Jamesa Pattersona, jednog od najpoznatijih suvremenih pisaca krimića, mislim da ne trebam posebno predstavljati (ako gledate seriju „Castle“, Patterson se i pojavljuje u njoj, kao jedan od prijatelja fiktivnog slavnog pisca krimića, Richarda Castlea). Međutim, Liza Marklund mi je bila svojevrsna nepoznanica, a i nakon čitanja romana iz naslova čini mi se da ranije nisam čitala ništa njezino (greška koju namjeravam ispraviti već u ovom mileniju). Radi se o švedskoj spisateljskoj zvijezdi, autorici sedam uspješnih romana, prodanih u oko devet milijuna primjeraka, novinarka je, vlasnica izdavačke kuće i dobitnica niza književnih nagrada i priznanja.
Roman „Ubojice s razglednice“ („Postcard Killers“) predstavlja kolaboraciju ovo dvoje uistinu uspješnih pisaca, a bavi se vječno obrađivanom temom u krimi-literaturi: serijskim ubojicama, što bi neupućenog čitatelja moglo natjerati da zadrhti od jada pri pomisli da je još netko razvlačio ovu već iz svih kutova obrađenu temu.
Međutim, od načina pisanja, stila, pa i samog razvoja fabule i obrata na kraju (obrat, dakako, tradicionalno stoji negdje u zadnjoj trećini krimića) – ništa u ovom romanu nije uobičajeno, prežvakano ili dosadno.
Radnja istovremeno prati Jacoba Kanona, američkog policajca na proputovanju kroz Europu, kao i nepoznati par koji u svoju mrežu uvlači naivne mladiće i djevojke željne zabave. Već ovdje imamo odstupanje od norme, jer pisci krimića se radi pojačavanja faktora iznenađenja obično libe otkriti svoje ubojice odmah na početku (za ovo, dakako, postoje i iznimke, i to najčešće u onim slučajevima u kojima naglasak nije na obratu na kraju, već na nekom drugom elementu fabule – međuodnosu likova, psihološkoj karakterizaciji, ideji iza svega...) Naime, osim što su u Rimu ubijeni Kanonovi kćer i zet, mrtvi parovi, ostavljeni u neobičnim pozama, osvanuli su i u Ateni, Madridu, Parizu, Belgiji... Kanon prati njihov trag do Stockholma, gdje se, psihološki i emocionalno gotovo potpuno uništen, povezuje s mladom novinarkom Dessie Larsson, koja ima kontakte u stockholmskoj policiji i koju su izabrali sami ubojice, poslavši joj razglednicu iz toga grada kao uvod u slanje polaroid-fotografije scene ubojstva, što čini dio njihovog modusa operandi.
Roman, unatoč tome što se radi o zabavnom štivu, postavlja pitanje o suodnosu umjetnosti i stvarnosti, odnosno govori o umjetničkom doživljaju stvarnosti ili doživljaju umjetnosti u stvarnosti, te što ukoliko granice između umjetnosti (dakle, onoga što je u svojoj biti umjetno) i stvarnosti popuste. Tim više, ako granice preskače psihopatski serijski ubojica, na što nalikuju ti doživljaji?
Ne mogu odrediti što me toliko privuklo i zabavilo u ovom romanu: radi li se jednostavno o tome da sam, čitajući već vijekovima fantasy, obiteljske kronike i publicistiku, posve zaboravila na šarm jednostavnog, zabavnog žanra krimića, ili se radi o doista dobrom djelu kod koga je suradnja dvoje stilski inače različitih pisaca dovela do značajne inovacije? To je doista teško reći.
Samo znam da sam roman „Ubojice s razglednice“ pročitala u jedno poslijepodne (doduše, kratak je, a i bogzna da se kad pada kiša čovjeku ne izlazi van iz stana) i da sam se neočekivano dobro zabavila, pa isto čitateljsko iskustvo s istim naslovom želim i vama.
Post je objavljen 26.10.2014. u 09:27 sati.