Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 24.01.2022.
Liz Jensen: "Deveti život Louisa Draxa"
Ova knjiga je nabasala na mene slučajno, s nekog štanda s rabljenim knjigama. Šarene korice, veseli početak...
„Louis Drax nije kao ostali dječaci. On je izuzetan i čudan osmogodišnjak, i svake godine dogodi mu se strašna nesreća. Dosad je uspijevao preživjeti – doskočiti na noge poput mačke. Ali mačke imaju samo devet života, a Louis ih je potrošio osam, po jedan svake godine života.“
U prvom dijelu romana Louis piše u svoje ime – kako ide psihologu, Debelom Perezu, kako su mu se roditelji odvojili jer njegov otac puno izbiva kao pilot, kako ga u školi ne podnose... A onda...
„Na deveti rođendan Louis s roditeljima odlazi na piknik i padne s klisure. Pojedinosti su ovijene velom tajni. Louisova majka je izvan sebe od šoka, a otac mu je nestao. Louis je preživio, ali je u dubokoj komi i smješten je u kliniku kod doktora Pascala Dannacheta.“
Tada počinje: Louis je u komi u klinici, ali se oko njega i njegove majke počnu odvijati neobjašnjivi, zastrašujući događaji za koje se može reći da jedino mogu imati veze s njegovim nestalim ocem, zlikovcem.
Dakle, od jednog naoko bezazlenog romana od dvjestotinjak stranica nisam se dugo tako dobro isprepadala. Navodno postoji i filmska adaptacija iz 2016. godine, da sam naletjela, vjerojatno šok ne bi bio tako dubok i potpun. O Liz Jensen ne znam ništa, nikad nisam čitala ništa njezino, sve dok nisam naletjela na ovo, a ono što mogu reći uspoređujući s knjigama koje jesam čitala, jest da se radi o stilu i atmosferi kakvu zna stvarati Amelie Nothomb u svojim romanima. Duboko uznemirujuće. Zbilja duboko uznemirujuće.
Tko god se voli dobro prestrašiti čitajući, ovo je knjiga za njega.
Oznake: liz jensen, deveti život louisa draxa, knjige, čitanje, triler, horor
ponedjeljak, 10.01.2022.
Michelle Frances: „Zaručnica“
Za razliku od „Dobre prilike“ o kojoj sam posljednje pisala, „Zaručnica“ je primjer beletristike koji me uopće nije oduševio.
Možda je u pitanju drugačiji žanr – prvo je ljubić, a drugo je, kako se kasnije ispostavilo, triler. U središtu je radnje jedna majka (Laura), koja ima sve – karijeru, sina jedinca kojega jako voli i supruga s kojim ima barem podnošljiv brak. Kada njezin sin upozna djevojku po imenu Cherry, majci se ona ne svidi, jer ne pripada istom društvenom i ekonomskom krugu kao i njezin sin, odnosno kao ona i njezina obitelj. Tada, nakon što njezin sin gotovo tragično nastrada, ona izmisli laž kojom uspijeva Cherry isključiti iz njezinog života. Kada Cherry to sazna, ništa joj neće stati na put da se osveti svojoj budućoj svekrvi. Tako nekako.
Možda je na stvari i stil pisanja – nema uopće duha u stilu kojim Michelle Frances piše (ili barem u tome kako je prevedeno). Sve je „tell“, a ne „show“, kako bi trebalo biti.
Moguće je da su i ti jezivi psihopati koje tematizira (pa na neki način i slavi) svaki drugi psihološki triler danas, jednostavno postali neuvjerljivi: dajte nam uvjerljivog negativca, nekoga s kime se možemo poistovjetiti, nekoga čije motive možemo razumjeti. Najstrašnije je zlo ono koje nam je blisko, kakvi i sami, dogodi li se splet nezgodnih okolnosti, možemo postati.
Preporuka – samo ako nemate pametnijega posla.
Oznake: triler, zaručnica, psihopati
srijeda, 09.12.2020.
James Patterson: "Alex Cross"
Već spomenuti raniji roman „Sad je vidiš“ samo mi se pretopio u ovaj, za koji samim čitanjem nisam mogla zaključiti je li prvi ili sedamnaesti u serijalu. Ispostavilo se da je sedamnaesti.
Alex Cross je psihoterapeut/agent FBI-ja pa onda opet psihoterapeut, koji sa suprugom i troje male djece živi u Washingtonu i rješava zločine. No nakon što njegova supruga strada od ruke nepoznatog ubojice, odlučuje se na mirniji život s djecom. Ipak, život inspektora koji rješava zločine unatoč obećanjima koje je dao djeci, i dalje ga silno privlači, a osobito misterija o tome od kojega je od serijskih silovatelja i ubojica s kojima je dolazio u kontakt, stradala njegova voljena supruga.
S druge strane, pola romana prati jednog serijskog silovatelja i plaćenog ubojicu koji radi za mafiju. Živopisan lik, vrlo sličan onome koji se pojavio u „Sad me vidiš“, pisan je tako da izaziva gađenje i odbojnost kod čitatelja: vrlo jasan i dobar protagonist i vrlo mutan i zao antagonist. Borba između dobra i zla nikad nije bila oprečnija.
Iz manjka oduševljenja u mom glasu možete zaključiti da se i nisam baš zabavila. Znam da je nekada to bio moj žanr, i da sam ga i rado čitala i rado preporučivala, ali se očigledno stvari mijenjaju otkad intenzivnije čitam kuharice nego trilere.
Dopuštam, naravno, da će nekoga „Alex Cross“ još uvijek onoliko dobro zabaviti koliko bi i mene prije desetak godina kad sam počela pisati ovaj blog, stoga neka ova preporuka ostane za sve koji se vole dobro prepasti.
Oznake: james patterson, alex cross, serijski ubojice, krimić, triler
petak, 04.12.2020.
James Patterson: „Sad je vidiš“
Ulov s online-Interlibera, kao i Theodore Boone. Još uvijek ima dosta starijih knjiga koje kolaju okolo, jer se knjige, za razliku od mnoge druge uskladištene robe, ne kvare. Uz ovu iz naslova, od autora Jamesa Pattersona uzela sam i još dva serijala o psihologu – agentu FBI-ja Alexu Crossu.
Kao da se sjećam da je James Patterson nekada bio bolji, ili da je pisao drugačije. No možda nikada nisam čitala Jamesa Pattersona. Ili ga nisam čitala kako treba. Ili su mi afiniteti za krimić i triler ponešto jenjali, što je također moguće.
U središtu je radnje Nina Bloom, odvjetnica i samohrana majka kćeri Emme. Ustanovljavamo da je sve to posljedica nekih davnih, mučnih događaja iz njezine prošlosti, kada je bila srednjoškolka i otišla na ljetovanje na Floridu. Jedan strašni događaj koji joj se tamo dogodio, gurnuo ju je u naručje zgodnog policajca. No naravno, nije sve onako kao što se čini, već svi kriju mračnu tajnu.
„Mnogo godina poslije, Nina riskira sve što ima da bi se vratila na Floridu i suočila se s ubojitim zlom od kojega je pobjegla. U okršaju s pravim ubojicom, spremna je na sve.“
Možete zamisliti.
Poglavlja su kratka, najdulje stranicu i pol, i u knjizi ih ima mali milijun. Zlikovci su standardno plošni, ona vrsta prikrivenih psihopata koji su naizgled savršeni, ali su zapravo beskrajno dvolični, okrutni i svirepi.
Nekako mi se više ne da čitati o zlikovcima koji idu dalje čak i kad im odrežeš pola nosa pa krv lipti, oni i dalje nasrću i tako dalje. Zlo je, po mom mišljenju, često drugačije od toga, nije tako izvjesno i izričito drugačije od dobra i zapravo je pomiješano s dobrom, zbog toga je istovremeno i strašnije i bliskije, poznatije. Ovakvi antagonisti, koji su na krajnjoj točki spektra, više mi ne djeluju ni realistično ni uvjerljivo.
(nećete vjerovati, ali kada sam počela čitati „Alex Cross“, kao da nisam niti prestala čitati „Sad je vidiš“ – isti antagonist, isti izmučeni glavni junak, ista kratka odsječena poglavlja…)
Neke trilere možete čitati i zbog drugih stvari (recimo, Nesboa, zbog dobro opisanih krajolika i međusobnih odnosa likova). Kao kad je moja baka gledala meksičke sapunice da bi uživala ne kako Luis voli Mariu, već u gledanju krasnih interijera i cvijeća. Patterson ne možete čitati zbog krasnih interijera jer su poglavlja toliko kratka da za interijere nema mjesta.
Tako da – James Patterson, iako ćemo još pisati o njemu jer ću propatiti kroz ne jedan, već dva romana o Alexu Crossu, (više) nije moja vrsta književne zabave. Što ne znači da se možda vi nećete bolje zabaviti. No svakome njegovo.
Oznake: james patterson, sad je vidiš, krimić, triler
utorak, 27.06.2017.
Ken Follett: "Treći blizanac"
Tehno-trileri su uvijek nezahvalni za čitanje nakon što je njihovo vrijeme tehnoloških dostignuća došlo i prošlo.
Primjerice, jučer sam bacila oko na staru epizodu „Zločinačkih umova“ u kojem serijski ubojica vadi iz žrtve posteljicu (placentu) u svrhu placentofagije, tj. konzumiranja placente zbog vjerovanja da se u njoj nalaze ili posebne magične moći ili posebna hranjiva svojstva.
Hm, da.
Bila bih fasciniranija i zgroženija tim prizorom, samo da konzumiranje posteljice nakon poroda ovih godina nije postalo all the rage među organskim, trendi mamama i tatama koji prate sve moguće budalaštine u odgoju djece, pa onda probavljanje posteljice više i nije znak poremećenog, bolesnog uma, već oznaka osobe u trendu.
Nešto slično mi se dogodilo i s čitanjem romana Kena Folletta „Treći blizanac“, koji je u izdanju Algoritma objavljen 1997. godine (dakle, izdanje slavi svoju dvadesetu godišnjicu) – glavnu premisu možete shvatiti već iz naslova, i vjerujem da Vam ništa neću spoilati ako Vam kažem da nakon što smo i sami imali slučaj doktora Asima Kurjaka i usađivanje i krađu oplođenih jajnih stanica od žena koje ništa nisu slutile, neće nas iznenaditi niti mogućnost postojanja vojno-medicinskog eksperimenta u Americi sedamdesetih godina, u kojima su se ženama koje su navodno došle na hormonsku terapiju radi pomoći u začeću, bez njihova znanja i dopuštenja usađivale oplođene jajne stanice koje su trebale dovesti do odgoja rase super-vojnika (u jeku Hladnog rata, kad se pričalo da Rusi to naveliko rade, i Ameri su htjeli svoga konja za trku). Međutim, projekt je podbacio jer su se svi super-vojnici zbog urođene agresivnosti prometnuli u kriminalce i njegovi rezultati su uspješno pometeni pod tepih sve dok tvrtka Genetico, koja je započela ta istraživanja, ne bude ponuđena za prodaju velikom njemačkom istraživačkom laboratoriju.
Unatoč tome što nam je glavna tema jasna od prve rečenice, ovaj roman zbog vještine Kena Folletta ni nakon dvadeset godina nije teško čitati: glavna junakinja Jeannie Ferrami je mlada znanstvenica koja u svom znanstvenom istraživanju nabasa na zagonetku dvojice ljudi koji bi po svojim tjelesnim karakteristikama trebali biti blizanci, ali su rođeni u različitim državama, od različitih majki na različit datum. Tražeći odgovor na sva pitanja koja joj se otvaraju, shvati da joj zbog interesa moćnih ljudi, od kojih jedan ima aspiraciju postati čak i predsjednik SAD-a, ne samo znanstvena karijera, već i život visi o koncu.
U svakom slučaju, nakon „Stupova zemlje“ i „Opasnog bogatstva“, Ken Follett me kao čitateljski izbor još jednom nije razočarao, a to što vrijeme prolazi i razvoj društva i tehnologije se neminovno događa, to nije kriv niti čitatelj, a kamoli pisac.
Oznake: ken follett, treći blizanac, stupovi zemlje, opasno bogatstvo, triler, krimić, tehnologija, razvoj
ponedjeljak, 09.01.2017.
Don Winslow: "Smrt i život Bobbya Z-a"
Sigurno sam nekoliko mjeseci ponovno čitala „Čudesne pustolovine Cavaliera&Claya“ autora Michaela Chabona – čitala sam to prije možda čak i desetak godina, i moram reći da su dojmovi ostali nepromijenjeni: to je velik, ozbiljan američko-židovski roman s elementima stripovske pop-kulture i židovske religijske tradicije. Istovremeno bogatog stila, ali i pitak… Kako se moj dojam o tom romanu nije promijenio, neću ga ponovno prikazivati na blogu, samo ću vam reći da preporuka ostaje: ako još niste, pročitajte „Čudesne pustolovine Cavaliera&Claya“, nećete požaliti.
Osim toga, dajem novu šansu „Posljednjem donu“ Maria Puza (prošli put kad sam ga počela čitati prije nekoliko mjeseci, pokazao se daleko lošijim od „Kuma“ pa sam odustala nakon dvadesetak stranica – kako mi sad „Kum“ više nije tako svjež u sjećanju, ni „Posljednji don mi nije tako loš).
No ono što sam na tri-čet'ri sad pročitala u novoj čitateljskoj godini jest triler Dona Winslowa pod naslovom „Smrt i život Bobbya Z-a“, po kojem je snimljen i film s Paulom Walkerom i Laurenceom Fishburnom u glavnim ulogama (ne očekujte najnovije novosti, kao i obično kod mene, film je iz 2007. godine, a knjiga je kod nas objavljena, a gdje drugdje nego u Najbiblioteci Algoritma, u rujnu 2008. godine).
U središtu radnje je Tim Kearney, bivši marinac kojemu je očigledno samo ratovanje dobro išlo u životu – kao sitni kriminalac se nije proslavio, jer je u tri provale u kojima je sudjelovao, tri puta bio uhvaćen pri izlasku – a nakon ubojstva Hell's Angelsa Smrdljivog Psa u zatvoru, ne gine mu doživotna kazna bez mogućnosti pomilovanja. Ipak, uspijeva sklopiti đavolji pakt sa agentima DEA-e (Agencije za suzbijanje narkotika u SAD-u), jer tako nevjerojatno sliči tajanstvenom dileru droge Bobbyu Z-u, da odlučuju njega zamijeniti za agenta kojega kao taoca drži don Huertero, čelnik meksičkog narko-kartela.
Naravno da se operacija zamjene izjalovila, i naravno da Tim završava u nekoliko raznih zločinačkih ruku prije nego što uspije uzeti svoj život ponovno u svoje ruke i složiti plan kojim će dobiti i ovce i novce (i djevojku i novce u njegovom slučaju), ma kakvim se glupanom inače smatrao.
Nisam očekivala da ću se ovako zabaviti: radi se o zgodnom, kratkom romanu koji obiluje crnim humorom i iznenađujućim obratima, gdje se sve slučajnosti uspijevaju tako zgodno sklopiti u cjelinu da jednostavno morate uživati u tome. Jedina zamjerka (ali neću puno o tome): kraj mi se čini pomalo zbrzan, kao da je autoru na posljednje dvije stranice ponestalo elana.
No u svakom slučaju, dobar i veseo početak čitateljske 2017. godine!
Oznake: don winslow, smrt i život bobbya z-a, triler, krimić, Droge, narkotici, narko-karteli, DEA
