faktora iznenađenja obično libe otkriti svoje ubojice odmah na početku (za ovo, dakako, postoje i iznimke, i to najčešće u onim slučajevima u kojima naglasak nije na obratu na kraju, već na nekom drugom elementu fabule – međuodnosu likova, psihološkoj karakterizaciji, ideji iza svega...) Naime, osim što su u Rimu ubijeni Kanonovi kćer i zet, mrtvi parovi, ostavljeni u neobičnim pozama, osvanuli su i u Ateni, Madridu, Parizu, Belgiji... Kanon prati njihov trag do Stockholma, gdje se, psihološki i emocionalno gotovo potpuno uništen, povezuje s mladom novinarkom Dessie Larsson, koja ima kontakte u stockholmskoj policiji i koju su izabrali sami ubojice, poslavši joj razglednicu iz toga grada kao uvod u slanje polaroid-fotografije scene ubojstva, što čini dio njihovog modusa operandi.
Roman, unatoč tome što se radi o zabavnom štivu, postavlja pitanje o suodnosu umjetnosti i stvarnosti, odnosno govori o umjetničkom doživljaju stvarnosti ili doživljaju umjetnosti u stvarnosti, te što ukoliko granice između umjetnosti (dakle, onoga što je u svojoj biti umjetno) i stvarnosti popuste. Tim više, ako granice preskače psihopatski serijski ubojica, na što nalikuju ti doživljaji?
Ne mogu odrediti što me toliko privuklo i zabavilo u ovom romanu: radi li se jednostavno o tome da sam, čitajući već vijekovima fantasy, obiteljske kronike i publicistiku, posve zaboravila na šarm jednostavnog, zabavnog žanra krimića, ili se radi o doista dobrom djelu kod koga je suradnja dvoje stilski inače različitih pisaca dovela do značajne inovacije? To je doista teško reći.
Samo znam da sam roman „Ubojice s razglednice“ pročitala u jedno poslijepodne (doduše, kratak je, a i bogzna da se kad pada kiša čovjeku ne izlazi van iz stana) i da sam se neočekivano dobro zabavila, pa isto čitateljsko iskustvo s istim naslovom želim i vama.
Oznake: liza marklund, james patterson, ubojice s razglednice, castle
