Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 24.01.2022.
Liz Jensen: "Deveti život Louisa Draxa"
Ova knjiga je nabasala na mene slučajno, s nekog štanda s rabljenim knjigama. Šarene korice, veseli početak...
„Louis Drax nije kao ostali dječaci. On je izuzetan i čudan osmogodišnjak, i svake godine dogodi mu se strašna nesreća. Dosad je uspijevao preživjeti – doskočiti na noge poput mačke. Ali mačke imaju samo devet života, a Louis ih je potrošio osam, po jedan svake godine života.“
U prvom dijelu romana Louis piše u svoje ime – kako ide psihologu, Debelom Perezu, kako su mu se roditelji odvojili jer njegov otac puno izbiva kao pilot, kako ga u školi ne podnose... A onda...
„Na deveti rođendan Louis s roditeljima odlazi na piknik i padne s klisure. Pojedinosti su ovijene velom tajni. Louisova majka je izvan sebe od šoka, a otac mu je nestao. Louis je preživio, ali je u dubokoj komi i smješten je u kliniku kod doktora Pascala Dannacheta.“
Tada počinje: Louis je u komi u klinici, ali se oko njega i njegove majke počnu odvijati neobjašnjivi, zastrašujući događaji za koje se može reći da jedino mogu imati veze s njegovim nestalim ocem, zlikovcem.
Dakle, od jednog naoko bezazlenog romana od dvjestotinjak stranica nisam se dugo tako dobro isprepadala. Navodno postoji i filmska adaptacija iz 2016. godine, da sam naletjela, vjerojatno šok ne bi bio tako dubok i potpun. O Liz Jensen ne znam ništa, nikad nisam čitala ništa njezino, sve dok nisam naletjela na ovo, a ono što mogu reći uspoređujući s knjigama koje jesam čitala, jest da se radi o stilu i atmosferi kakvu zna stvarati Amelie Nothomb u svojim romanima. Duboko uznemirujuće. Zbilja duboko uznemirujuće.
Tko god se voli dobro prestrašiti čitajući, ovo je knjiga za njega.
Oznake: liz jensen, deveti život louisa draxa, knjige, čitanje, triler, horor
utorak, 19.07.2016.
Stephen King: "Mobitel"
Još jedna knjiga iz moje biblioteke, odnosno iz Algoritmove Najbiblioteke – kod nas prevedena 2008. godine, a u izvorniku objavljena prije deset godina, dakle 2006. godine – sada je to tehnički zastarjela horor priča o brisanju cjelokupnog ljudskog znanja i iskustva jednim zvučnim signalom upućenim na sve mobitele svijeta (što bi King mogao napisati o svemu tome da je mogao baciti jedan pogled u budućnost, u kojoj se sudaramo loveći Pokemone?)
Post-apokaliptičnu radnju pratimo iz gledišta glavnog junaka, Claytona Claya Ridella, strip-crtača koji je neposredno prije emitiranja Impulsa veselo cupkao ulicama Bostona jer je uspio prodati strip, što mu je zajamčilo sigurna primanja i priliku da se vrati u zajednički život i brak sa svojom suprugom Sharon i sinom Johnnyem. Njegovu sreću naprasno prekida Impuls, a ubrzo zatim i masovno ludilo koje je zahvatilo zombijima slične “mobitelske luđake”, bivše ovisnike o mobitelima, sada ljude svedene na svoje osnovne funkcije – jelo, spavanje i ubijanje.
Umjesto članovima svoje obitelji, Clay se zatekao okružen mladim muškarcem po imenu Tom McCourt, petnaestogodišnjakinjom po imenu Alice i Jordanom, dječakom-lumenom iz privatne škole. Oni će činiti njegovu posvojenu obitelj dok se s ostalim “normalnima” bude kretao prema sjeveru države Maine, gdje navodno postoji rezervat Kashwak, mjesto nepokriveno odašiljačima i signalima mobitela.
Međutim, sve normalce će ubrzo uhvatiti jeza kad shvate da se mobitelski luđaci počinju rojiti u jata, stjecati vlastitu kolektivnu svijest, pa čak i vještine koje normalni ljudi nikad nisu imali – i tako počinje utrka za stari, dobro poznati način života nasuprot prijetećem potpunom istrebljenju.
Prvi put otkad čitam Stephena Kinga zamijetila sam nešto što me zasmetalo, a sad kad sam to uvidjela, vjerujem da neću moći prestati vidjeti u njegovim knjigama: znate li što je product placement? Kad u holivudskim blockbusterima, velikim filmskim spektaklima, pa čak i popularnim američkim serijama, vidite kako se glumci trude predstaviti neki komercijalni proizvod – na pamet mi pada kako su glumci u “Kostima”, primjerice, ili u “Chucku” izgovarali rečenice poput: “Moj Prius ima senzore za pametno parkiranje” ili tako nešto, pa po tome znate da je velika kompanija poput Heinekena ili Coca-Cole platila sponzorstvo da bi se njezini proizvodi našli prikazani u tom filmu ili seriji. Na isti način sam primijetila i kod Kinga povremeno neke posve nepotrebne rečenice – da je jedan hladnjak u napuštenoj benzinskoj bio razbijen i prazan, a drugi je bio razbijen, ali pun hladne Coca-Cole pa je glavni junak mogao utažiti žed upravo tim pićem. Ili, kako je iz automata za slatkiše izabrao baš Butterfinger čokoladicu... Nisam sigurna u što gledam kad govorim o tome – radi li se o svjesnom, plaćenom product placementu, ili, s obzirom da King neprestano piše i evocira “američki način života”, nužno mora spominjati i komercijalne proizvode koji taj američki način života čine?
Teško je reći, ali koliko god ja bila zadivljena Kingovom skribomanijom i njegovom nezajažljivom sposobnošću da gradi vrlo elaborirane vlastite svjetove, ova mi je spoznaja bacila sjenu na financijsku motivaciju cijele priče o Kingovom uspjehu.
Neovisno o tome, “Mobitel” vas neće ostaviti ravnodušnima – ako se ovog ljeta želite prestraviti na pravi kingovski način, posegnite za (i) za ovim naslovom.
Oznake: stephen king, mobitel, impuls, horor, product placement
